Mada sve detalje spoljnopolitičke agende Donalda Trampa tek treba da vidimo, već sada znamo gdje leže prioriteti njegove druge administracije. Tokom kampanje, Tramp je nagovijestio dodatne napore za obuzdavanje Irana, neku vrstu dogovoranja na Bliskom istoku, pregovore o budućnosti Ukrajine koji su više fokusirani na Moskvu nego na Kijev, selektivnu asertivnost prema Kini i otvoreno iskazivanje prezira prema Evropi. U ovom kontekstu globalne političke moći skretanje pažnje na Zapadni Balkan može djelovati čudno. Ipak, ovaj mali region bi mogao igrati nesrazmjerno veliku ulogu u Evropi u naredne četiri godine i dalje.
Velika vizija Evropske unije o kontinentu koji je "cjelovit, slobodan i u miru" može djelovati zastarjelo u svjetlu većih izazova, poput rata u Ukrajini i uspona nacionalističkih i neliberalnih desničarskih populističkih snaga unutar njenih sopstvenih granica. Štaviše, proces proširenja kako bi se u EU uključila "šestorka Zapadnog Balkana" (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija) je zaustavljen. Ne samo da ove zemlje nijesu uspjele da demonstriraju - a kamoli postignu - značajan napredak ka članstvu u EU, već su, prema pokazateljima demokratskog upravljanja, nazadovale.
Vlade zemalja Zapadnog Balkana preduzele su malo zakonodavnih ili institucionalnih reformi neophodnih za pristupanje EU, dok je javna podrška članstvu opala. Ovaj trend je najizraženiji u Srbiji, najvećoj od šest država i ključnoj tački kroz koju mnogi lideri EU i evropske vlade posmatraju region. Izvjesnost koja je nekada bila temelj transatlantskog, na pravilima zasnovanog, liberalno-demokratskog projekta izgleda da blijedi pred navalentnim samopouzdanjem neliberalnih ili otvoreno autokratskih i kleptokratskih režima.
Skretanjem ka otvorenijoj kleptokratiji, Zapadni Balkan istovremeno predstavlja i odraz i pokazatelj šireg trenda. U ovom kontekstu, tri međusobno povezana fenomena zaslužuju posebnu pažnju: eksploatacija kritičnih mineralnih sirovina (CRM), neoimperijalizam i migracije.
Nedavna istraživanja su identifikovala rezerve ključnih metala i minerala - uključujući litijum, nikl, srebro i magnezijum - koji su neophodni za prelazak na čistu energiju i razvoj drugih tehnologija. Dok će ekspanzija eksploatacije ključnih sirovina najdirektnije uticati na Bosnu i Srbiju, njeni prekogranični efekti mogli bi imati ili izuzetno pozitivan ili izuzetno negativan uticaj na društveni, politički i ekonomski razvoj regiona.
Evropske vlade i kompanije, dok tvrde da će region jednog dana postati potpuno integrisani dio EU, istovremeno daju blanko ček poslovnim, ekološkim i upravljačkim praksama koje nikada ne bi bile prihvaćene unutar same Unije
Može se zamisliti optimističan scenario u kojem se ovi prirodni resursi odgovorno eksploatišu i koriste za revitalizaciju nekada ponosnog inženjerskog sektora. U tom slučaju, sirovine izvađene iz zemlje mogle bi omogućiti ekonomiji Zapadnog Balkana da se popne na globalnom lancu vrijednosti. Politički lideri, sarađujući sa lokalnim zajednicama, evropskim kompanijama i stručnjacima, mogli bi vratiti kvalitetna radna mjesta, više ulagati u obrazovanje i inovacije i konačno izaći iz tridesetogodišnje stagnacije.
Nažalost, ovo nije najvjerovatniji scenario s obzirom na sveprisutnu institucionalnu kulturu političke i ekonomske korupcije u regionu. Već sada, mogućnost ekspanzije eksploatacije ključnih sirovina privlači lokalne i evropske kompanije koje često pokazuju malo interesa za dobro upravljanje i druge liberalne vrijednosti.
Moglo bi se pomisliti da će EU vidjeti ovu situaciju kao priliku da ojača institucionalne i zakonodavne mehanizme neophodne za pripremu ovih zemalja za članstvo. Umjesto toga, evropski lideri su pokazali da su potpuno spremni da posluju sa istom neliberalnom i autokratskom političkom elitom koja već generaciju unazad koči reforme. Tako je, na primjer, prošlog ljeta tadašnji njemački kancelar Olaf Šolc otputovao u Srbiju kako bi najavio novi "megaprojekat" za eksploataciju litijuma, uprkos protivljenju građana Srbije koji ga smatraju ekološki štetnim i nedovoljno korisnim za njihove zajednice.
To nas dovodi do drugog fenomena: neoimperijalizma i borbe za sfere uticaja. Evropske vlade i kompanije opravdavaju svoju ulogu u eksploataciji ključnih sirovina na Zapadnom Balkanu tvrdnjom da "ako mi to ne uradimo, uradiće Rusija ili Kina". Ova logika je krajnje pogodna. Dok tvrde da će region jednog dana postati potpuno integrisani dio EU, istovremeno daju blanko ček poslovnim, ekološkim i upravljačkim praksama koje nikada ne bi bile prihvaćene unutar same Unije.
Ovakav pristup nosi svoju cijenu. Isključivanjem ljudskih prava, transparentnosti i demokratije iz ekonomske i poslovne sfere, lideri EU podrivaju ono što je evropski eksperiment činilo jedinstvenim. Princip da je liberalno upravljanje neophodna komponenta sveobuhvatne bezbjednosti se odbacuje.
Paradoksalno, ali ne i iznenađujuće, ovaj pristup zapravo podstiče šire geopolitičke trendove koje mnogi evropski lideri tvrde da žele da suzbiju. Uklanjanjem vrijednosti koje čine temelj EU, otvara se put kratkoročnoj, transakcijskoj realpolitici, čime se dodatno omogućava neliberalnim silama poput Rusije i Kine da sklope sopstvene, vrednosno neutralne poslovne dogovore sa balkanskim elitama.
Dok Kina već dugo nastoji da iskoristi region kao čvorište u okviru svoje Inicijative Pojas i put, ruski interesi su više kulturni i politički. Kremlj teži jačanju svog imperijalnog projekta stvaranja Russkiy mir ("ruskog svijeta") promovišući njegovu regionalnu verziju, "srpski svijet", u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori (članici NATO-a). Ključni dio ove strategije jeste podrivanje vjere u demokratsko upravljanje, koje se prikazuje kao nešto što nije ni moguće ni poželjno.
Treće pitanje koje će igrati ključnu ulogu na Zapadnom Balkanu i u ostatku Evrope jeste migracija, koja se može podijeliti u dva oblika. Prvi oblik podrazumijeva migraciju iz Pakistana, ostatka Indijskog potkontinenta, Bliskog istoka i djelova podsaharske Afrike ka zemljama poput Njemačke i Švedske. Dok se prevrnuti čamci u Mediteranu najčešće pojavljuju u vijestima, kopneni putevi kroz Zapadni Balkan čine značajan dio ukupnih migracionih tokova.
Zbog toga ključni stub imigracione politike EU uključuje Tursku i Zapadni Balkan. Evropa je sklopila sporazume sa neliberalnim liderima u regionu kako bi ih podstakla da pojačaju kontrolu svojih granica, a takođe je osnažila zemlje članice EU poput Hrvatske da potiskuju migrante nazad u BiH ili Srbiju, koje služe kao prigodni geografski "prihvatni centri".
Drugi oblik migracije odnosi se na odlazak radnika sa Zapadnog Balkana u EU, gdje su zaposleni u sektorima zdravstva, transporta, ugostiteljstva i drugim industrijama, često uz punu podršku evropskih vlada i privatnih regrutera. Vremenom, ovi migracioni tokovi dovode do toga da sve više građana iz regiona odlazi na sjever i zapad, dok se migranti iz udaljenijih istočnih i južnih djelova svijeta dovode na Zapadni Balkan - bilo da popune radna mjesta u građevinarstvu, rudarstvu, turizmu i drugim industrijama, bilo da koriste region kao privremenu usputnu stanicu na putu ka EU.
Zbog svog položaja u središtu oba migraciona toka, region sprovodi ogroman društveni eksperiment koji bi mogao testirati društvenu koheziju malih gradova i zajednica na način kakav nije viđen još od ratova 1990-ih.
S obzirom na sve ove zabrinjavajuće procese, budućnost Zapadnog Balkana može djelovati sumorno. Oni koji i dalje gaje nadu da će zapadno orijentisana, proevropska perspektiva transformisati njihova društva na bolje sve više postaju svjesni da njihovi evropski sagovornici možda i ne žive u skladu s liberalnim vrijednostima koje javno zastupaju.
Ipak, "tranzicije" nakon 1990-ih barem su učinile ljude u regionu otpornijima na antidemokratske viruse dezinformacija i manipulacija, kleptokratiju, nejednakost i sirovu transakcionu politiku, koji sada pogađaju i navodno "konsolidovane" demokratije. Studentski i građanski protesti u Srbiji pokazuju da se ljudi tamo nijesu odrekli pokušaja da oblikuju svoju budućnost.
Oni na Zapadu koji su i dalje posvećeni liberalnim vrijednostima moraju pronaći saveznike sa sličnim uvjerenjima gdje god mogu. To je jedini način da se obnovi demokratsko samopouzdanje - bez njega će globalni talas neliberalnog oportunizma nastaviti da jača.
Autorka je viša saradnica u Savjetu za politiku demokratizacije
Projectsyndicate.org
Prevod: N. B.
Bonus video:
