Ne možemo se miriti sa sadašnjom situacijom. Vi znate da danas 10 odsto planete posjeduje 86 odsto raspoloživih resursa. Dakle, neravnopravnost u savremenom svijetu je monstruozna. I ona neće moći da traje, kazao je filozof Alen Badju na prvom od tri predavanja koja je održao u Srbiji u toku svoje posjete od 12. do 14. januara, a koje prenosi Kontrapress.
Četiri stožerne ideje komunizma
„Želio bih da preciziram smisao koji dajem riječi komunizam. Naravno, kao što dobro znate, posebno ovde ta riječ komunizam je takođe jedno istorijsko iskustvo koje je moglo da bude i bilo je izuzetno dramatično i smrtonosno. I koje je svugdje doživjelo neuspjeh. Trebalo bi reći da se treba vratiti prvobitnom smislu reči komunizam. Pojam komunizma znači afirmaciju četiri mogućnosti. Po mom mišljenju, to je strateška riječ, koja ukazuje na određene mogućnosti i mislim da tih mogućnosti ima četiri.
Prva riječ to je da je moguće organizovati društvo drugačije nego na osnovu privatnog vlasništva na nivou velike, masovne prozvodnje – to je najrasprostranjenija i najpoznatija ideja. I potrebna ideja. Ne možemo se miriti sa sadašnjom situacijom. Vi znate da danas 10 odsto planete posjeduje 86 odsto raspoloživih resursa. Dakle, neravnopravnost u savremenom svijetu je monstruozna. I ona neće moći da traje. Komunizam je afirmacija mogućnosti neke drugačije afirmacije zajedničkog života od organizacije nametnute od strane diktature privatnog vlasništva.
Druga mogućnost jeste da rad može da bude organizovan na potpuno drugačiji način. Posebno moramo biti u stanju da prevaziđemo podjelu između manuelnog i intelektualnog rada. Podjelu između sela i grada. Podjelu između zadataka upravljanja i zadataka izvršenja. Komunizam je revolucija organizacije rada. To je nešto na šta moramo stalno podsjećati. To uopšte nije ono što je nekada bilo realizovano. To je jako bitno.
Treća mogućnost to je da nije potrebno da čovječanstvo bude podeljeno po nacionalnostima, kulturama, vjeroispovjestima ili jezicima. Jezici mogu da postoje. Kolektivne grupe mogu da postoje. Ali ideja da će zauvijek biti nacija koje se međusobno suprotstavljaju - komunizam kaže da to nije neophodno. Komunizam je zbog toga internacionalizam u najsnažnijem značenju te riječi. Jer se tvrdi da je univerzalnost ljudskog postojanja takva da mora biti snažnija od nacionalnih identiteta. Marks je zbog toga počeo da stvara Internacionalu.
I na kraju, četvrta i posljednja ideja je da država kao posebna sila, kao policijska i vojna organizacija, može i mora da jednog dana nestane. Čovečanstvo mora da bude u stanju da direktno organizuje sebe, odnosno kolektivni život, bez da ima potrebu za jednim posebnim aparatom.
Komunizam su te četiri mogućnosti. Da li ćemo od njih odustati, da li ćemo ih napustiti pod izgovorom da iskustvo nekog istorijskog komunizma nije uspjelo da realizuje te četiri pretpostavke, da je doživjelo neuspjehe? Ja kažem ne. To nije zbog što prvo iskustvo neke velike ideje nije uspjelo i moramo od te ideje da odustanemo i da se pomirimo zauvijek, što opet nema nikakvog smisla, sa globalizovanim kapitalizmom. Želio sam time da preciziram povratak ideji komunizma. To je povratak jednom procesu i projektu emancipacije čitavog čovječanstva. Dakle, moramo u tom pravcu naći odgovarajući politički put. Za sada nam taj put nije poznat. I sva iskustva biće dobra ako budemo mogli da dijelimo ideje. Sva politička iskustva će biti jako zanimljiva i dobra. I ne vidim kako, bez tog puta, možemo da izbjegnemo generalizaciju globalizovanog kapitalizma koji će nas jednog dana dovesti do rata. Ratovi su već tu. U raznim djelovima svijeta. Zemlja poput Sjedinjenih Američkih Država je konstantno u ratu već 40 godina: rat u Koreji, Vijetnamu itd. To je jedna ratnička zemlja. I ta mješavina kapitalizma i rata jednog dana dovešće do dramatičnih katastrofa.
Dakle, imamo sve razloge da se vratimo na ideju i pojam da kolektivna sreća predstavlja povratak komunizmu... Potpuno sam uvjeren da će bez povratka idejama komunizma čovečanstvo sigurno doživjeti jednu konačnu katastrofu posredstvom rata. I vjerovatno nekog konačnog rata. Tako da to nije samo pitanje politike u užem smislu te riječi. To je zaista strateško pitanje postojanja čovečanstva kao takvog.“
Otkrivanje mogućeg u nemogućem
Badju insistira na tome da je sreća uvijek ’’užitak nemogućeg’’, ali ne u lakanovskom smislu. Ovdje je riječ o konkretnom procesu u svijetu koji razvija različite oblike mogućnosti onog što je bilo nemoguće. A to je za Badjua ’’izvršna moć’’ sreće, što to ilustruje kontekstom moći države.
„Razlikovanje mogućeg i nemogućeg biva odlučeno arbitrarno od strane države. Pod državom podrazumijevam ono opšte, recimo zakon... Svaka vlast je vlast (moć) koja odlučuje i nameće ono što je moguće ili nemoguće. Dakle, kada govorim o nemogućem govorim o otkriću onog što je moguće kod tog nemogućeg. Dakle, to nije nemoguće kao nemoguće. Već govorim o nemogućem kao stvaranju jedne mogućnosti.
Događaj je nešto što stvara novu mogućnost. Najbolji primjer je susret dvoje zaljubljenih. Kod susreta ljudi koji se zaljubljuju jedno u drugo događa se to da postoji stvaranje nove mogućnosti postojanja. Ako je ljubav prava onda, zaista, slučajem jednog susreta dolazi do stvaranja nečega za šta smo mislili da je nemoguće. Promijeniti svoj život - to postaje moguće. I to ja zovem nemogućim. To je novina mogućnosti; nemoguće starog svijeta. Ali to je mogućnost onoga što je bilo ranije proglašeno nemogućim. I to je bila skrivena stvarnost starog svijeta.
Želio bih da završim sa Vagnerom, sa pričom o 'Tristanu i Izoldi'. Ono što nam govore Tristan i Izolda to je da nemoguće - nemoguće. To nam ne govori o nemogućem kao mogućnosti. Jer ono što se tu kaže jeste da je njihova ljubav u ovom svijetu nemoguća. Dakle, oni prihvataju zakon svijeta i zbog toga je jedino rješenje smrt. Jedini ishod je smrt. I kada kažete da ono što je nemoguće ne može da bude nikako drugačije izvršeno već samo smrću, vi zaustite i hvatate se za zakon nemogućeg. Jer užitak u nemogućem je da se to oživi u nemogućem. Dakle, mislim da su Tristan i Izolda trebalo da se ukrcaju u brod i da odu, a ne da se ubiju na kraju, na jedan krajnje bijedan način.“
Bonus video:
