Formiranje Islamske države, iako izgleda haotično, nekontrolisano, čak komično, nije nimalo bezazleno u pogledu budućnosti opstanka Iraka, ali i mira i stabilnosti arapskog svijeta.
Politička situacija u Iraku i na Bliskom istoku uopšteno svakog momenta postaje komplikovanija, a budućnost Iraka kao cjelovite države sve upitnija. Tome je doprinio i nagli uspjeh Islamske države Irak i Levant.
Prije nekoliko dana ISIL je zvanično promijenio ime u Islamska država, proglasivši tzv. islamski kalifat na teritoriji osvojenih djelova Iraka i Sirije koje kontroliše. Svog opskurnog vođu Abu Bakra al-Bagdadija Islamska država je proglasila kalifom (političkim i vjerskim vođom) svih muslimana.
Ovakav razvoj situacije, iako na prvi pogled izgleda haotično, nekontrolisano, čak komično, nije nimalo bezazlen u pogledu budućnosti opstanka Iraka kao cjelovite države, ali i mira i stabilnosti arapskog svijeta.
Tačno je da su granice između država iscrtali kolonijalni gospodari Englezi i Francuzi početkom prošlog vijeka, ali su tokom proteklih 100 godina u Iraku, Siriji, Jordanu i drugim zemljama regiona, ipak, stvoreni nacionalni identiteti koji danas postoje.
Islamska država predstavlja prijetnju ne samo granicama, već i tim identitetima, ali i istorijskom, civilizacijskom i kulturnom nasljeđu naroda tih zemalja, koje Islamska država ne priznaje i koje želi iskorijeniti, s obzirom na njegovo ekstremno i redukcionističko tumačenje islama i poimanje države i društva.
O nastanku Islamske države može se govoriti i kao o osmišljenom scenariju nekih globalnih centara moći, uz finansijsku podršku petrodolara, koji teže ka stvaranju totalnog haosa na Bliskom istoku i izazivanju još većeg bratoubilačkog rata među muslimanima, a dokaz tome je i nezainteresiranost zapadnih sila, prvenstveno američke administracije.
Sjetimo se kako je SAD hitro reagovao 1991. godine kada je Sadam Husein, izvršivši invaziju na Kuvajt, povrijedio međunarodne granice, a kako se prema problemu povrede granica između dvije suverene zemlje na Bliskom istoku ta ista sila nonšarlantno odnosi danas.
Saudijska Arabija strahuje od Irana
Iran i proiranski režim u Bagdadu optužuju Saudijsku Arabiju i njene zalivske saveznike, članice Zalivskog vijeća, za saradnju, da su finansirajući ekstremističke sunitske formacije u Siriji i Iraku doprinijele stvaranju i uspjehu Islamske države.
Ovakve tvrdnje nisu van pameti, s obzirom na to da ova zemlja strahuje od rastućeg uticaja Irana na Bliskom istoku, koji vidi kao direktnu prijetnju vlastitom opstanku, a posebno se boji utjecaja Irana na njenu šiitsku populaciju, koja je skoncentrisana uglavnom na istoku zemlje, na područjima gdje se nalaze najveća nalazišta nafte.
U tom kontekstu ratovi u Siriji i Iraku mogu se posmatrati kao indirektni (proxi) sukob Irana i Saudijske Arabije za geopolitičku dominaciju Arapskim zalivom, ali i Bliskim istokom u širem smislu.
Ovaj je sukob u zadnjih nekoliko godina postao još primjetniji, pogotovo nakon najave SAD o pomjeranju njegovih snaga na istok, prema Pacifku, budući da Bliski istok više nije na vrhu liste geopolitičkih prioriteta SAD.
Činjenica je da su se interesi Irana i SAD u Iraku u jednom momentu bili približili toliko da je došlo do njihove podudarnosti.
Tenzijama, takođe, doprinosi slabljenje američke globalne ekonomske i vojne moći, a čiji je uzrok uspon Kine, Indije, Irana, Rusije i Brazila.
Veliku odgovornost za nastanak Islamske države snosi irački režim premijera Nurija al-Malikija, koji je na vlast došao zahvaljujući blagonaklonosti Amerikanaca i, što je još veći paradoks, zahvaljujući podršci Irana.
Činjenica je da su se interesi Irana i SAD u Iraku u jednom momentu bili približili toliko da je došlo do njihove podudarnosti.
Nakon povlačenja američkih trupa iz Iraka, Iran je popunio vakuum koji su Amerikanci ostavili i bukvalno zagospodario Irakom, čime je ušao u dubinu arapske teritorije.
Iako je nedavno došlo do približavanja SAD-a i Irana, uticaj Teherana u Iraku postao je neprihvatljiv za SAD i to zbog prijetnje Irana američkim saveznicima, Saudijskoj Arabiji i Izraelu.
Pored toga, Malikijev režim je odbio da potpiše sporazum o zadržavanju znatnog broja američkih trupa na teritoriji Iraka, tako da je američka administracija, ipak, odlučila blago reagovati na pohod Islamske države, iako je obećala podršku Malikiju.
Nezadovoljstvo sunita ekskluzivističkom sektaškom politikom Malikijevog režima dostiglo je takav nivo da su obični građani nekih iračkih provincija, uključujući i nekadašnje pristalice režima Sadama Huseina, pa i tradicionalne plemenske vođe, pripadnike ISIL, dočekali kao oslobodioce.
Moguća i bitka za Bagdad
Pogrešna politika SAD prema Iraku, namjerno favorizovanje šiitske većine i podsticanje religijsko-sektaške politike upravljanja državom itekako su doprinijeli nastanku Islamske države.
Nije isključeno da se radi i o strategiji američke administracije o podjeli Iraka na tri etničke i vjerske države, bazirane na matrici nekadašnje administrativne podjele Iraka za vrijeme Osmanske uprave - Mosul, Bagdad i Basru.
Ako dođe do podjele, to će se desiti proglašenjem nezavisnosti Kurdistana. Predsjednik Kurdistana Masud Barzani je to već nagovijestio.
Vlasti u Irbilu to neće učiniti bez prethodnih konsultacija s Iranom, Turskom i SAD, jer će zato morati dobiti njihovu, makar i prećutnu, saglasnost, a Malikijev režim u Bagdadu to neće moći spriječiti, jer se bori za opstanak, s obzirom na to da se veliki broj šiita, pogotovo vrhovni vjerski vođa Ajatolah Sistani, protivi njegovom trećem mandatu.
Islamska država svoju vlast na teritoriji Iraka ne može zamisliti bez Bagdada kao prijestonice, tako da nije isključena bitka za Bagdad ako ne dođe do međunarodne intervencije.
Izrael bi od podjele Iraka, takođe, profitirao, jer bi u Kurdistanu, od kojeg već kupuje naftu, osigurao odličan izvor snabdijevanja naftom.
Irački šiiti će učiniti sve da zadrže južni dio Iraka, gdje se nalaze Nadžaf i Karbala, najsvetija mjesta šiitskih muslimana, i naravno, luka Basra, gdje se nalaze najveća nalazišta nafte.
Vremenom će to područje postati predvorje Irana, a sunitska teritorija Iraka vazal Saudijske Arabije. Kurdistan bi, budući da ima odlične odnose s turskom Vladom proteklih godina, postao zavisan od Turske.
Da takav scenario odgovara nekim regionalnim zemljama svjedoči i otvorena podrška izraelskog premijera Benjamina Netanjahua proglašenju nezavisnosti Kurdistana.
Izrael bi od podjele Iraka, takođe, profitirao, jer bi u Kurdistanu, od kojeg već kupuje naftu, osigurao odličan izvor snabdijevanja naftom.
S druge strane, Kurdistan je u ideološkom smislu prihvatljiviji za Izrael od drugih zemalja regiona, jer je sekularno orijentisan. Za Izrael bi Kurdistan predstavljao odličnu geografsku tampon-zonu protiv Irana. Naravno, svako slabljenje proiranskog režima u Bagdadu za Izrael je korisno.
Uspostavljanjem tzv. islamskog kalifata Iranu se sužava prostor djelovanja u Iraku i Siriji i otežava direktna terirorijalna veza s njegovim surogatom u Libanu, Hezbolahom, koji predstavlja solidnog oponenenta izraelskoj hegemonističkoj poziciji u regionu, budući da im je Iran preko Iraka i Sirije dostavljao naoružanje.
Zbog toga Izraelu odgovara novonastala situacija, uključujući i raspad Iraka. Štaviše, usljed tenzija i izuzetno pogoršanih bilateralnih odnosa Izraela i Turske, tradicionalni prijatelj Kurda, Izrael, u kojem živi gotovo 200.000 Jevreja iz Kurdistana, mogao bi u svakom momentu, kada god to poželi, destabilizovati Tursku time što bi Kurde koji žive unutar granica Turske, a kojih nije malo, podsticao na secesiju, posebno ako se loši odnosi Izraela i Turske nastave.
Kurdistan najveći dobitnik
Nema sumnje da američka politika snosi veliku, iako ne jedinu, odgovornost za nastanak militantnih formacija kao što je Islamska država.
Tome su dopirnijele i američke sankcije protiv Iraka u prošlosti, njena agresija i ustoličenje šiitskog režima u Bagdadu, torture Iračana u zatvoru Abu Graib, dugogodišnje postojanje i torture u eksteritorijalnom koncentracionom logoru zvanom Gvantanamo na Kubi, te nedovoljna podrška pluralnoj, demokratskoj, umjerenoj i racionalnoj sirijskoj opoziciji da marginalizuje nelegitimni despotski režim u Damasku.
Nastanku Islamske države kumovao je i Iran, najmoćnija regionalna sila, koji je, takođe, licemjerno prihvatio američku invaziju i okupaciju Iraka, budući da se najviše okoristio tom okupacijom, jer je zahvaljujući njoj proširio svoj uticaj u Iraku.
Zahvaljujući navedenim faktorima i okolnostima stvorena je frankenštajnovska tvorevina Islamska država, čime je nanesen težak udarac autentičnom islamu - i kao religiji i kao civilizaciji - a svaki oblik ozbiljnije i autentičnije integracije arapskog i islamskog svijeta na osnovama pripadnosti zajedničkim islamskim vrijednostima na taj način se stigmatizuje i posmatra s podozrenjem.
Najveću korist od Islamske države mogla bi imati regionalna Vlada Kurdistana, čijim je vođama Islamska država došla kao melem na ranu, a koji su, zahvaljujući vojnim formacijama pešmerga, zauzeli Kirkuk, u čijoj se okolini nalazi trećina iračke nafte i koji Kurdi ne namjeravaju vratiti u posjed Malikijevom režimu, ali ni Islamskoj državi.
Što je najtragičnije, uspon Islamske države, pogotovo teritorijalna maskarada od države koju je formirao na dijelovima suverenih teritorija Iraka i Sirije, poslužiće kao dodatni povod za dugoročno neoimperijalističko angažovanje nekih zapadnih zemalja na području islamskog svijeta, a sve pod izgovorom borbe protov terora.
Galerija
Bonus video:
