Od kad se Islamska država pojavila u Libiji krajem 2014, oko 240 000 migranata i izbjeglica je napustilo ratom razorenu zemlju. Tokom proteklih 18 mjeseci, ID je prema riječima očevidaca, oteo najmanje 540 izbjeglica u šest zasjeda. Najmanje 63 zarobljene žene su silovane prodavane ili razmjenjivane: njih devet je za Rojters detaljno opisalo svoje patnje. Njihove priče predstavljaju prvo potvrđeno svjedočenje o tome kako ID pretvara izbjeglice u seksualno roblje koristeći ih kao ljudsku valutu kako bi privukli i nagradili borce u Libiji. Isto su učinili Jazidima u Siriji i Iraku. Novinari Rojtersa su za potrebe ove priče razgovarali sa izbjeglicama u tri evropske države tokom perioda od četiri mjeseca.
Tokom noći 2. juna 2015. godine, naoružani napadači su blokirali autoput na sjevernoj obali Libije i zaustavili bijeli kamion koji se kretao prema prijestonici, Tripoliju. Napadači su uperili oružje u vozača i popeli se u kamion.
Ruta Fisehaji, 24-godišnja Eritrejka, ležala je na krevetu u prvoj prikolici kamiona. Pored nje je ležalo 85 muškaraca i žena, od kojih je jedna bila u drugom stanju. Nekoliko desetina Egipćana krilo se u drugoj prikolici. Svi su imali isti san - da stignu do Evrope.
Napadači su naredili migrantima da izađu iz kamiona. Razdvojili su muslimane od hrišćana, a zatim muškarce od žena. Od onih koji su kazali da su muslimani tražili su da recituju šahadu, zakletvu da će obožavati samo Alaha.
Fisehaji je tada shvatila da je pala u ruke Islamske države. Njeni otmičari su nosili uniforme sa bež maskirnim šarama - kakve nije vidjela na muškarcima u Libiji. Većina njih se krila iza crnih maski. Crna zastava se vijorila sa jednog od njihovih kamiona.
„Plakali smo u očaju. Bili smo ubijeđeni da će nas ubiti”, prisjeća se Fisehaji, pravoslavna hrišćanka.
Mislila da je najgore prošlo
Prije nego što je napustila Eritreju, Fisehaji se osjećala zarobljenom na poslu čuvarke za jednu državnu kompaniju. Jedva je preživljavala od plate od 36 dolara mjesečno. Zakon o radu Eritreje praktično zabranjuje zaposlenima u državnim firmama da podnesu otkaz.
Međutim, ova sitna žena koja kada se nasmije ozari joj se cijelo lice ipak je odlučila da rizikuje. U januaru 2015. godine, prešla je granicu u Sudanu i sa rođakom i dvoje prijatelja se uputila prema Evropi.
U Kartumu, prijestonici Sudana, provela je četiri mjeseca skupljajući 1 400 dolara koliko je trebalo da plati krijumčaru za put u Libiju.
Prije nego što je krenula u pustinju, čula je priče o naoružanim banditima koji siluju žene u Libiji. Platila je jednom ljekaru koji joj je dao kontraceptivnu injekciju koja traje najmanje tri mjeseca. „Kada jednom napustite Eritreju, nema povratka. Uradila sam ono što bi uradila svaka žena”, kazala je ona.
Prvi dio njenog puta je prošao bez problema. U maju, njen konvoj je prešao Saharu i stigao do Adždabije na sjeveroistoku Libije. Fisehaji je vjerovala da je najgore prošlo. Mada, niko ne broji migrante koji umru od bolesti, gladi i nasilja u pustini, izbjegličke grupe kažu da ih tako više strada nego što ih se udavi u Mediteranu.
Bolje metak nego otkidanje glave
„U Sahari nas niko nije zaustavljao, a krijumčari su nam rekli da ne brinemo što se tiče Daeša”, kazala je ona, koristeći arapski naziv za ID. „Nijesam očekivala da će biti tako organizovani u Libiji”. Pogriješila je.
U noći otmice, naoružani borci ID naredili su Fisehaji i drugim hrišćanima da vrate u kamion. Muškarci su ušli u prvu prikolicu dok su žene, njih 22, bile u drugoj. Išli su prema istoku, prelazeći isti put koji prešli nekoliko sati ranije. Pikap kampion sa mitraljezom je išao za njima.
Pola sata kasnije, kamion je skrenuo desno na blatnjavi put i pred njima su se ukazala svjetla grada. Nekoliko zarobljenih muškaraca je vidjelo snimke kako ekstremisti otkidaju glave zarobljenicima.
Shvativši ko su njihovi otmičari, muškarci su iskočili iz kamiona i potrčali prema pustinji. Otmičari su pucali. Neke su ubili, neke zarobili, dok su neki uspjeli da pobjegnu.
„Smatrali smo da je bolje da nas upucaju, nego da nam otkinu glave”, kazao je u intervjuu za švedski list „Halsta” Hagos Hadžu, jedan od muškaraca koji je iskočio iz kamiona. On je uspio da pobjegne i stigne do Evrope dva mjeseca kasnije. „Nijesmo željeli da umremo vezanih ruku i nogu. Čak i životinja zaslužuje da se bori za svoj život”.
Ekstremisti su smjestili migrante u napuštenu bolnicu u blizini pustinjskog grada Navfalija. Pretresli su žene tražeći nakit, a zatim ih zatvorili u malu prostoriju gdje se nalazila jedna Nigerijka.
Sljedećeg jutra, jedan od vođa boraca, muškarac iz Istočne Afrike, obišao je žene. Sa sobom je kao prevodioca poveo jednog dječaka, jedno od najmanje sedmoro djece iz Eritreje koje je ID kidnapovao u martu.
„Znate li ko smo mi”, upitao ih je. Žene su ćutale. „Mi smo Islamska država”, kazao je.
Podsjetio je žene da je ID ubila 30 etiopskih i eritrejskih hrišćana u aprilu, snimila masakr i objavila ga na internetu.
Kalifat će im poštedjeti život jer su žene, uvjeravao ih je, ali samo ako se preobrate u islam. „U suprotnom ćemo vas ostaviti ovdje da trunete”, zaprijetio je.
Fisehaji je smatrala da je preobraćenje svetogrđe. Zajedno sa drugim ženama zasula je otmičara pitanjima: Možemo li da pozovemo naše porodice i kažemo im gdje smo? Možemo li da vam platimo za svoju slobodu. Možete li nam reći šta ste učinili sa našom braćom? Našim muževima? Njegovi odgovori nijesu pružili utjehu.
Prvi pokušaji bjekstva
Tri nedjelje kasnije, tokom prve nedjelje mjeseca ramazana, bolnički kompleks je bombardovan, a neke zgrade su srušene. Teško je odrediti ko stoji iza tog napada. U to vrijeme su i američka vojska i zapadne libijske grupe saopštile da su sprovele napade u obližnjim gradovima.
U haosu koji je nastupio, Fisehaji i druge žene su bose kroz ruševine otrčale u pustinju. Stopala su ih pekla od vreline tla. Zarobljeni muškarci su trčali pred njima.
Međutim, nije dugo potrajalo, kada su odbjegli zarobljenici ugledali siluetu pikap kampiona u kojem su se nalazili muškarci sa mitraljezima. Oni su prvo mahnuli migrantima da se zaustave, a zatim su otvorili vatru. Žene su prestale da trče. Većina muškaraca je pobjegla, ali je njih 11 zarobljeno. Ni danas se ne zna gdje se oni nalaze.
Bombardovanje se nastavilo tokom te nedjelje. Ekstremisti su žene prebacili u napuštene prostorije turske građevinske kompanije u Navfaliji.
Fisehaji i druge žene su zatvorene u malu prostoriju, dok se u drugoj nalazila korejska porodica, pedijatar, njegova supruga i njen brat.
Poslije nedjelju dana Fisehaji i druge žene su pokušale ponovo da pobjegnu. Njih devet je uspjelo, ali ne i Fisehaji. Nakon toga je vraćena u improvizovani zatvor i bičevana danima. Korejski doktor joj je njegovao rane.
Nekoliko nedjelja kasnije, početkom avgusta, još 21 žena iz Eritreje pridružila je Fisehajinoj grupi. One su takođe otete na putu u centralnoj Libiji. Jedna žena je došla sa troje djece, od pet sedam i 11 godina.
„Vrane” popisivale „nevjeste” za borce
Tokom ljeta, Islamska država je konsolidovala svoju kontrolu u centralnoj Libiji. U Sirtu, borci ID su ugušili salafističku pobunu pogubivši neistomišljenike čija su tijela okačili na ulicama. U Navfaliji, gradom su nosili otkinute glave.
U septembru, emir grupe u Libiji, Abu Mugirah al Kahtani (poznat kao Abu Nabil) objavio je da im je potreban svaki musliman koji može da dođe. Pozvao je borce, ljekare, pravne eksperte i administratore koji mu mogu pomoći da izgradi funkcionalnu državu. Uveo je visoke poreze i zaplijenio imovinu neprijatelja, što je ID učinila u Iraku i Siriji.
Porastao je broj boraca Islamske države. Na vrhuncu, prema procjenama SAD, u Libiji je bilo 6000 boraca ID-a, mada je ovog mjeseca Pentagon objavio da je taj broj opao na njih hiljadu koji se nalaze u Sirtu.
Neoženjeni muškarci, od kojih je većina došla iz drugih djelova Afrika, su željeli žene. Islamska država je zatim angažovala starije žene u Sirtu da im pomognu da nađu nevjeste borcima. Starije žene, koje su zvali „vrane” jer su se oblačile u crno, ulazile su u kuće mještana i popisivale djevojke starije od 15 godina kao potencijalne nevjeste.
Kako su rasle ambicije grupe tog ljeta, tako je rasla i potreba za ženama. ID je izdavala dozvole muškarcima da imaju seksualne robinje. Otete žene, nezaštićene i daleko od kuće, postale su lake mete. Sredinom avgusta, više od dva mjeseca nakon otmice borci ID su premjestili Fisehaji i još 36 žena u Haravu, mali grad pod njihovom kontrolom, 75 kilometara od Sirta.
Preobraćenje u islam
Fisehaji i još sedam žena su život u Haravi opisale gotovo kao uobičajen.
Nije bilo bombardovanja, batinanja niti prijetnji seksualnim nasiljem. Zarobljenici - Eritrejci oteti u junu i avgustu, uključujući Fisehji, dvije Nigerijke i korejsku porodicu - živjeli su u velikom utvrđenju pored brane. U sljedećih nekoliko nedjelja pridružilo im se deset filipinskih medicinskih radnika otetih u bolnici u Sirti, jedan predavač iz Bangladeša otet sa univerziteta u Sirtu, trudnica iz Ganije oteta u Sirtu i Eritrejka sa četvorogodišnjim sinom oteta na putu ka Tripoliju.
Tu se Fisehaji sprijateljila sa Simret Kidane, 29-godišnjakinjom koja je ostavila troje djece kod roditelja u Eritreji u potrazi za boljim životom u Evropi. Ona je oteta u avgustu.
Kidane se sprijateljila sa jednim od čuvara, Hafizom, tuniskim mehaničarem koji je postao džihadista. Hafizo im je pomogao da se priviknu na život u zarobljeništvu. Savjetovao ih je da prihvate islam i zaborave na prošle živote. Tako će naći muža među ekstremistima. Čak će moći da pozovu svoje kući.
Žene su tražile lekcije iz religije, a Hafizo im je donio prevedeni primjerak Kurana. Fisehaji se prva preobratila i nakon tri mjeseca zarobljeništva prihvatila muslimansko ime, Rima. Njeno prebraćenje je imalo domino efekat, i nakon mjesec dana su to isto učinile Kidane i ostale žene.
„Nijesam vidjela drugi izlaz”, kaže Fisehaji. „Islam je bio korak ka mojoj slobodi. Rekli su nam da ćemo kao muslimanke imati neka prava”.
Nakon preobraćenja, Hafizo im je donio nikabe i feredže. Kao što je i obećao dozvolio im je da se jave porodicama.
Sada ste robovi
U decembru je došlo do eskalacije sukoba i poremećen je relativno mirni život u Haravi. Ponestajalo je hrane. Hafizo je često odlazio na front i nije ga bilo danima. Jednog dana odveo je Kidane i kazao joj da se pripremi za ono što je čeka. Lideri su se promijenili - emir ID je ubijen u bombardovanju.
„Sada ste robovi”, kazao je Hafizo. Objasnio je da imaju četiri opcije. Njihovi vlasnici ih mogu pretvoriti u seksualne robinje, pokloniti ih, prodati drugim milicijama ili ih osloboditi.
Kasnije je jedan od nadređenih došao i zapisao imena žena i njihovo godište. Zatražio je od njih da podignu veo i pogledao im lica. Vratio se nedjelju dana kasnije i odveo dvije najmlađe djevojke od 15 i 18 godina, a 17. decembra je poslao po Kidane. Tog dana ju je dao jednom libijskom pripadniku brigada ID-a u Sirtu. Kidane i tinejdžerke su uspjele da pobjegnu i sada traže azil u Njemačkoj.
Krajem januara Fisehaji je jednog popodneva vraćajući se iz bolnice, vidjela kako dijete, ne starije od devet godina, ubija čovjeka na gradskom trgu. U februaru ju je kupio eritrejski borac Mohamed.
Nikada joj nije rekao koliko je platio za nju. U početku je djelovao nježno, raspitujući se za njeno zdravlje i život u Eritreji. „Bila sam zbunjena. Mislila sam da će da mi pomogne. Možda se infiltrirao u Daeš. Možda on nije jedan od njih. Počela sam da se nadam”, kaže Fisehaji. Međutim, onda je počeo njen pakao tokom kojeg je stalno silovana.
„Niko nam nikada nije pokazao gdje u Kuranu stoji da mogu da nas pretvore u robove”, kazala je Fisehaji. „Htjeli su da nas unište, toliko zla je bilo u njihovim srcima”.
Smišljala je načine da pobjegne, ali nije pronalazila izlaz.
Njen vlasnik ju je za novac pozajmio drugom muškarcu, senegalskom borcu. Poznat pod ratnim imenom Abu Hamza, Senegalac je sa sobom na libijski front doveo svoju ženu i troje djece. Fisehaji je radila u Abu Hamzinoj kuhinji.
Posao je bio naporan, ali podnošljiv, dok jedne noći sredinom februara Abu Hamza nije doveo jednu Eritrejku. Silovao ju je cijele noći. „Vrištala je. Vrištala. Srce mi se cijepalo”, prisjeća se Fisehaji.
„Njegova žena je stajala pored vrata i plakala”.
Sljedećeg jutra, Fisehaji je ubijedila silovanu ženu da pobjegne sa njom. Napustile su grad i otišle u pustinju. Uhvatila ih je vjerska policija. Vratile su se u zarobljeništvo. Eritrejka je vraćena Abu Hamzi. Mohamed je uzeo Fisehaji i smjestio je u trospratnu zgradu u Sirtu koju je dijelio sa još dva borca.
Fisehaji se uselila kod 22-godišnje Eritrejke i njenog četvorogodišnjeg sina, koji su oboje pripadali tuniskom komandantu Salehu. Druga 23-godišnja Eritrejka je živjela niz hodnik sa njenim dvogodišnjim sinom i ćerkom koju je rodila u zarobljeništu ID-a. Ta žena i njena djeca su pripadali nigerijskom borcu koji je sebe zvao Al Bagdadi. Žene su rekle Fisehaji da su ih muškarci silovali u više navrata. „Nije bilo nikog da mi pomogne. Prestala sam da se opirem. Radio je sa mnom što je želio”, kazala je Eritrejka, majka dvoje djece.
Bjekstvo
U aprilu ove godine, libijska vlada jedinstva pozicionirala se u pomorskoj bazi u Tripoliju. Odvojeno, sukobljene frakcije udružile su se kako bi napale ID.
U međuvremenu u Sirtu, Fisehaji i njene cimerke su saznale da će jedna od njih, majka dvoje djece, ubrzo biti prodata drugom muškarcu. Zbog toga su ponovo počele da planiraju bjekstvo. Pretvarale su se da preko telefona razgovaraju sa svojim rođacima, ali su umjesto toga pričale sa eritrejskim krijumčarima u Tripoliju. Pažljivo su pratile raspored svojih otmičara. Kadgod je tuniski komandant Saleh ostavljao ključeve kod svoje ropkinje, a njenog sina odvodio sa sobom, osmatrale su okolinu.
Konačno, rano ujutru 14 aprila, žene su uzele 60 libijskih dinara, oko 40 dolara, iz Salehove torbe i na zadnja vrata pobjegle iz kuće. Međutim, Sirt je izgledao stravično napušteno tog jutra i one su se, iz straha da će ih uhvatiti, vratile. Nekoliko sati kasnije, kada je grad zaživio, ponovo su pokušale. Satima su hodale prije nego što su zaustavile taksi. Fisehaji je pregovarala sa vozačem na lošem arapskom jeziku. Rekle su mu da su radile kao kućne pomoćnice i da ih je poslodavac prevario za novac. Dala mu je broj eritrejskog krijumčara u Tripoliju.
Vozač je pregovarao sa krijumčarem preko telefona. Pristao je da ih odveze za 750 dinara (540 dolara) koje će mu platiti krijumčar kada stignu u Bani Valid, koji se nalazi na pet sati vožnje.
Na kraju, trebalo im je 12 sati da stignu do Bani Valida. Kao što je i obećao, krijumčar je platio taksisti, očekujući da mu novac bude nadoknađen, i odveo ih u jednu prostoriju gdje je trebalo da čekaju.
Tamo su skinule nikabe i plakale od sreće.
Fisehaji je pozajmila telefon od otmičara i pozvala oca u Eritreji. Ubrzo se vijest o njenom bjekstvu pročula među prijateljima i rođacima. Oni su izmirili njen dug i platili krijumčaru 2000 dolara da je smjesti na čamac za Evropu.
U maju, mjesecu kada su se 1133 izbjeglice udavile u moru, Fisehaji je prešla Mediteran. Njeno desetomjesečno zarobljeništvo je okončano.
Preko Italije i Austrije, stigla je u Njemačku mjesec dana nakon bjekstva. Tamo je predala zahtjev za azil.
ID u Libiji profitira od egzodusa afričkih izbjeglica
Islamska država se bori kako bi se proširila u Libiji, a svoje borce nagrađuje koristeći veliki egzodus afričkih migranata prema Evropi.
Zbog blizine južne Evrope i zajedničkih granica sa šest afričkih država, Libija je najvažnija država ID izvan Sirije i Iraka. Ekstremisti na razne načine profitiraju od izbjegličke krize, uprkos tome što su proglasili migraciju za „opasni veliki grijeh” u septembarskom izdanju njihovog magazina „Dabik”.
ID uzima procenat od krijumčara u zamjenu za bezbjedan prolaz i koristi izbjegličke rute kako bi dovela još boraca, kazali su libijski stanovnici. Brigadir Muhamed Gaidi, obavještajni oficir, kazao je da ID regrutuje migrante nudeći im novac i libijske žene. Oni takođe uzimaju ljude kao imovinu, kazala je Fisehaji, i još osam žena koje su bile u zarobljeništvu ID-a.
Bonus video:
