Arapsko proljeće je počelo prije pet godina, kada su dva muškarca odlučila da se spale u protestu protiv autokratske vlade. Svijet se sjeća jednog od njih, prodavca voća Muhameda Bouzizija. Drugi je bio Hosni Kalija. Preživio je, ali je u priči za njemački časopis „Špigl“ objasnio zašto bi više volio da nije.
Kada se Hosni Kalija polio benzinom i zapalio, plamen mu je zahvatio desnu šaku i ostao je samo patrljak bez prstiju. I dalje ima četiri prsta na lijevoj ruci, ali izgledaju kao kandže, izgorjele, ukočene i izvijene. Kosa mu je spaljena, uši neobično male, a lice potpuno izobličeno. Ne može da zaspi bez ljekova. Ako bi mu glava pala unazad, mogla bi ga udaviti koža na vratu jer je previše čvrsto zategnuta preko grkljana. Ne bi trebalo da puši jer su mu vatra i čađ teško oštetili pluća i dušnik. Ali, ipak puši, kao da pokušava da uništi ono u šta se pretvorio: pojavu koja plaši djecu, zarobljenika sopstvenog tijela. „Volio bih da sam mrtav“, rekao je Kalija za „Špigl“.
Sve boli, tijelo i duša, zato što krivi sebe - za uništenje porodice, smrt brata i nekoliko prijatelja, a malo čak i za Arapsko proljeće, pobunu koja je izbila u Tunisu prije pet godina i nakon toga se pretvorila u tragediju.
„Špigl“ podsjeća ma politički uragan, koji je zahvatio mediteransku obalu Afrike, do turske granice. Diktatori su zbačeni, novi lideri došli na vlast, a teroristi se raširili po regionu. Države su doživjele kolaps, stotine hiljada ljudi stradale, i dalje stradaju, u građanskim ratovima u Siriji, Libiji i Jemenu. Ogranci te oluje su stigli i do Evrope, u obliku masovne imigracije i terorističkih napada u Parizu i Istanbulu.
A zbog čega? „Sve je bila greška“, kaže Kalija. „Nisam znao šta će biti. Više ne vjerujem u revoluciju“.
Trunka dostojanstva
Jedna od početnih tačaka uragana je Kalijin rodni grad Gasrin, na više od tri sata vožnje jugozapadno od Tunisa. Nalazi se u podnožju Džebel Čambija, najviše planine u Tunisu. Teroristi se sada kriju u okolnim kanjonima i svakih nekoliko nedjelja vojska ih napada artiljerijom i helikopterima. Navodeći da je obala uvijek tamo gdje se pravi novac i gdje idu investicije, „Špigl“ piše da je bivši diktator Zine El Abidin Ben Ali dozvolio siromašenje zaleđa oko Gasrina.
Kalija (42) se u razgovoru sa reporterom „Špigla“ prisjetio kako je sve počelo prije pet godina. Posljednjih nekoliko dana 2010, trajali su neredi u oblasti oko Gasrina. Prodavac voća, Bouzazi, se zapalio u obližnjem Sidi Bouzdiu nakon što su ga vlasti maltretirale. Narod je odmah izašao na ulice, prvo da protestuje protiv tiranije vlade a potom protiv tuniskog diktatora i luksuza u kojem živi njegova šira porodica - te protiv visoke stope nezaposlenosti mladih i poskupljenja hljeba i povrća. Demonstranti su tražili slobodu i makar malo dostojanstva.
Kalija, koji je radio kao portir u hotelu u ljetovalištu Sus, uzeo je nekoliko slobodnih dana i pošao u Gasrin da posjeti porodicu i prijatelje. Dobro je zarađivao i volio je da se dokazuje. Rekao je prijateljima da bi trebalo da odu iz Gasrina, gdje je život bio stao i nije imao smisla.
Poput mnogih drugih, Kalija je pričao da je potrebna promjena režima. Međutim, nije bio revolucionar i nije razmišljao o rušenju vlasti niti je imao ideje, kamoli plan. Samo je mrzio režim.
Trećeg januara ga je zaustavila policija i tražila mu lična dokumenta. „Imao sam novac kod sebe i bio sam zgodan“, rekao je Kalija. Možda zbog skupih čizama, ili načina na koji je hodao, nije se svidio policajcima. Vjerovatno je bio u pitanju prsten sa velikim krstom koji mu je dao jedan Francuz u Susu. Kada je vidio prsten, jedan od policajaca je rekao: „Znaš li zašto smo ovdje? Da je..mo momke poput tebe.“
Osjećao sam se kao zgaženi insekt
Potom ga je udario šakom u stomak. Povraćao je i pao ne zemlju, dok su se policajci smijali. Sjutradan je podnio prijavu u policijskoj stanici. Tri dana kasnije, vidio je istog policajca, koji je pomenuo Kalijinu prijavu i počeo da ga tuče pendrekom po licu i rukama. Ovoga puta je uzvratio, što je bila druga Kalijina greška. Ostali policajci su se odmah pojavili i pretukli ga. Na kraju su mu na lice ispraznili kanister suzavca. „Kada su me ostavili da ležim, osjećao sam, se kao zgaženi insekt“.
Uspio je da se dovuče do jedne od brojnih ilegalnih benzinskih stanica na kojima šverceri prodaju jeftino gorivo iz Alžira. Uzeo je flašu benzina i vratio se na mjesto gdje su ga prebili. „Nisam to više bio ja, nisam znao šta radim“. Nije želio da bude heroj i nije slao političku poruku. Prosto više nije mogao da podnese poniženje.
Prvo je pomislio da zapali flašu i gađa policajace. „Ali nisam mogao, bilo ih je previše i bili su naoružani“. Umjesto toga, ispraznio ju je po sebi i zapalio se.
Teturao je ka policajcima, ali se sve pomračilo nakon toga. Vijest se brzo proširli Gasrinom.
Sve sami kriminalci
„Svi smo mislili da je Kalija mrtav“, kaže Ali Rebah, mladi intelektualac iz Gasrina. Te noći su se u gradu palile automobilske gume.
Reba, koji je takođe želio da nešto učini, ispričao je da su vladini mediji sve demonstrante okarakterisali kao kriminalce. „Tako da nam je bilo potrebno nešto naše: nezavisne informacije. Nikome nije govoreno šta se ovdje događa“. Istog dana je preko interneta proširio vijest o Kalijinom samospaljivanju.
Nasilje je eskaliralo narednih nekoliko dana. Demonstranti su gađali kamenicama i molotovljevim koktelima. Vladine specijalne jedinice su ubile više od 20 demonstranata, u prvom masakru Arapskog proljeća. A Reba je bio jedan od onih koji su osigurali da svijet zna šta se desilo.
Kalija je bio u komi u tuniskoj bolnici. Muhamed Bouzizi je umro u istoj bolnici tri dana prije Kalijinog spaljivanja. Diktator Zine El Abidin Ben Ali je posjetio Bouazizija u bolnici. Pokušao je da ublaži ton, govorio o prekidu nasilja i obećao stotine hiljada radnih mjesta za mlade. Ali, bilo je prekasno. Nedjelju pošto se Kalija spalio, diktator je pobjegao iz zemlje.
Varnica revolucije je brzo stigla u druge države regiona. Pobuna protiv egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka je počela 25. januara 2011, Jemenci su se pobunili protiv predsjednika Alija Abdulaha Saleha nekoliko dana kasnije, Libijci su sredinom februara ustali protiv Muamaera Gadafija, a u martu Sirijci počeli revoluciju protiv predsjednika Bašara Asada.
Kalija je u tom periodu imao nekoliko operacija. Koža mu je transplantirana sa jednog dijela tijela na drugi, grlo mu je rekonstrusano. Ljekari su ga nekoliko puta oživljavali.
Zastoj
Osvijestio se nakon osam mjeseci.
U Tunisu su nedugo nakon toga održani prvi slobodi i demokratski izbori. Kada je pobijedio islamistički pokret Enahda, mnogi liberalni Tunižani su mislili da je to katastrofa. Ipak, islamisti su morali da dijele vlast sa dvije druge stranke. Premijer je bio islamista, ali je aktivista borbe za ljudska prava Monsef Marzuki postao predsjednik.
Bio je to zastoj i država se uskoro našla na ivici vanrednog stanja. Islamisti su htjeli da uvrste šerijatski zakon u ustav i ograniče prava žena. Nisu uspjeli, ali su se salafisti uključili u ulične sukobe sa policijom i desetine hiljada su demonstrirale protiv islamista, dijelom zbog porasta nezaposlenosti. Demonstranti su takođe optuživali Enahdu za podršku salafističkoj terorističkoj organizaciji Ansar al Šarija.
Nenaviknuti na slobodu
U ljeto 2013, Tunisu je prijetio građanski rat. Dva opoziciona političara su ubijena a Enahda je strahovala od vojnog udara poput onog u Egiptu. Kvartet organizacija prevođenih savezom sindikata posredovao je između suprotstavljenih grupa. Enahda je pristala na prelaznu vladu i nove izbore.
Međutim, nove izbore u oktobru 2014. je dobila Nida Tounes, u kojoj su bili mnogi Ben Alijevi bivši ortaci. Beži Kaid Esebsi (89), ministar unutrašnjih poslova u Ben Alijevoj diktaturi, postao je predsjednik i imenovao sina za zamjenika lidera stranke. To je za mnoge Tunižane značilo početak nove političke dinastije. Je li to ista ona država u kojoj se Hosni Kalija zapalio?
„Nadali smo se, ali mi Tunižani nismo naviknuti na slobodu“, kaže Kalija.
„Heroji koji prežive mogu postati teret kada kritikuju potomke revolucije“, piše „Špigl“. Kalija u domu za nevjenčane majke mjesecima čeka nekoliko hitnih operacija. Zahvate mora odobriti komisija, koja odugovlači. „Puštaju da istrunem ovdje“, kazao je. Osjeća se kao fantom jer vlada ne želi da ga iko vidi niti čuje.
Ne može da se vrati u Gasrin jer, kada je hitno, mogu mu pomoći samo ljekari u Tunisu. Ponekad posjeti prijatelje i majku u Gasrinu. Kaže da danas, kada se osvrne, ne vidi ništa zbog čega je vrijedjelo.
„Nije bilo Arapskog proljeća“, smatra Kalija. U Libiji traje borba između različitih frakcija, dok Islamska država zauzima grad po grad. U Egiptu, bivši general Abdel Fatah el Sisi vlada slično kao Mubarak. Saudijska Arabija bombarduje Jemen, gdje su zaraćene šiitske i sunitske milicije. A u Siriji je poginulo više od 250.000 ljudi.
Leglo džihada
Njemački list navodi da je u Tunisu, ipak, bolje i da se ta država i dalje smatra tračkom nade u arapskoj nesreći. Tunižani makar glasaju umjesto da se ubijaju. Ali, mir je krhak. Velika je nezaposlenost a nekoliko hiljada Tunižana se bori na strani ID u Siriji, Iraku i Libiji. Ili izvode napade kod kuće.
Gasrin i kanjoni Džebel Čambija se smatraju leglom džihada, glavnom oblašću za regrutovanje terorista. „Teror se pojavljuje tamo gdje su ljudi marginalizovani“, rekao je za „Špigl“ ekonomista Hizi Med Rauf. On se vratio u rodni Gasrin iz Tunisa nekoliko mjeseci nakon početka pobune.
Vjerovao je da će se sve promijeniti i da će preduzetnici otvoriti nove kompanije pošto je pala diktatura. Međutim, polovina mladih obrazovanih ljudi u Gasrinu je nezaposlena a šverc je, kao i uvijek, najvažniji biznis u tom regionu zbog blizine granice sa Alžirom.
Nema ništa pametnije da se radi
Ali Reba je osnovao radio stanicu KFM na internetu na dan kada se Kalija zapalio. Sada ima 70 zaposlenih i emituje program širom regiona od 400.000 ljudi. Međutim, niko od radnika KFM-a, pa ni Reba, ne prima ni dinara jer mala zarada od reklama pokriva samo osnovne troškove. Reba kaže da je većina njegovih radnika ionako bezposla i nema ništa pametnije da radi.
„Sada svako u Tunisu može da kaže šta misli. Pored toga, malo šta se promijenilo“, ispričao je Reba. „Potrebno nam je puno više vremena“. On polaže nadu u sljedeću generaciju. Više ne vjeruje da će se promjena desiti brzo i vjerovatno ne za njegovu generaciju, onu koja je podstakla Arapsko proljeće.
„Proklinjem revoluciju. Želim da mi se vrate sinovi“
Hosni Kalija je imao mlađeg brata, Sabera. Imao je 35 godina i radio je kao čuvar. Imao je skromnu zaradu i uspijevao čak da izdržava majku.
Međutim, ljetos je ostao bez posla. Kada je vidio da više nema nade, uzeo je flašu goriva i zapalio se nedaleko od kuće.
Kada je njegova majka čule krike, istrčala je i vidjela Sabera na zemlji, u plamenu.
Umro je 14. oktobra.
„Proklinjem revoluciju. Želim da mi se vrate sinovi,“ kaže majka Zina jecajući. „Još će ih umrijeti, još će ih se boriti i zapaliti. Nemaju budućnosti.“
Bonus video:
