Svim diktatorima su potrebne lojalne elite kako bi opstali na vlasti i efikasno vladali. Visoki zvaničnici i druge moćne ličnosti mogu pomoći autoritarnom vladaru da ostane na vlasti. Ovi zvaničnici takođe pomažu u primjeni politika, prikupljanju prihoda, pobjedi na izborima i kažnjavanju protivnika.
S druge strane, većina diktatora ima tendenciju da više cijeni lojalnost nego sposobnost, nagrađujući odanije zvaničnike. Na primjer, autokrate često nagrađuju one koji mogu obezbijediti veći broj glasova za vladajuću stranku. U tom smislu, većina diktatora relativno manje obraća pažnju na to da li takvi zvaničnici takođe ostvaruju adekvatne političke rezultate.
Istraživanje ulizivanja može pomoći da se bolje razumije kako autokratski režimi funkcionišu. Kao što su mnogi posmatrači primijetili, odluka Vladimira Putina da izvrši invaziju na Ukrajinu 2022. godine djelimično može biti rezultat toga što je bio okružen klimoglavcima, te nije dobio adekvatne informacije o potencijalnim rizicima takve operacije.
Iako naše nedavno istraživanje ne može potvrditi niti odbaciti ovu hipotezu, ono je pokazalo da je široko rasprostranjena servilnost cvjetala u Putinovoj Rusiji - čak i mnogo prije rata.
Prema nedavnom istraživanju koje sam sproveo sa dvoje drugih akademika, za autoritarne zvaničnike, pokazivanje lojalnosti ide dalje od pukog obezbjeđivanja visokog odziva na izborima. Za mnoge, to podrazumijeva svakodnevnu praksu ulizivanja, odnosno korišćenje laskanja i hvaljenja vladara.
Kada mnogi ljudi pomisle na autoritarne politike, oni zamišljaju sovjetske ili kineske partijce kako entuzijastično hvale lidere poput Josifa Staljina ili Mao Cedunga tokom partijskih kongresa. U fikciji, ulizivanje je često predstavljeno kao osnovna aktivnost zvaničnika, kao što je slučaj u romanima Marija Vargasa Ljose "Jarčeva fešta" (2000) i Ismaila Kadarea "Nasljednik" (2003).
Međutim, do sada je logika političkog ulizivanja ostala prilično nejasna. Da li se ono zapravo isplati zvaničnicima koji ga praktikuju?
Novi alati u oblasti nauke o podacima pomažu u unapređivanju razumijevanja jezika koji se koristi u politici. Naše istraživanje, objavljeno u "American Journal of Political Science", oslanja se na hiljade govora koje su tokom Putinove vlasti držali ruski guverneri, kao i na govore važnih zvaničnika u Staljinovom Sovjetskom Savezu (1924-53).
Analizirali smo izbor riječi koje su guverneri koristili, uključujući načine na koje su se odnosili prema svojim liderima i njihovim politikama. Istraživanje je došlo do zanimljivog zaključka koji je možda suprotan intuiciji. Suprotno našim očekivanjima, visoki nivoi ulizivanja nisu bili uobičajeni među svim diktatorskim zvaničnicima.
Zašto se neki ljudi ponašaju drugačije
Postojale su značajne razlike u tome kako su zvaničnici u svojim govorima pominjali vladara i njegove politike. Ove razlike su bile primjetne čak i tokom Velikog terora u Sovjetskom Savezu, čistki kada je Staljin koristio brutalne mjere kako bi se oslobodio svih koje je smatrao neprijateljima ili prijetnjama.
Prema našoj analizi, postoji iznenađujuća promjenljivost u tome ko će pretjerano hvaliti autokratu, kada i kako će to raditi. Ulizivanje praktikuju najviše oni koji se osjećaju ranjivim zbog postupaka vladara.
U savremenoj Rusiji pod Putinom, zvaničnici koji se približavaju trenutku svog ponovnog imenovanja ili dolaze iz ekonomskih slabijih regiona, mnogo su skloniji da pokažu ulizivačko ponašanje.
To rade u javnim obraćanjima ili komentarima, rutinski pretjerujući u hvaljenju autokrate. Takođe oponašaju njegovu retoriku, uključujući Putinovu opsesiju politikom prema Ukrajini. Zvaničnici koji su imali alternativne karijere manje su skloni otvorenom ulizivanju.
Dakle, ulizivanje vođi je u velikoj mjeri motivisano procjenom troškova i koristi. Na kraju krajeva, jedan lokalni ili regionalni zvaničnik, savjetnik ili ministar lako može biti zamijenjen drugim. Istorija pokazuje da čak i uticajni zvaničnici mogu biti lako zamijenjeni.
U savremenoj Rusiji pod Putinom, zvaničnici koji se približavaju trenutku svog ponovnog imenovanja ili dolaze iz ekonomskih slabijih regiona, mnogo su skloniji da pokažu ulizivačko ponašanje. To rade u javnim obraćanjima ili komentarima, rutinski pretjerujući u hvaljenju autokrate, a takođe oponašaju njegovu retoriku. Zvaničnici koji su imali alternativne karijere manje su skloni otvorenom ulizivanju
Naše istraživanje takođe pokazuje da se ulizivanje generalno isplati. Zvaničnici koji se ulizuju ostaju na funkciji duže i veća je vjerovatnoća da će biti unaprijeđeni.
Malo je vjerovatno da same autokrate rutinski prate da li ih njihovi zvaničnici pretjerano hvale ili ignorišu. Međutim, moguće je da diktatori generalno prepoznaju i cijene ulizivanje kao javni signal lojalnosti i biraju i nagrađuju takve lojaliste.
Naše otkriće da su poltroni nagrađeni za laskanje nameće nova pitanja o tome zašto svi zvaničnici ne praktikuju takvo ponašanje. Da bi se ovo u potpunosti istražilo, potrebni su dodatni, moguće eksperimantalni dokazi. Međutim, naše istraživanje sugeriše da postoje značajne psihološke i druge motivacione razlike među pojedincima.
Takve razlike utiču na individualne stavove prema ulizivanju. Čak i u autoritarnim režimima, laganje stvara nelagodu ljudima. To vjerovatno znači da, osim ako nivo represije nije ekstremno visok, kao što je bio slučaj tokom Velikog terora 1937-38. godine, neće svi biti poltroni.
Ulizivanje u Putinovoj Rusiji, kao i u drugim autokratijama, može značiti da lideri ne dobijaju uvijek politike i rezultate koje žele, već samo političke podržavaoce koji im najviše laskaju.
Autor je vanredni profesor na Katedri za političke nauke na Univerzitetu u Dablinu
Prevod: A. Š.
Bonus video:
