Da li je iznenadna kontraofanziva Ukrajine ključna tačka preokreta u ratu, beznačajna scena ili strateška greška Kijeva? Kratkoročno, ona je uglavnom bila uspješna, ali je srednji i dugoročni period ono što je važno. Da li ima šire posljedice za zapadnu politiku prema Rusiji uopšte i posebno prema ratu u Ukrajini?
Rat je nekoliko puta mijenjao smjer od ruske invazije u februaru 2022. i nijedan spoljni analitičar nije sve pogodio. Zbog toga je potrebna određena doza poniznosti. Kao i u većini ratova, nemoguće je tačno znati gdje se nalazi tačka sloma svake strane, bilo u smislu sposobnosti ili odlučnosti, i teško je predvidjeti kako će treće strane reagovati na nove događaje. Ipak, nema mnogo razloga da vjerujem da će ukrajinska invazija u Kursku oblast imati značajan pozitivan uticaj na sudbinu zemlje.
Naravno, ofanziva je već donijela Kijevu očigledne koristi. Poboljšala je moral Ukrajinaca i pomogla u ublažavanju briga da je Kijev zarobljen u ratu iscrpljivanja protiv većeg protivnika kojeg ne može ni pobijediti, ni nadživjeti. Vratila je rat na naslovne strane i ojačala glasove koji traže povećanu zapadnu podršku. Otkrila je ozbiljne slabosti u ruskoj obavještajnoj sposobnosti i spremnosti i mogla je da osramoti ruskog predsjednika Vladimira Putina, iako nema znakova da je invazija smanjila njegovu odlučnost ili usporila ruske napade u Donbasu.
Raduje što Ukrajina bilježi neke uspjehe na bojnom polju, ali je malo vjerovatno da će ova operacija uticati na ishod rata. Gledano sa pozitivne strane, napad je pokazao zapaženu inicijativu sa ukrajinske strane i impresivan nivo operativne tajnosti, zbog čega je su snage koje su sprovele invaziju naišle na nedovoljan broj slabo obučenih ruskih branilaca. U nekim aspektima napad je podsjećao na uspješnu ukrajinsku kontraofanzivu u Harkovu u jesen 2022. godine, koja je takođe postigla taktičko iznenađenje i suočila se sa brojnijim i neiskusnim ruskim trupama.
Nažalost, ovi incidenti nam vrlo malo govore o sposobnosti Ukrajine da osvoji teritoriju protiv dobro pripremljenih ruskih odbrana, kakve su spriječile ukrajinsku ofanzivu pre godinu dana. Štaviše, operacija u Kursku može dovesti do većih ukrajinskih nego ruskih gubitaka, što nije razmjena koju Ukrajina može održati. Bila bi velika greška zaključiti da nedavni uspjesi na Kurskom frontu znače da će dodatna zapadna pomoć omogućiti Ukrajini da povrati Donbas ili Krim.
Ova posljednja tačka je ključna, jer se obje države suočavaju sa prilično drugačijim okolnostima. Obje strane su izgubile mnogo vojnika i opreme, ali je Ukrajina izgubila daleko više teritorije. Prema objavljenim izvještajima, Ukrajina je sada zauzela oko 400 kvadratnih milja ruske teritorije i prisilila otprilike 200.000 Rusa da napuste te oblasti. Ove brojke čine 0.0064 procenata ukupne ruske kopnene površine i 0.138 procenata njenog stanovništva. Nasuprot tome, Rusija sada kontroliše otprilike 20 procenata Ukrajine i izvještaji govore da je rat primorao skoro 35 odsto ukrajinskog stanovništva da pobjegne iz svojih domova. Čak i ako Kijev uspije da zadrži teritoriju koju je nedavno zauzeo, to neće pružiti mnogo u pregovorima.
Iz toga proizilazi da će sudbina Ukrajine biti određena pretežno onim što se dešava u Ukrajini, a ne Kurskom operacijom. Ključni faktori biće spremnost i sposobnost svake strane da nastavi da se žrtvuje na bojnom polju, nivo podrške koji Ukrajina dobija od drugih, i da li se može na kraju postići dogovor koji će ostaviti neokupirane djelove Ukrajine netaknutim i sigurnim. U tom smislu, Sjedinjene Američke Države i Evropa treba da nastave sa podrškom Ukrajini, zajedno sa ozbiljnim i nesentimentalnim naporima da se ispregovara prekid vatre i eventualno rješenje. Nažalost, čini se da su američki zvaničnici zaboravili kako da i bliske saveznike natjeraju da se slože sa prekidom vatre, čak i kada su te države zavisne od američke podrške i kada je prekid vatre očigledno u interesu Amerike.
Ofanziva u Kursku postavlja barem još dva druga izazova, ali je važno izvući prave pouke iz njih. Prva i najočiglednija lekcija je podsjećanje na ograničen domet Rusije i njen razočaravajući vojni učinak. Od 2022. neki su pokušavali da nas uvjere da je Putin odlučan da obnovi rusko carstvo, a možda čak i Varšavski pakt, i da je Ukrajina samo prvi korak prije nego što pokrene nove napade na postojeći poredak. S obzirom na brojne greške Rusije u ovom ratu, i s obzirom na to da su čak i njeni uspješni napadi išli sporo, može li još neko da vjeruje da Rusija predstavlja ozbiljnu vojnu prijetnju za ostatak Evrope? Prijetnje su korišćene da ojačaju podršku Ukrajini, ali oslanjanje na taktike zastrašivanja obično vodi lošim strateškim odlukama.
Druga stvar, nekoliko komentatora - uključujući ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog - sugerisali su da uspješna invazija Kijeva u Rusiju pokazuje da bi postojeće crvene linije i druge restrikcije na ukrajinske operacije trebalo odbaciti i da bi Zapad trebalo da dozvoli Ukrajini da vodi borbu protiv Rusije kako god želi. Ako ukrajinske trupe mogu da okupiraju rusku teritoriju bez izazivanja ruske eskalacije, kaže argument, to dokazuje da je Putin tigar od papira i da su njegove prethodne prijetnje eskalacijom (uključujući neka ne baš suptilna upućivanja na nuklearno oružje) bile blefovi koji su sada otkriveni.
Iza takvih argumenata stoji namjera da dobiju više i bolje oružje za Ukrajinu i da uklone ograničenja u njihovoj upotrebi, i ne krivim vođe Ukrajine što guraju ovu ideju. Ali tvrdnju da nema rizika od eskalacije bez obzira na to šta Ukrajina radi bi trebalo čvrsto odbaciti. Države su najsklonije eskalaciji kada gube rat; u stvari, odluka Ukrajine da napadne rusku teritoriju može se vidjeti kao rizičan pokušaj da se preokrene tok rata koji je išao protiv njih. Nasuprot tome, Putin nema podsticaj da eskalira ako njegove snage i dalje pobjeđuju u Donbasu. Opasnost da Rusija eskalira nastupa samo ako se Moskva suočava sa katastrofalnim porazom, ali to trenutno nije slučaj.
Problem nije samo u stalnoj opasnosti od eskalacije u okviru rata koji je u toku. Trebalo bi da se zapitamo da li smo moralno zadovoljni što pomažemo ratnim naporima čiji su deklarisani ciljevi vjerovatno nedostižni, dok izbjegavamo ozbiljan diplomatski napor da se okonča borba. Vjerovatni rezultat naše trenutne politike je da će više ljudi umrijeti bez očigledne političke svrhe. Pritisak da se ispregovara rješenje rata između Rusije i Ukrajine je jedan od onih slučajeva u kojima su sebični interesi i moral usklađeni. Zapad i Ukrajinci su propustili prilike da spriječe ili okončaju ovaj rat pregovorima, i nedavni vojni uspjeh Ukrajine trebalo bi da se vidi kao prilika da se započnu ozbiljni pregovori o prekidu vatre, a ne kao izgovor za produžavanje skupog rata koji Ukrajina može da preživi, ali je malo vjerovatno da će pobijediti.
Stiven Volt je kolumnista Forin Polisija i profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard. Članak preuzet iz Forin Polisija.
Prevod: S. STRUGAR
Bonus video:
