Jednog hladnog bagdadskog jutra, bombaš samoubica usmrtio je sve koji su bili u njegovoj blizini. Od jačine bombe, djelovi njihovih tijela odletjeli su 200 metara u vazduh.
Stradalo je deset osoba, a 34 je ležalo - sa povredama, bez ekstremiteta i vrišteći. Krv se slivala po mjestu nesreće.
Nekoliko kilometara dalje, u jednom drugom dijelu iračke prijestonice, oglasio se alarm. Osam muškaraca je istog trena napustilo svoje postelje i velikom brzinom se uputilo put mjesta nesreće. Ti ljudi čine Sokole Bagdada - elitnu bombašku jedinicu. Njihov prioritet je zaštita grada i njegovog stanovništva, ali ih u tome sprečava sve izraženije nasilje duž sektaških linija.
Nedavno sam dobio priliku da budem uz njih i da ih pratim na radnim zadacima, provodeći nespokojne sate između napada sa članovima jedinice i slušajući ih kako se prisjećaju svojih stradalih kolega.
Tim čine gotovo isključivo šiiti
Sokoli su osnovani 2005. kako bi spriječili napade na iračku vojsku, koja ima podršku Sjedinjenih Država. Posao im je da deaktiviraju bombe i da prikupe dokaze. Tim gotovo isključivo čine šiiti, uprkos tome što su za napade odgovorni šiiti koliko i suniti. Oni su svjesni posljedica koje su izazvale obje strane. Dok razgovaramo o nedavno stradalim Sokolima, oni se prisjećaju kako je svaki od njih stradao.
„Ovi su stradali u samoubilačkim napadima u Daari, ovog je ubio snajperista, ovaj je aktivirao senzor“, kazao je jedan. S bijesom govore o broju djece koju je svaki od njim imao. „Pet... tri... šest“. Ovdje su porodice velike. Muškarci se obučavaju tri mjeseca prije nego što postanu dio jedinice, uče o različitim bombama i kako da ih deaktiviraju.
Sokoli na raspolaganju imaju nekoliko robota
Poslije obilaska prostorije u kojoj su bombe sa kojima su imali prilike da se susretnu u karijeri, veoma je jasno sa kojom vrstom neprijatelja se oni suočavaju: tehnološki naprednim, finansijski sigurnim i nemilosrdnim. „Životinje“, požalio se pukovnik.
Bombe su skrivene u hemijskim olovkama, baterijskim lampama, knjigama, šoljama za čaj i stubovima na kojima su okačene zastave, punjačima za mobilne telefone i u cipelama - sve predmeti koje djeca ili drugi mogu uzeti i odnijeti kući. Takva je neselektivna priroda ovih napada.
Pojedine bombe dolaze iz Sirije, ali ih barem isto toliko dolazi iz samog Iraka, a većina smatra - što ne znači da je to i tačno - da treba kriviti vladu, koja nastoji da iskoristi sektaške podjele za svoju političku korist.
Opremljeni sa svega nekoliko robota i zastarelim specijalnim odjelima za eksplozije (koje je prosto nemoguće nositi u vrelim ljetima), oni se uglavnom oslanjaju na lekcije naučene na terenu. Prije nego što pokušaju da onesposobe bombu, oni prvo sve snime. Te snimke kasnije koriste za obučavanje, ali su u tim trenucima i najranjiviji.
Često se dešava da u tim trenucima bombaš čeka da detonira drugu bombu. U ovim slučajem malo šta ostaje od tijela.
Do dolaska na mjesto nesreće krv obično biva isprana sa ulica, zbog čega Sokoli nisu u mogućnosti da prikupe dokaze. Stotine policajaca i vojnika iz različitih jedinca tumaraju okolo: diskutuju, graju i svađaju se oko jurisdikcije. Situacija je obično haotična.
Tvrde da njihov posao nije adekvatno prikazan u filmu "Katanac za bol"
Novac - glavni razlog
Prisutni pune vreće za smeće djelovima tijela koji su ostali: negdje prst... negdje ruka... Te djelove tijela šalju članovima porodice stradalih, kako bi imali šta da sahrane. Sokoli brzo formiraju kordon, ali niko ne obraća pažnju. Članovi porodice i prijatelji upadaju na mjesto nesreće, što izaziva nove sukobe, dok u isto vrijeme Sokoli moraju identifikovati ostale napadače. Skidaju otiske prstiju sa bombi, istovremeno pokušavajući da dobiju iskaze od očevidaca - s obzirom na konfuziju, nijedan od tih poslova nije lak.
Shvatiti zašto Sokoli obavljaju ovaj opasan posao i zašto svakog dana rizikuju svoje živote veoma je teško. Poslije duge rasprave, svi su priznali da je glavni razlog novac; 9.600 dolara godišnje u zemlji gdje je posao teško naći, a prosječna plata iznosi 7.200 dolara.
Svaka osmočlana jedinica dijeli malu sobu duž jednog dugog, centralnog hodnika. Tu - okupljeni na svojim golim dušecima, pod treperavim svjetlom i kroz oblak dima iz nargile - provode svoje 12-časovne smjene. Ulazeći u njihove prljave i mračne prostorije, sličnije zatvorskim ćelijama nego li kasarni, dočekao nas je zvuk smijeha i graje, i prizor vojnika koji se rvaju. Vojni duh je barem isti kao u svim krajevima svijeta.
Sa nama su razmijenili svoje snimke. Pornografski snimci su, čini se, njihovi omiljeni, što je u suprotnosti sa vjerskim propovijedima koji stalno odjekuku sa jednog malog televizora, dok se neko moli u uglu prostorije.
Veći šok izazvali su snimci Sadama Huseina: Sadam otvara institut za hidroterapiju, Sadam se pozdavlja sa sunarodnicima, daje hranu, dijeli ordenje - čak i Sadam sa svojim okrutnim sinovima. „Otac, otac“, kazao mi je jedan od Sokola, pokazujući prstom na ekran. To nije nešto što smo očekivali.
Izbor između slobode i sigurnosti
Pokušavajući da razumijem sve veću nostalgiju za Sadamovim brutalnim režimom, što je trend u ovoj zemlji, ali mi je odgovor na jedno pitanje sve učinio jasnim: Sloboda ili bezbjednost? Što biste izabrali?
Svaki od Sokola bira bezbjednost. „Kakve koristi imamo od slobode ako svaki od nas strada?“, kazao je 26-godišnji Muhamed. Muhamed je u bombaškom napadu izgubio oba roditelja.
Muškarci se obučavaju tri mjeseca prije nego što postanu dio jedinice
Drugi je naglasio da od njihove nove slobode koristi imaju samo lideri.
Korupcija, nepotizam i birokratija su najveće prepreke po stabilnost i one moraju biti riješene prije nego što bude pojačana sigurnost. Sam naš šofer bio je vojnik koji je morao svom komandantu da da polovinu svoje plate kako bi ostao kod kuće - a praksa koja je, zajedno sa kupovinom samog mjesta u vojsci, rasprostranjena. I dok sjedim sa Sokolima, koji se svakog dana suočavaju sa brutalnim posljedicama sektaškog nasilja, koji šetaju među djelovima tijela a često su i sami mete, kada ih pitam o bezbjednosti i o slobodi, oni otvoreno priznaju da nemaju ni jedno ni drugo.
Ovo je i dalje jedna divlja i nasilna zemlja, zemlja koja se ni gotovo 11 godina od pada Sadama Huseina nije mnogo promijenila, ali u čijem središtu je grupa hrabrih muškaraca koji naporno pokušavaju da zaštite svoj grad od njegovih neprijatelja. I premda su zasad možda i dobili nekoliko bitaka, oni ne vjeruju da mogu dobiti i rat. Zbog toga utjehu nalaze u Bogu - i u svojim snimcima.
Preveo: Miloš Rudović
Galerija
Bonus video:
