Glavni sekretar Ujedinejnih nacija Ban Ki-Mun nazvao je palestinski izbjeglički logor na jugu Damaska "zadnjim krugom pakla". Tom paklu prkosi Aeham Ahmad - svirajući klavir.
Aeham Ahmad sjedi na krovu jedne kuće u Jarmuku i svira na tastaturi. "Moj ljubljeni narode", pjeva, "dovoljno nam je da jednom patimo. Vratite se. Dugo ste izbivali."
Aeham pjeva o svojim prijateljima i komšijama koji su napustili Jarmuk, četvrt Damaska u kojoj žive pretežno Palestinci. Prije rata je bila poznata po živosti koja je u njoj vladala. Danas na ulicama ove četvrti gotovo da nema žive duše, sve je puno ruševina. Prije dvije godine je Asadova vojska opkolila ovu četvrt i odsjekla je od ostatka svijeta. Više u njoj nema čiste vode i tek rijetko u Jarmuk dolazi voće, povrće i ostale namirnice. Do prije pola godine je Aeham Ahmad svirao vani, na ulici. Tada bi oko njega stajala djeca i sa njim pjevala.
"Danas je postalo preopasno svirati klavir na ulici", kaže u razgovoru koji s njime vodimo preko Skypea: "Jarmuk gađaju raketama i puno toga je uništeno."
Klavir u plamenu
Asad nije Jarmuk samo odsjekao od ostatka svijeta, njegove ga snage čak gađaju bojler-bombama koje uništavaju sve oko sebe u širokom krugu. Prije nešto više od dvije sedmice borci samoprozvane Islamske države (IS) su prodrli u Jarmuk. Na ulicama su se vodile borbe između palestinskih boraca i pripadnika IS-a, iz vazduha je pucala Asadova vojska. Tih dana je izgorio Aehamov klavir. On ne želi da priča o tome kako je do toga došlo. On je, kaže, muzičar, s politikom i borbama ne želi da ima nikakve veze.
Kada se IS povukao iz Jarmuka, Aeham je svoju porodicu tajnim putevima uspio da prebaci u jedan susjedni kvart. On sam svaki dan dolazi u Jarmuk da pogleda stan i održava nastavu. U tu svrhu je od jednog prijatelja pozajmio električnu klavijaturu.
"Moja djeca su još mala - dvije i po godine i šest mjeseci. Još ne uče nikakav instrument. Ali i najmlađe već voli muziku i život. Ja podučavam djecu u jednoj alternativnoj školi u Jarmuku", priča.
Pjesme iz ratne svakodnevice
Sa svojim učenicima Aeham Ahmad pjeva svaki dan o svakodnevici u Jarmuku, o tome kako nema struje i vode i o paketima hrane od humanitarnih organizacija po koje često odlaze u susjedne četvrti i dovlače u Jarmuk.
Tako pjevaju kartonskoj kutiji: "Zbog tebe smo istrčali maraton. Za šoljicu čaja sa šećerom. Kartonska kutijo, samo dva dana i onda si opet prazna." Dok to pjevaju, preko dječjih lica nakratko preleti smješak.
Koncerti preko Skypea
Aeham Ahmad stavlja svoje videe na Youtube. Za odrasle drži koncerte preko Skypea. U Berlinu je već bio putem video-konferencije, kaže. Uskoro će na ovaj način posjetiti i Istanbul i Aman. Na pozajmljenoj električnoj klavijaturi će svirati djela svojih omiljenih kompozitora: Rahmanjinova, Betovena i Debisija i, naravno, pjesme iz Jarmuka.
Ahmadu ratna svakodnevica nije uništila snove: "Kao pijanista želim da jednog dana sviram na konzervatorijumu, na mjestu na kome se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka. Moj san je da moja djeca odrastaju u miru. I još sanjam o tome da se jednoga dana možemo vratiti u Jarmuk i tamo živimo kao normalni ljudi."
Bonus video:
