Premijer Kir Starmer izjavio je da je Britanija „spremna i voljna da doprinese bezbjednosnim garancijama Ukrajini slanjem svojih trupa na teren ako bude potrebno“, piše Rojters.
Iako se navodi da bi ovo bile „mirovne“ snage, pravi mirotvorci moraju biti nepristrasni. Britanske trupe koje podržavaju Ukrajinu sigurno bi bile viđene kao pristrasne, a njihovo raspoređivanje u Ukrajini uklopilo bi se u ruski narativ koji prikazuje NATO kao agresora.
Ukrajina nije članica NATO-a, ali je cilj članstva u NATO-u zapisan u njenom ustavu. Bilo kakvo britansko vojno angažovanje u Ukrajini ne bi aktiviralo član 5 NATO-a, koji predviđa da napad na jednu članicu znači napad na sve. Pored toga, američki sekretar za odbranu Pit Hegset izjavio je prošle nedjelje da evropske trupe raspoređene u Ukrajini ne bi bile pokrivene članom 5.
Problem Starmerove ideje je u tome što Britanija nema dovoljno vojnika, resursa i oružja da bi predstavljala ozbiljan faktor odvraćanja. Situacija nije mnogo drugačija od one uoči Prvog svjetskog rata.
Godine 1914, lord Kičener, tadašnji ministar rata, osudio je odluku vlade da se uključi u evropski rat, rekavši: „Da li su shvatili, kada su naglavačke uletjeli u ovaj rat, da nemaju vojsku, niti su pripremljeni da je opreme?“
Mali broj trupa ne bi bio ništa više od „usputne prepreke“ u slučaju velikog napada, kao što je to bila Britanska ekspediciona vojska 1914. i 1940. godine. Loša priprema, mali broj vojnika i ograničena oprema značili su da je britansko prisustvo tada bilo simbolična podrška, a ne stvarna vojna moć.
Britanija se ponovo nalazi u sličnoj situaciji. Godine budžetskih rezova smanjile su kapacitete britanske vojske za vođenje dugotrajnog rata protiv ozbiljnog protivnika. Broj vojnika je opao sa 100.000 obučenih pripadnika 2000. godine na oko 70.000 danas.
Britanija takođe nema proizvodne kapacitete za moderno ratovanje. Neophodna su hitna ulaganja u proizvodnju oružja i municije, kao i dugoročne investicije u obnovu vojnih kapaciteta, uključujući aerodrome i skladišta napuštena nakon Hladnog rata.
Jedino rješenje je povećanje budžeta za odbranu. Međutim, Britanija i mnoge druge NATO članice nisu spremne na to. Predsjednik SAD Donald Tramp pozvao je NATO države da povećaju izdvajanja za odbranu na 5 odsto BDP-a, sa trenutnog cilja od 2 odsto. Britanija se suočava s ekonomskim ograničenjima koja bi otežala ostvarenje ovog cilja bez drastičnih rezova u drugim sektorima.
Iako vojni zvaničnici traže povećanje budžeta na 2,65 odsto BDP-a, Starmer je naznačio da neće podržati rast iznad 2,5 odsto.
Posljednji put kada je Britanija trošila više od 5 odsto BDP-a na odbranu bilo je u jeku Hladnog rata. Danas svijet ponovo postaje podijeljen na dva bloka, slično istočno-zapadnoj podjeli iz perioda 1945–1991. godine, ali sa većom nestabilnošću koju ilustruje ruska agresija u Gruziji i Ukrajini.
Obnavljanje izgubljenih kapaciteta je gotovo uvijek skuplje od njihovog održavanja. Da su prethodne vlade održavale vojnu moć, ukupan trošak bi vjerovatno bio manji od ulaganja koje je sada potrebno za povratak na nekadašnji nivo odbrane.
Svaka britanska revizija odbrambene politike od 1957. godine značila je realno smanjenje vojnog budžeta. Ti rezovi su bili mogući jer nije postojala prijetnja dovoljna da ih preokrene. Sada su ti rezovi dostigli nivo na kojem Britanija jedva može da brani samu sebe.
Premijer je izjavio: „Moramo pokazati da smo ozbiljni u vezi sa sopstvenom odbranom i preuzimanjem svog tereta.“ Međutim, njegova nespremnost da poveća budžet za odbranu dovodi ovu tvrdnju u pitanje.
Zapadne NATO članice nisu pokazale spremnost za ozbiljno povećanje budžeta za odbranu. Britanija planira da potroši 56,4 milijarde funti u 2024–25. godini, što je oko 2,3 odsto BDP-a, ali taj iznos uključuje 0,65 milijardi za penzije i beneficije, kao i 0,22 milijarde za organizacije koje nemaju direktan uticaj na vojnu moć.
Britanija i NATO imali su jasna upozorenja još od 2014. godine da ojačaju svoje odbrambene kapacitete, ali su ignorisali prijetnju iz Rusije. Stiče se utisak da ne samo da se nadamo najboljem ishodu, već da planiramo samo za najbolji scenario.
Lord Teder, bivši komandant britanskog vazduhoplovstva, napisao je: „Na početku rata, vrijeme je najvažniji faktor.“ Tri godine nakon početka rata u Ukrajini, jasno je da je NATO propustio priliku da na vrijeme ojača svoju odbranu. Sada se suočava sa značajnim povećanjem budžeta samo da bi nadoknadio decenije smanjenja.
Bonus video:
