Panamski papiri - da li to još nekome djeluje kao veoma sumnjiva priča? Kao iz jeftinog špijunskog filma.
Početkom 2015, „Džon Do“ šalje mejl njemačkom listu “Zidojče cajtung” (SZ), nudeći 11,5 miliona dokumenata jedne panamske advokatske firme u vezi sa ofšor kompanijama. SZ prihvata. Međunarodni konzorcijum novinara istraživača (ICIJ) je sa oko 400 novinara iz 80 država godinu dana „češljao“ dokumenta. Potom su predstavili prva otkrića: skoro identičnim rječnikom u svim medijima (do lokalne TV stanice u Vašingtonu koju sam slučajno gledao ove nedjelje), pričaju o velikim novim otkrićima - o povezanosti više od 140 svjetskih lidera sa korupcijom, pranjem novca i finansijskom tajnovitošću.
U većini izvještaja, bez obzira na mjesto, glavni lik je ruski predsjednik Vladimir Putin. Međutim, to bi moglo zamagliti puno veću i zamršeniju priču.
Pas koji nije zalajao
Uprkos tome što je u naslovima, nema dokaza o Putinovoj direktnoj umiješanosti - ni u jednoj kompaniji koja se pominje u dokumentima koja su procurjela, još manje u kriminalnim aktivnostima, krađi, utaji poreza ili pranju novca. Pojavila su se dokumenta koja pokazuju da su neki od njegovih „prijatelja“ prebacili „do dvije milijarde dolara“ preko tih panamskih paravan kompanija.
Međutim, Panamski papiri ne otkrivaju ništa novo o Putinu. To je zapravo puno manja priča od one koja odavno kruži. Duže od deset godina se sumnja da Putin ima ogromno lično bogatstvo. Prvo se tvrdilo da ima 20 milijardi dolara, potom 40, 70 čak 100...A sada sve što su našli je „možda“ par milijardi koje pripadaju nekom prijatelju?
Ovdje je važan izvjesni geopolitički kontekst. Mediji su proteklih godina postali ključno bojno polje na kojem Rusija i Zapad pokušavaju da se međusobno diskredituju. Početkom prošle godine, neki krugovi na Zapadu su pokušali da preko medija odgovore na ono što opisuju kao „hibridni rat“ Rusije, posebno informacioni rat, nakon ruske aneksije Krima i povezanih aktivnosti. Korupciju su identifikovali kao pitanje gdje je Putin prilično ranjiv. U tom kontekstu vrijedi pogledati Panamske papire: napadi novinara na Putina su daleko veći od dokaza koje nude.
Čim zagrebete ispod naslova, vidite da tu nema priče. „Putinov prijatelj“ je povezan sa kompanijama koje su provukli nekoliko milijardi dolara kroz ofšor kompanije, Zašto? Da bi izbjegli ruske poreze? Stvarno? Da bi sakrili vlasništvo? Od koga? Nije vam potrebna registracija ofšor firme da biste to uradili. Da bi izbjegli sankcije? To je vjerodostojan razlog, ali ima smisla jedino ako su kompanije registrovane nakon sredine 2014. Jesu li? Te informacije neće uopšte naškoditi Putinu, nego će mu zapravo dati pokriće da može da slegne ramenima i kaže „Vidite da svi to rade.“ Ozbiljnija mogućnost je da će podaci koji su procurjeli izazvati skandale na Zapadu, gdje korupcija jeste važna. Kad se sve sabere, pobjednici su Rusi.
Princip cui bono povezuje profit sa motivima, postavljajući pitanje ko će imati koristi od određene akcije. Ako su Rusi ti koji pobjeđuju, nije li moguće da nekako stoje iza makar dijela ove priče?
Ko je "Džon Do"?
ICIJ sebe opisuje kao elitu novinara istraživača - ali šta su otkrili o izvoru svih tih dokumenata? Jedina informacija koju imamo o Džonu Dou je od SZ, koji priču počinje ovako: „Prije duže od godinu, jedan anonimni izvor je kontaktirao 'Zidojče cajtung' i predao šifrovana interna dokumenta advokatske firme Mosak Fonseka.“ Kada su novinari SZ pitali Džona Doa šta ga je podstaklo na to, navodno je mejlom odgovorio: „Želim da se objelodane ta kriminalna djela.“
Međutim, kako novinari i javnost mogu znati da je pouzdan i da su dokumenta stvarna, kompletna i da se njima nije manipulisalo? Nije jasno da li je Džon Do jedna osoba niti zašto je bio siguran da može otkriti dokumenta a da ne otkrije sebe. Vjerovatno ima pristup prilično impresivnoj količini dokumenata, što ukazuje na to da je možda umiješana neka obavještajna agencija.
Štaviše, otkrića nanose kolateralnu štetu legalnom biznisu i nedužnim pojedincima - zar nije to zadavalo brigu? Po mom mišljenju, nijedna odgovorna osoba koja stvarno poštuje vladavinu prava ne bi podržala ovako opsežno objavljivanje dokumenata. Moglo bi doći do mnogih neplaniranih posljedica - obaranja režima, sa nesagledivim konsekvencama. To je čisti i naivni anarhizam, ako je zamisao bila (kao što spolja djeluje) da se stvori maksimalni haos uz nadu da će očistiti sistem od zala. U svakom slučaju, postoji ogromni potencijal za upotrebu takvog curenja u političke svrhe.
Ako smo „mi“ (Sjedinjene Države i Zapad) objavili ta dokumenta, motiv bi očigledno bio da se osramoti Putin. To je dio fantazije da možemo poraziti Putina u nekom informacionom ratu. Ako je to bio motiv, rezultat je patetičan: Nikakva stvarna šteta nije nanesena Putinu, ali jeste kolateralna američkim saveznicima.
Ako su to uradili Rusi, dobar motiv bi bio da se skrene pažnja sa kampanje Zapada protiv Putinove korupcije. Ali, kao što sam objasnio, bilo kakva šteta za reputaciju Putina ili Rusije koju su izazvali Panamski papiri je zapravo prilično trivijalna. Za tako malu cijenu, Rusi bi razotkrili korumpirane političare svuda, i u „uzornim“ zapadnim demokratijama i izazvali istinsku destabilizaciju u nekim zapadnim državama. Stoga se pitam da li se radi o namještaljci?
Rusi su bacili mamac a Sjedinjene Države su ga halapljivo pojele. Priče iz Panamskih papira nemaju nikakvog uticaja na Putina. Ali imaju negativan efekat na stabilnost Zapada.
Ozbiljniji ruski motiv?
Ako su Rusi odgovorni, to bi bila komplikovana operacija samo da se ublaži zapadna kampanja sa ciljem da se ukaže na "Putina kleptokratu“. Ali, možda postoji drugi motiv.
Kao što su mnogi već ukazali, interesantno je da se u Panamskim papirima ne pominju Amerikanci. Ali, moguće je da se zapravo pominju i da ICIJ nije objavio te informacije. Možda, s obzirom na to da Amerikanci finansiraju ICIJ, oni neće gristi ruku koja ih hrani. Ako pretpostavimo da ICIJ nema informacije o Amerikancima, to dovodi u pitanje originalne podatke. Ako su stvarni i necenzurisani, vjerovatno bi sadržali nešto o Amerikancima. Nema sumnje da mnogi američki pojedinci i kompanije posluju sa Mosak Fonsekom, i ne bi imalo smisla da 11,5 miliona dokumenata o ofšor finansijama potpuno izostave Amerikance. Možda je neko očistio te podatke prije nego što su dokumenta predata njemačkom listu. Taj „neko“ bi mogli biti Rusi - a odsustvo inkriminišućih informacija o Amerikancima je važna indicija za ono što mislim da je stvarna srvha ovog curenja dokumenata.
Panamski papiri sadrže tajne korporativne finansijske informacije, od kojih neke otkrivaju kriminalne aktivnosti. Policija bi takve informacije mogla iskoristiti za gonjenje kompanija i pojedinaca, a neka treća strana kao oružje za ucjenu. Da bi informacije bile efektne kao oružje ucjene, moraju ostati tajne. Kada se otkriju, kao u slučaju Panamskih papira, one su beskorisne za ucjenu. Njihova vrijednost je uništena.
Stoga, smatram da bi svrha operacije Panamski papiri mogla biti sljedeća: to je poruka upućena Amerikancima i drugim zapadnim liderima koji bi mogli biti pomenuti, ali nisu. Poruka je: „Imamo informacije i o vašim finansijskim nedjelima. Znate da imamo. Nećemo ih objavljivati ako sarađujete s nama.“ Drugim riječima, pojedinci pomenuti u dokumentima nisu mete. Mete su oni koji nisu pomenuti.
Specijalna ruska vrsta kontrole
Sve u svemu, mislim da je to mogla biti ruska obavještajna operacija, koja je organizovala curenje visokog profila i osigurala potpuni kredibilitet „implicirajući“ (ali ne stvarno) Rusiju i ne otkrivajući tajnu. Neka dokumenta će biti iskorištena za kampanje protiv korupcije u nekoliko država - srušiti neke manje režime, uništiti nekoliko karijera i bogatstava. Za to vrijeme će ucjenjivanjem stvarnih meta u SAD i drugdje (pojedinaca koji nisu u objavljenim papirima), Rusi koji vuku konce će steći kontrolu i uticaj.
Ako Rusi stoje iza Panamskih papira, znamo dvije stvari i obje se odnose na Putina lično: prvo, to je operacija koju vodi RFM, što znači da je vodi Putin; drugo, na kraju se svodi na ucjenu. To znači prava priča leži u informacijama koje se kriju. Tajne otkrivate da biste uništavali; krijete da biste kontrolisali. Putin nije neko ko uništava. On kontroliše.
Rusi opremljeniji od bilo koga za hakovanje tajnih dokumenata
Pretpostavimo da iza objave stoje Rusi, sa ciljem da se skrene pažnja i pokaže da „svi to rade.“ Ali kako? Imajući u vidu ruske hakerske sposobnosti, možda je specijalna sajber jedinica u Kremlju uspjela da se domogne dokumenata. (Mosak Fonseka tvrdi da za curenje nije odgovoran neko iz firme). Ali, više je vjerovatno da bi takva operacija bila sprovođena iz agencije poput Ruske službe za finansijski nadzor (RFM). RFM je Putinova lična jedinica za finansijske obavještajne podatke - on ju je osnovao i odgovorna je samo njemu. Potpuno je legitimna i naširoko preopoznata kao najmoćnija takva agencija u svijetu, sa monopolom nad informacijama o pranju novca, ofšor centrima i sličnim pitanjima koja se tiču Rusije ili ruskih državljana.
Operacija poput Panamskih papira, koja se odnosi samo na finansijske obavještajne podatke, je morala biti vođena iz RFM. Iako možda (legalno) nema pristup tajnama firme poput Mosak Fonseka, ima uvid u veliki broj međunarodnih finansijskih informacija preko međunarodnog organa čiji je vodeći član - Financial Action Task Force (radna grupa za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma). Ukratko, Rusi su opremljeniji od bilo koga - sposobniji i sa manje ograničenja za hakovanje tajnih dokumenata.
Što se tiče toga kako pustiti dokumenta da procure, zapravo je genijalno „inkriminisati“ Rusiju na naizgled ozbiljan način a u stvari ne otkriti inkriminišuće informacije. Imamo upravo to. Panamski papiri nisu otkrili nijednu rusku tajnu. Nisu dodali ništa glasinama koje su već kružile o Putinovom navodnom privatnom bogatstvu. A priču koja nije priča je objavio baš ICIJ. Dakle, kako i treba, posljednja stvar u koju bi neko posumnjao je da su Panamski papiri ruska operacija.
Kliford G. GEDI (Brookings Institution), Prevela i priredila: A. Šofranac
Bonus video:
