Pregovori UN o borbi protiv klimatskih promjena u Parizu ušli su u drugu, završnu nedjelju, ali je već jasno da međunarodni sporazum, iako bude pravno obavezujuć, neće uključiti kaznene mjere, poput trgovinskih sankcija ili embarga za one zemlje koje ne ostvare ono na šta su se obavezale.
Jedina kazna za zemlje koje zaostaju u borbi protiv globalnog otopljavanja biće sramota pred cijelim svijetom koja bi trebalo da ih gura napred da ostvare svoje ciljeve.
Brojni analitičari smatraju da "stub srama" uopšte nije loš jer u međunarodnoj diplomatiji pritisak ostalih i opasnost da se izgubi "dobar glas" mogu da budu moćan motiv da neka zemlja ispuni šta je obećala, posebno kada je riječ o važnim pitanjima poput promjena klime
"Ispunjavanje nacionalnih ciljeva postaće ključna mjera međunarodnog morala i diplomatskog položaja poslije pariskog sporazuma. Zemlje će nerado kršiti svoje obaveze i rizikovaće da ih tretiraju kao 'nižu klasu", smatra bivši Klintonov savjetnik za pitanja klime Pol Bledzo.
Neke zemlje predvođene Evropskom unijom još uvijek insistiraju na tome da vlade prihvate pravno obavezujuće ciljeve za smanjenje emisije gasova sa efektima staklene bašte u sporazumu iz Pariza koji bi trebalo da bude usvojen do kraja nedjelje.
Međutim, to ne odgovara SAD iz političkih razloga i zato su pregovori sve više usmjereni na postavljanje transparentnih pravila za utvrđivanje da li neka zemlja slijedi ciljeve.
Ideja je da se osigura da, čak i ako ciljevi ne budu obavezujući na međunarodnom nivou, zemlje imaju obavezu da izvještavaju da li ostvaruju nacionalne ciljeve ili ne, zbog čega bi mogle da se suoče sa potencijalno ponižavajućim iskustvom.
Stručnjak za klimu iz Grinpisa Kina Li Šuo kaže da je sistem koji izranja onaj sa jasnim pravilima ali bez mehanizma da se kazne oni koji ga krše, kao kada se igra fudbalska utakmica bez sudija.
"Sve se dešava na stadionu. Pa ako neko faulira drugog igrača, čak iako ne dobije crveni karton, publika će ga izviždati", slikovito je objasnio Li.
Stručnjak za ekološko pravo Den Bodanski sa Univerziteta Arizona kao dobar primjer međunarodnog sporazuma bez obavezujućih odredaba koji je svejedno uticao na to kako se zemlje ponašaju navodi Helsinšku deklaraciju iz 1975.
Istovremeno klimatski Protokol iz Kjota iz 1997. nije ispunio očekivanja, uprkos obavezujućem smanjenju štetne emisije za bogate zemlje. SAD se nikada nisu priključile tom sporazumu jer su ciljevi bili obavezujući a Kanada je, kada je shvatila da ne može da ispuni ciljeve, napustila sporazum.
"Obavezujući ciljevi nisu garancija da će zemlje uraditi ono što su obećale", smatra Eliot Dirindžer iz Centra za klimatska i energetska rešenja, nezavisnog instituta iz Arlingtona.
S druge strane, pritisak "kolega" često je uticao na zemlje da promijene pozicije na pregovorima UN o klimatskim promjenama. Razlog može da bude utisak da ste sami protiv cijelog svijeta, čak i kada je riječ o najmoćnim zemljama, poput onoga što se desilo u Indoneziji 2007, kada su američki pregovarači blokirali odluku o tome kako pokrenuti pregovore.
Sa tog skupa je ostala zapamćena borba Davida i Golijata kada je predstavnik Papue Nove Gvineje zatražio od SAD ili da budu lider ili da se "sklone s puta". Taj apel pozdravljen je burnim aplauzom a američki preogovarači ubrzo nakon toga odustali su od svojih primjedbi.
Nakon što je prethodni pokušaj da se donese globalni klimatski sporazum propao 2009, SAD su imale vodeću ulogu u otklonu od sporazuma tipa onog iz Protokola iz Kjota.
Zajednički napori sa Kinom približili su dva vodeća svjetska emitera gasova sa efektima staklene bašte i uvećali šanse za uspjeh na pregovorima u Parizu, smatraju analitičari.
Iako se čini da se na pregovorima u Parizu sve više slažu oko neobavezujućih ciljeva ali obavezujuće tranasparentnosti, to ne znači da više nema spornih pitanja.
Iskustvo Kjota naime ostavlja otvoreno pitanje koliko ozbiljno bogate zemlje shvataju neobavezujuće ciljeve.
Bonus video:
