Kad na veliku državu nenaviknut čovjek ode prvi put u Ameriku, obično obiđe dostupna opšta mjesta i ako ga put nanese u San Francisko, tipovaće, garant, na Alkatraz, jer ga je kroz popularnu kulturu upoznao bolje nego, recimo, egzotični Spuž.
Slično je motivisana i ova istorijsko-filmska vizita, pa da krenemo onim čiju sliku u glavi još nemamo, jednim od trajekata koji svakodnevno na čuvenu Stijenu iskrcavaju buljuke turista, u totalu oko 1.7 miliona godišnje.
Namjernici, oni koji su ovu čast platili i rezervisali danima unaprijed, ni ne primijete da su bar trećinu izleta proveli pritvoreni u raznim redovima - toliko je spektakularan.
Od pristaništa do vrha ostrva gdje glavna atrakcija ima malo šetnje, usput se možete upoznati sa nekadašnjom organizacijom života na ovom mjestu, obići zgradu 64 ili saznati sve o vrtovima koji su tu bili još od vremena kada ga je država otkupila za vojne potrebe (1846); neki od njih opet cvjetaju, rekonstruišu ih volonteri na osnovu fotografija, mašte i komposta kojeg je stručnjak svjetskog glasa napravio ispod ostataka strujne stanice.
To što na ekranu njegovi gabariti izledaju veći, ne umanjuje impresivnost glavnog zatvora. Prije ulaska pogled na mrtvačnicu, pa inspekcija prijemnog odjeljenja, peškiri, zatvorske uniforme su pod konac, kao i sapuni pod tuševima u centru ove prostorije.
Gore stepenicama, uključiti čuveni alkatraški audio vodič napravljen 1987. i prepustiti glasovima nekadašnjih čuvara i zatvorenika da odrede u kom pravcu ići. Ovaj realističan snimak, prvi u kojem stvarne ličnosti kroz svoja iskustva predstavljaju istorijsko mjesto, slika tamničku svakodnevicu i opisuje najčuvenije događaje koji su je nakratko poremetili. U slušalicama pucnjevi, treskanje rešetkama, vika stražara, udarci, urlanje zatvorenika...
Alkatraz je bio, slažu se glasovi sa snimka čiji su vlasnici u međuvremenu preminuli, čuven po represiji, najokorjelije američke kriminalce nije bilo svrhe rehabilitovati, neutralisali su ih strogim pravilima i brutalnim kaznama.
“Čovjeku ne možete oduzeti želju za slobodom”, saopštava svakom posjetiocu ponaosob jedan od pokojnika.
Njemu i kolegama sloboda je bila opipljiva, izmjerena precizno dužinom kazne, ko proturi prst kroz žicu, dodirne je, mogao bi se tješiti time da je prst slobodan. Da lakše sačeka dan kada će se vratiti u dimenziju u kojoj je sloboda misaona imenica, a Alkatraz metafora za bezbroj, često perfidnih ograničenja što stoje na putu do nje.
“Podigao sam pokrivač i glava je pala na pod”
“U prolazu ćete vidjeti oštećenja na podu. To je od granata koje su marinci bacili kroz rupe na krovu...”, puče i granata da kompletira uživljavanje u obračun sa pobunjenim zatvorenicima poznat kao Bitka za Alkatraz (1946), najkrvaviji u eri državnog zatvora.
Zvanični podaci kažu da lik Šona Konerija iz filma Stijena (The Rock) nema pandan u realnosti, da odatle niko nije pobjegao. U 14 pokušaja učestvovalo je 36 kriminalaca, od kojih su dvojica pali i na popravnom. Uhvaćeno je 23, šest ih je ubijeno, dvojica su se udavila, što se pretpostavlja i za petoricu čija tijela nisu nađena.
“Podigao sam pokrivač i glava je pala na pod... ‘Ne diraj, ne diraj!’, vikao je kolega”, nekadašnji stražar upoznaje posjetioca sa najčuvenijim pokušajem bjekstva iz 1962.
Replika glave koju je Frenk Moris napravio uglavnom od papira i ostavio u svom krevetu na istom je mjestu, a ventilacioni otvor proširen navodno kašikom zjapi kao i kada se provlačio kroz njega. Morisu i dvojici kompanjona gubi se trag nakon što su uspješno napustili zidine.
Spekuliše se da je FBI zataškao da su viđeni u Brazilu i lako je zamisliti ih ostarjele u nekoj takvoj zemlji, ako su uspjeli da savladaju Tihi okean, jer je u Kaliforniji, čak i kad je pijesak baš kao onaj na pitomoj Velikoj, voda divlja i hladna, ni noge da skvasiš, a ne da u donjim gaćama plivaš dva kilometra.
Osjetio je to i Klint Istvud dok je bez kaskadera snimao na istinu naslonjenu verziju ovog događaja (“Bjekstvo iz Alkatraza”, 1979), a reditelj Don Sigel u par navrata kukao misleći da su mu glavnu zvijezdu morske struje odnijele u nepovrat.
Baci hemijsku
Renovirali su, veli gugl, a znamo da i stijena pod solju popušta, ali neke od ćelija izgledaju kao da ih stanari nisu zauvijek napustili. “Najbolje” imaju replike ličnih stvari zatvorenika, pa i crteže, instrumente, čime god da su se obračunavali s vječnošću robije.
Kroz rešetke se na empatičnog turistu sruči svemir dosade - paralelni univerzum vremena koje nikad da prođe, skoro vijek i po puta kapacitet puta prosjek robije puta subjektivni osjećaj...
Nezamislivo milenijalcu što multitaskingom juri za svojom sadržajnom egzistencijom, pa ne pauzira audio vodiča dok odgovara na komentare ispod ćelijskog selfija.
Uđete u samicu, zatvorite teška metalna vrata, kroz prozorčić se dnevna svjetlost probije tek toliko da vidite svoje ruke. U običnoj ćeliji upalite golu sijalicu potezanjem lanca, podignete poklopac wc šolje i vidite da ju je slobodan čovjek osuđen na fizikaliju preventivno nasuo betonom.
Većina “kutija” je ipak prepuštena zubu vremena, enterijer ruiniran ili ga nema, otpadaju komadi maltera, ali... ni jednog svježeg potpisa! Jesu li ovi Ameri i strani turisti normalni, šta će čovjek uvijek uraditi u zatvoru, makar i zatvorenom, makar i ne bio zatvorenik?
Na putu do suvenirnice presrete me tabla s obavještenjem da će svaki genijalac kojem padne na pamet da istoriji (bar do sljedećeg krečenja) doda i sebe, biti kažnjem globom do pet hiljada dolara. Preskočih hemijske, pa potrgovah repliku šolje alkatraške i magnete neke.
”Zamislite tri stotine razbojnika naoružanih priborom za jelo”
Zatvorsko igralište do kojeg je vodilo isključivo primjerno ponašanje, prostor za posjete, komandna soba i zastrašujuća kuhinja (“Ovo je najopasnija prostorija u Alkatrazu. Zamislite tri stotine razbojnika naoružanih priborom za jelo na jednom mjestu...”) sve imaju svoje priče, svaka od njih za bioskop je kandidat ili je tamo već bila.
I kad duhovi završe svoju audio dramu nije zgoreg svojim tempom obići jedinstveni spomenik ljudima za koje su regule običnog svijeta teže od surove odmazde koju su im zbog toga odredili autoriteti.
Zato vratih audio vodiča i objasnih službeniku da bih još jednom da zaronim među zidove kazamata, vođena samo svojim mislima. Pa se, mimoilazeći vodičem zombifikovane turiste, prisjetih i da često prođem pored Jusovače od Alkatraza starije i da me nikad ništa nije nagnalo da u nju uđem.
Indijanci i dalje dobrodošli
Zgrada 64, prva na koju se nailazi, nekada je bila dom radnicima zatvora. Sada je su u njoj knjižara, sala za projekcije i slični sadržaji. I informativna tabla ukrašena grafitom “Indijanci dobrodošli”.
U pitanju je škrabotina nastala tokom opsade, koja se desila u modernom dobu, nakon zatvaranja Alkatraza. Naime, 89 indijanaca i ljudi koji su im pružali podršku zauzeli su ostrvo 1969. i na njemu ostali godinu i po dana, dok ih FBI nije silom otjerao, tražeći da se njihovim plemenima vrate napuštena vladina zemljišta koja su im, tvrdiše, nekada pripadala.
“Ali, Indijanci nikada prije toga nisu bili rezidenti Alkatraza”, insistira turistički vodič iznoseći gomilu istorijskih podataka i bitnu činjenicu da na ostrvu površine 90 000 kvadratnih metara nema vode.
Rok zvijezda među manijacima
Utajivač poreza Al Kapone, Džordž Keli zvani Mitraljez, Miki Koen, Henri Jang na spisku su najčuvenijih alkatraških zlikovaca. Robert Stroud, poznat kao Birdman, ispunio je stravom čak i glasove iz audio vodiča. “Sedam godina je bio nepodnošljiv, bučan, iritantan...
Pričao je tečno tri jezika, bio stručnjak za matematiku. Izuzetan um... Uvijek nervozan, potpuno lud... Psihopata manijak...”, upadaju u riječ jedni drugima svjedoci njegovog “užasnog ponašanja”, dok turistu sprovode kroz segment namijenjen najgorima od najgorih.
Osamdesetpetogodišnji Bil Bejker danas je, kako sam kaže, rok zvijezda. Iako po ozloglašenosti nije ni u top deset, jedini je još uvijek živ, a ima i svoju biografiju. Kaže da se odlično prodaje, dok nekoliko puta nedjeljno posjetiocima Alkatraza objašnjava zašto mu novi angažman na mjestu nekadašnjeg stradanja ne pada teško.
Bonus video:
