Više od milion izbjeglica je prošle godine stiglo u Evropu. I pristižu još. Na tom opasnom putu neizostavan pratilac im je postao njihov mobilni telefon. O tom fenomenu govorilo se na jednom susretu DW u Berlinu.
Mohamad Kalefeh, rođen u Alepu, odrastao u Damasku, već 14 mjeseci živi u Njemačkoj. Mohamad Gunaim, takođe iz Damaska, stigao je u Njemačku prije osam mjeseci. Obojica mladića pobjegla su iz svoje domovine Sirije zbog rata. Bježali su preko Turske, Sredozemnog mora, Balkana – stalno ka sjeveru Evrope. Ono što su doživjeli na tom po život opasnom putu, ostalo je na fotografijama i video-snimcima.
„Moj telefon je tokom bjekstva postao moj brat“, kaže Gunaim. On i dalje ima isti mobilni koji je imao i ranije i ne želi da ga mijenja. „To je moja mala kancelarija, sve obavljam preko njega.“
Kada Gunaim razgovara s majkom u Damasku, čuje eksplozije bombi. Snimak zvuka eksplozija odmah šalje dalje preko društvenih mreža. Isto je uradio i sa snimcima koje je načinio tokom bjekstva ka Evropi. On smatra da su to poruke Evropljanima, odnosno Njemcima, kojima pokazuje šta se događa ljudima tokom izbjeglištva i bijega.
Neposredni svjedoci
Mnoge izbjeglice snimaju svoj put ka Evropi. Fejsbuk, Tviter i Instagram postali su neka vrsta oglasne table, izvori informacija. Čak i za novinare, kaže jedan od njih – Miša Hojer sa DW-a. „To su izvještaji neposrednih svjedoka“, navodi on. U svijetu je toliko ljudi u bjekstvu, na toliko različitih mjesta, da klasični mediji i njihovi reporteri ne mogu da pokriju sva ta zbivanja. Zbog toga je praćenje onoga što se objavljuje na društvenim mrežama i za Dojče vele postao jedan od izvora informacija prilikom pisanja izvještaja.
O tome je Hojer informisao prisutne na jednoj tribini koja je vođena u okviru Dana otvorenih vrata vlade u Berlinu. Raspravu je vodio zajedno s koleginicom Maisun Melem, iz redakcije DW-a na arapskom jeziku. Hojer je govorio o tome da su društvene mreže tokom izbjegličke krize postale „game changer“, odnosno da su „promijenile stvari“.
Koliko će to da košta?
A na koji drugi način bi izbjeglice izvještavale svoju rodbinu o tome šta im se događa? Kako bi bez društvenih medija pronalazili puteve ka Evropi, kada su se rute neprestano mijenjale? Kako bi se organizovali dobrovoljci koji su u cijeloj Njemačkoj radili na prihvatu izbjeglica? Kako bi inače krijumčari ljudi pronašli one kojima je potreban neko da ih prebaci preko granice?
I Mohamad Kalefeh je preko Fejsbuka pronašao krijumčara koji ga je prebacio. „Napisao mi je poruku da ćemo se sastati u Izmiru i da će mi tek tamo reći koliko će sve to da košta“, kaže Kalefeh.
Od video-snimaka i fotografija izbeglica, DW je u proljeće 2016. napravio dokumentarni film koji traje 90 minuta i koji se zove #MyEscape (Moje bjekstvo). I Mohamad Gunaim je sarađivao – tu su se našli i njegovi snimci. „To su snimci kakve nećete pronaći u spektakularnim holivudskim filmovima“, kaže novinarka Maisun Melem.
Bonus video:
