Emanuel Makron morao je poduže da čeka na pozitivan odgovor iz Berlina. Francuski predsjednik već nekoliko puta je ponudio razgovor s Njemačkom o nuklearnom odvraćanju u Evropi koje bi se baziralo na francuskom atomskom oružju. Do sada je bio odbijan.
To se sada mijenja: predsjednik Hrišćansko-demokratske unije (CDU) Fridrih Merc, vjerovatni sljedeći kancelar, spreman je da razgovara o tome. S Donaldom Trampom u Bijeloj kući, koji bi mogao da povuče američku vojnu zaštitu od evropskih saveznika, situacija se dramatično promijenila. Merc želi da razgovara s nuklearnim državama Francuskom i Velikom Britanijom o nuklearnom odvraćanju u Evropi. To je naišlo na odobravanje u Parizu.
Šta je to „nuklearna podjela“?
Njemačka je decenijama pod zaštitnim kišobranom američkog nuklearnog oružja. U Njemačkoj je uskladišteno do 20 američkih nuklearnih bombi. Samo američki predsjednik ima šifru za njihovo aktiviranje. Međutim, Bundesver obezbjeđuje borbene avione koji mogu bombe u hitnim slučajevima da prebace do cilja. NATO to zajednički organizovano odvraćanje američkim nuklearnim oružjem, u kojem učestvuju i druge evropske zemlje, nazivaju „nuklearna podjela“.
Stručnjaci za bezbjednost ne očekuju da će SAD u skorijoj budućnosti da povuku svoje nuklearno oružje iz Evrope. „Mislim da to nije neizbježan scenario, jer su NATO i podjela nuklearnog oružja s partnerima od velike strateške važnosti za SAD iz raznih razloga. Ipak, to ne možete u potpunosti da isključite“, kaže Saša Hah, stručnjak za evropsku bezbjednost i kontrolu naoružanja pri Institutu za istraživanje mira u Frankfurtu (PRIF). Jedna od strateških prednosti SAD kad je u pitanju stacioniranje nuklearnog oružja u Evropi jeste sposobnost da brzo odgovori na rusku agresiju.
Njemačka ne smije da ima svoje nuklearno oružje
Ali čak i ako američke bombe za sada ostanu u Evropi, sumnje koje Tramp sije u vezi s američkim obećanjem podrške, unutar NATO već su prouzrokovale štetu, jer te sumnje potkopavaju vjerodostojnost nuklearnog odvraćanja. Njemačka, koja se uvijek snažno oslanjala na Sjedinjene Države, sada želi da preorijentiše svoju bezbjednosnu politiku. Bundesver će brže nego što je planirano temeljno da se osnaži, za šta su već planirani posebni finansijski fondovi.
Raspravlja se i o „nuklearnom zaštitnom kišobranu“. Postavlja se pitanje da li je on pod ovim okolnostima još uvijek prikladan kao sredstvo odvraćanja nasuprot ogromnom ruskom nuklearnom arsenalu od više od 5.500 bojevih glava? Istovremeno, Njemačka ne smije da posjeduje sopstveno nuklearno oružje. To je, između ostalog, propisano u „Ugovoru dva plus četiri“ o ponovnom ujedinjenju 1990. godine, čije su potpisnice dvije njemačke države i sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu, SAD, Sovjetski Savez, Francuska i Velika Britanija.
U Evropi sopstveno nuklearno oružje imaju samo Velika Britanija i Francuska, a unutar Evropske unije samo Francuska. Zato bi bila preporučljiva bliža saradnja. Postoje, međutim, ograničenja: britanske nuklearne snage usko su povezane sa SAD i bile bi na raspolaganju NATO u slučaju sukoba. Situacija je drugačija u Francuskoj, koja veliku važnost pridaje nezavisnosti svojih nuklearnih snaga, tako da one nijesu podređene zajedničkim komandnim strukturama NATO.
Pomorske i vazdušne nuklearne snage
Procjenjuje se da Francuska posjeduje 290 nuklearnih bojevih glava koje mogu da se lansiraju iz nuklearnih podmornica ili iz borbenih aviona Rafal. Nuklearne snage, takođe nazvane „Force de frappe“ (Udarne snage), namijenjene su zaštiti „vitalnih interesa“ zemlje. Prema francuskom tumačenju, one istovremeno jačaju bezbjednost Evrope, otežavajući potencijalnim protivnicima procjenu snaga.
Pa kako bi tačno mogla da izgleda ta saradnja? Prije svega, riječ je o intenzivnoj razmjeni u toj oblasti, navodi se u Parizu. Informacije o rukovanju i strateškom planiranju nuklearnog oružja veoma su ekskluzivne i osjetljive. Francuska je decenijama sakupljala iskustva po tom pitanju, što Njemačka naravno nema.
Moguće su, kako kaže francuska ekspertkinja za bezbjednost Kamil Grand iz trusta mozgova Evropski savjet za spoljne odnose, i zajedničke vježbe njemačkog i francuskog vazduhoplovstva. To bi moglo da podrazumijeva i slijetanje francuskih Rafala u Njemačkoj. Međutim, nema planova za stacioniranje francuskih nuklearnih borbenih aviona ili druge nuklearne infrastrukture u Njemačkoj, o čemu se spekulisalo u nekim medijima. „Još smo daleko od toga“, zaključuje Grand.
Komanda ostaje u rukama francuskog predsjednika
Za Francusku ipak ne dolazi u obzir da dozvoli drugim zemljama da direktno učestvuju u raspolaganju francuskim nuklearnim oružjem, kao što to čini NATO. „Pogrešno je smatrati da bi francuska nuklearna garancija bila jednaka američkim nuklearnim garancijama“, ističe Kamil Grand u razgovoru za DW.
Francuska vlada uvijek je jasno stavljala do znanja da se neće odreći kontrole odluke o korišćenju nuklearnog oružja. „Šta god da se dogodi, odluka je bila i uvijek će biti u rukama predsjednika Republike, vrhovnog komandanta oružanih snaga“, naglasio je Emanuel Makron u svom obraćanju naciji početkom marta.
Šta Evropa može da uradi?
Ali nijesu samo francuske nuklearne snage snažno usmjerene na sopstvenu nacionalnu odbranu, već i britanske. Velika Britanija je jedina nuklearna država koja posjeduje samo jednu vrstu nuklearnog oružja: nuklearno odvraćanje u potpunosti je zasnovano na mornarici i bazira se na četiri nuklearne podmornice stacionirane uz zapadnu obalu Škotske.
Sve to ograničava mogućnosti stavljanja tog oružja u službu šireg evropskog nuklearnog odbrambenog sistema u bliskoj budućnosti. Ono što je moguće jeste jači strateški dijalog ili čak, kako za DW kaže stručnjak za bezbjednost Saša Hah, „politička deklaracija da će se u hitnim slučajevima francuski i britanski nuklearni kapaciteti koristiti i za odbranu evropske teritorije. Ali mislim da je nerealno da će se nuklearne snage u Francuskoj i Velikoj Britaniji razvijati tako da budu krojene prema evropskoj odbrani“, zaključuje Hah.
Broj atomskih bombi nije presudan
I Fridrih Merc takođe naglašava da britansko i francusko naoružanje nije zamjena za američko nuklearno oružje u Evropi, već samo dopuna. SAD se trenutno smatraju nezamenjivim u NATO, ne samo zbog svog nuklearnog arsenala, već i zbog drugih mehanizama koje samo američke vojne snage posjeduju. To npr. uključuje direktne kontakte s ruskim komandnim centrima i sistemima za izvještavanje o lansiranju balističkih projektila. Sve to pomaže u izbjegavanju nenamjernih eskalacija.
„Kada mi u Evropi raspravljamo o tome kako nastaviti bez SAD, uvijek se fokusiramo na to imamo li dovoljno bombi“, kritikuje Hah. Ono što se zanemaruje jeste da bi ostale važne zaštite mogle da budu izgubljene bez SAD, poput direktnih vojnih kontakata s drugom stranom. „Rekao bih da je u interesu Evrope da izgradi slične strukture i mehanizme nad kojima bismo takođe imali kontrolu“, zaključuje taj analitičar.
Bonus video:
