Za nekoliko nedjelja biće otvoren prvi eksteritorijalni kamp za izbeglice u nadležnosti Evropske unije – italijanski izbeglički kamp na albanskoj teritoriji. Aktivisti organizacija za zaštitu ljudskih prava su zabrinuti.
Novembra prošle godine italijanska premijerka Đorđa Meloni i njen albanski kolega Edi Rama potpisali su sporazum. On predviđa da izbjeglice koje italijanska obalska straža otkrije u međunarodnim vodama ispred obala Italije, a jedva imaju šansu da dobiju azil, budu prebačene u izbjeglički kamp u Albaniji.
Italija je poslije toga otpočela gradnju prihvatnog kampa za 3000 ljudi, koji će u Albaniji proći kroz celi italijanski postupak provjere njihovog zahteva za azil. Ako se zahtjev odbije, te osobe bi odmah morale biti vraćene u zemlju porijekla.
Mnoga neriješena pitanja
Za sada se ne zna tačno koliko ovaj projekat košta. Italijanski mediji navode sumu od 650 miliona evra u narednih pet godina. Opozicija u procjenama ide i do milijarde evra. Ali ne postoje zvanični podaci.
I procedura je sporna. Ljudi koji imaju dobre izglede da ostanu u Italiji ili bolesni ljudi bili bi transportovani direktno u Italiju, a ne u Albaniju. Postavlja se pitanje na koji način će italijanska obalna straža na moru ustanoviti identitet ili zdravstveno stanje izbeglica? Oni obično nemaju lične dokumente sa sobom, a svi ljudi su poslije nekoliko dana boravka na moru poprilično iscrpljeni.
Isto tako je upitno pridržavanje svih standarda zaštite ljudskih prava u kampu na albanskoj teritoriji. Visoki komesarijat Organizacije ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR) kritikovao je činjenicu da u protokolu dogovora između Đorđe Meloni i Edija Rame standardi pravne države nisu spomenuti.
Potpune nepoznanice i u Italiji
Već postoje sumnje u pogledu italijanskih kampova za osobe kojima je odbijen zahtjev za azil. „Boravišni centri za repatrijaciju" (italijanska skraćenica CPR) su potpuna nepoznanica. Ni novinari ne mogu da ustanove kakvi uslovi tamo vladaju. Na pitanja novinara Prve njemačke televizije (ARD) nema odgovora, intervjui se otkazuju. Kategorički se odbijaju zahtjevi da kamere zabilježe stanje u kampovima.
Privatne ustanove – nepridržavanje pravnih standarda
Tereza Florio se volonterski angažuje za izbjeglice u kampu za repatrijaciju u Milanu. Ona nam pokazuje snimke koji navodno potiču iz te ustanove. Mogu da se vide nasilje, umirivanje ljudi teškim ljekovima. Ona kaže da su pokušaji samoubistva i samopovrijeđivanje svakodnevna pojava. Florio dodaje da je to jedini način da se pobjegne od okolnosti koje tamo vladaju.
Svako koga u Italiji uhapse bez važećih dokumenata, može biti zadržan i do 18 meseci u kampovima predviđenim za osobe koje čekaju deportaciju. Takvi centri (CPR) formalno nisu zatvori, ali prema Terezi Florio, upravo je to problem. U zatvorima vladaju izvesni pravni i medicinski standardi. A ovi centri su privatne ustanove koje se otvaraju po nalogu države. Standadi su znatno niži, a kontrole sporadične.
Kontakt advokata i osobe koju žele da deportuju obično je moguć samo telefonom ili video-vezom, uz vremensko ograničenje. Posjete su skoro nemoguće. Florio kaže da u takvim centrima stalno dolazi do kršenja osnovnih ljudskih prava. Ona se boji da će uslovi u albanskim centrima biti još gori, jer će biti još manja mogućnost provjera koje vrše nevladine organizacije. Ona dodaje da nisu razjašnjene ni nadležnosti u slučaju kampa planiranog u Albaniji. Ni u Albaniji nisu baš jasni detalji plana, a još manje šta će Albanija time dobiti.
Albanija se sjeća italijanske pomoći 1991.
Albanski premijer u trećem mandatu Edi Rama tečno govori italijanski. Navodno su on i Đorđa Meloni u srdačnom privatnom susretu sklopili dogovor na osnovu starog prijateljstva dvije zemlje. Osim toga, Albanija se nada podršci u pristupnom procesu za članstvo u Evropskoj uniji. Rama naglašava da italijanski kamp neće donijeti finansijsku dobit. Italija je obavezna da pokriva tekuće troškove i da uplati 37 miliona evra na poseban račun kojem neće imati pristup, za slučaj da ne ispuni svoje obaveze. Inače, za italijansko osoblje kampa nadležni su isključivo italijanski sudovi.
Izgleda da brojni Albanci razmišljaju kao njihov premijer i blagonaklono gledaju na sporazum. Tijesna saradnja sa Italijom budi sjećanje na 1991. kada su hiljade Albanaca pobjegle u Italiju koja ih je primila. Slike prenakrcanog broda „Vlora" sa albanskim izbjeglicama tada je obišla svet.
Pogled izbliza
Međutim, što ste bliže planiranom kampu, to su kritike češće. Pola sata vožnje od albanske luke Sveti Jovan Medovski, u brdovitom zaleđu, nalazi se vojno područje koje je Italijanima stavljeno na raspolaganje. Građevinske mašine rade okružene visokom žicom.
Albanski advokat Elton Laska se trudi da zaviri iza žice. On je uzalud pokušavao da sudski spriječi gradnju italijanskog kampa. Za njega je centar za migrante ogroman zatvor. Pribojava se da će doći do velikih nereda i pokušaja bjekstva. Malo je vjerovatno da će kamp biti otvoren 20. maja, kao što je najavljeno. Gradnja nije uznapredovala po planu.
Bonus video:
