Petnaestog jula 1974. atinska vojna hunta, koja je preuzela vlast 1967, izvela je puč protiv legalne vlade kiparskog predsjednika, arhiepiskopa Makariosa III. Turska se plašila da Grčka želi proširiti svoju vlast nad Kiprom te je poslala trupe na ostrvo. Grčka vojska nije mogla da im se odupre. Od tada je dio Kipra okupiran turskom vojskom, a Nikozija je posljednji podijeljeni glavni grad Evrope.
Vojni neuspjeh na Kipru doveo je do pada hunte u Grčkoj. Antirežimski djelovi mornarice smijenili su vođu Dimitriosa Janidisa. Dana 23. jula 1974. pučisti su predali vlast civilnoj vladi. Dan kasnije, 24. jula, bivši premijer Konstantin Karamanlis vratio se iz francuskog egzila i ubrzo nakon toga predstavio svoj novi kabinet. Poznate osobe iz kulturnog života poput Mikisa Teodorakisa i Meline Merkuri takođe su se vratile iz egzila.
Naravno, već je prije toga bilo otpora protiv diktature. Vrhunac revolta bio je ustanak studenata na Politehničkom fakultetu u Atini, koji je vojna diktatura krvavo ugušila 17. novembra 1973. Hiljade Grka napustile su domovinu i otišle u egzil. Grčka redakcija Dojče Velea postala je glas otpora protiv hunte. Ipak, uzrok pada diktature bili su događaji na Kipru.
Prva otporna demokratija
Ovih dana Grčka se prisjeća kraja diktature i ponosno gleda na 50 godina demokratije. Već nedjeljama političari, pravnici, istoričari, politikolozi, umjetnici i novinari iznose svoja mišljenja o uspjesima i neuspjesima zemlje u proteklih pet decenija. Ali zanimljivo je da mnogi još i danas govore o „metapolitefsi", transformacionom razdoblju, kao da još nije sigurno da će demokratija opstati.
Međutim, treća grčka republika stabilna je i otporna, uprkos brojnim političkim i ekonomskim krizama. Vojska je izbačena iz politike, kralj, kojeg su pučisti svrgnuli s vlasti još 1967, nije se vratio. Ponovo je legalizovana komunistička partija, rane iz vremena građanskog rata 1944-1949. su zacijeljene. Parlamentarizam već 50 godina funkcioniše manje-više dobro.
Promjene vlada kao normalnost
Promjene vlade postale su normalnost. To je prvi put bilo očigledno 1981. kada su socijalisti iz PASOK-a pobijedili na izborima, a konzervativci iz Nea Dimokratia (ND) prihvatili svoj poraz. Čak i nakon što je 2010. zamalo došlo do državnog bankrota, demokratija je ostala stabilna. Po prvi put tada je zemlja bila vođena velikom koalicijom dotadašnjih suparnika - ND i PASOK.
A kad ta vlada nije uspjela riješiti dužničku i ekonomsku krizu, 2015. na vlast je došla radikalna ljevica Siriza u koaliciji s desničarskim populistima. Nakon što je kriza, uz mnogo truda i žrtava, te uz pomoć Evropske unije, prevladana, Grci su se ponovo odlučili za konzervativce.
Jasno opredjeljenje za Zapad
Moderna grčka republika odlučila se za pripadnost Zapadu: u NATO od 1952. a članica EU od 1981. te 2001. članica eurozone.
Čak i tokom finansijske krize 2009-2019. uprkos prijetnjama evropskih političara, Grčka je ostala u EU. I unutar zemlje, situacija se učvrstila.
Uveden je javni obrazovni i zdravstveni sistem, i već početkom 1980-ih veoma napredno porodično pravo: jednaka prava za muškarce i žene (barem u teoriji), čak i legalni abortusi. Nedavno je usvojen i zakon o uvođenju „homoseksualnih brakova". Grčka je tako postala prva pravoslavna zemlja koja je legalizovala istopolne brakove.
Grčke vlade su rijetko mogle (i htjele) donositi zakone protiv volje Crkve. Moto vojne hunte, „Domovina, religija, porodica", još je uvijek u glavama dijela stanovništva. Tokom ekonomske krize, po prvi put nakon diktature, na političkoj sceni pojavila se militantna krajnja desnica. Neonacistička stranka „Zlatna zora" uspjela je 2012. ući u parlament i bila je neprestano birana dok neki njeni članovi nisu 2020. osuđeni kao ubice, a stranka zabranjena kao kriminalna organizacija.
Pesimistički pogled na budućnost
No, uprkos svim postignućima, Grci nisu zadovoljni kvalitetom svoje demokratije. Prema istraživanju (za institut Eteron), 82,2 posto vjeruje da nema boljeg oblika vladavine od demokratije. Međutim, oko 70 posto je nezadovoljno funkcionisanjem demokratije u Grčkoj. Samo 34 posto vjeruje institucijama države, 31 posto vladi, a 29 posto pravosuđu.
Veliko nepovjerenje postoji prema strankama, kojima vjeruje samo 13 posto stanovništva. A najlošije stoje mediji, sa podrškom od samo 6,5 posto. Mnogi smatraju da su odluke vlade pod uticajem interesa moćnih i bogatih te da stranke ne rade za javni interes. Ljuti su zbog korupcije i nedostatka odgovornosti stranaka i političara.
I pesimisti su kada je riječ o budućnosti: više od polovine građana misli da sadašnja generacija živi lošije nego njihovi roditelji, a dvije trećine vjeruju da će sljedeća generacija živeti još lošije.
Bonus video:
