Prvi svjetski rat je možda okončan 1918, ali nasilje koje je pokrenuo na Bliskom istoku još traje. Granice koje su samovoljno povukle imperijalne sile vodeći se sopstvenim interesima ostavile su nasljedstvo koje ovaj region ni danas ne može da prevaziđe.
- Damask, treća godina građanskog rata: Četvrta divizija sirijske armije utvrđena je na planini Kasiun gdje je, po predanju, Kain ubio brata Avelja. Balističari UN kažu da su granate sa otrovnim gasom, koje su eksplodirale u predgrađima Damaska u zoru 21. avgusta 2013, ispaljene sa te planine. U tom napadu život je izgubilo 1.400 ljudi.
- Bagdad: Dvije godine nakon povlačenja Amerikanaca, Iračani opet kontrolišu takozvanu zelenu zonu koja se nalazi u oštrom zavoju rijeke Tigar. To je dio Bagdada u kojem su Amerikanci pronašli utočište kada je zemlja koju su okupirali potonula u haos nasilja. Danas je situacija jedva nešto bolja. U drugom dijelu, takozvanoj crvenoj zoni, smrt je opet postala svakodnevica. Samo prošle godine stradalo je 8.200 ljudi.
- Bejrut: Prijestonica Libana dugo je predstavljala središte i arapskog života i arapskog razdora. Vjernici naspram sekularista, muslimani naspram hrišćana, šiiti naspram sunita. S obzirom na aktuelne sukobe u Libiji i Siriji i nemire u Egiptu i Iraku, mora se ponovo postaviti pitanje: da li je Bejrut uspio da ostavi iza sebe posljednju erupciju nasilja ili naredna već čeka iza ugla?
Dvije godine nakon pobuna 2011, situacija na Bliskom istoku je sumorna kao što je oduvijek bila. Gotovo da nema zemlje u regionu u kojoj nije bilo sukoba u posljednjih nekoliko decenija. I nijedna od njih ne djeluje imuno na izbijanje nasilja u bliskoj budućnosti. Arapsko proljeće prijeti da potone u baruštinu prevrata i kontrarevolucija.
Ruku na srce, ta pobuna jeste bila novi krvavi početak, ali takođe predstavlja najnovije poglavlje gotovo neprekidnih regionalnih sukoba koji su počeli prije 100 godina i koji nikada nisu okončani.
Djeca Engleske i Francuske
Ratno orgijanje sa početka XX vijeka nigdje toliko ne određuje današnju političku situaciju kao na Bliskom istoku. Takozvani evropski građanski rat koji je počeo 1914. okončan je 1945. Hladni rat je završen 1990. Međutim, tenzije koje su u arapskom svijetu počele sa Prvim svjetskim ratom i danas su jednako snažne. Suštinski, Bliski istok je u istoj situaciji u kojoj je bila Evropa nakon Versajskog sporazuma 1919: Nalazi se pred mapom koja ignoriše vjersku, etničku i konfesijsku realnost.
Države koje su stvorene nakon 1914. i granice koje su tada povučene i danas mnogi njihovi građani i susjedi smatraju nelegitimnim. Američki istoričar Dejvid Fromkin u radu „Mir kojim je okončan svaki mir“ piše da legitimnost država u ovom regionu potiče ili iz tradicije, ili iz moći i korijena njihovih osnivača ili je uopšte nema.
Samo dvije zemlje šireg regiona, Egipat i Iran, imaju toliko dugu i neprekidnu istoriju da se njihov državni integritet teško može uzdrmati. Druge dvije i dalje stoje na temeljima koje su podigli njihovi osnivači: Republika Turska Mustafe Kemala Ataturka i Kraljevina Saudijska Arabija koju je konačno 1932. ujedinio Abd al Asis Ibn Saud.
Turska vojska se sprema za napad na Suecki kanal 1914.
Ove četiri zemlje okružuju srce Bliskog istoka koje čini pet država i jedna, kako se čini, vječita nedržava. Fromkin ih zove „djeca Engleske i Francuske“: Liban, Sirija, Irak, Izrael i Palestina.
Nijedna grupa zemalja u posljednjih nekoliko decenija nije iskusila toliko ratova, građanskih ratova, prevrata i terorističkih napada kao ova. Da bi se shvatilo kako je došlo do ove istorijske anomalije, mora se uzeti u obzir nekoliko faktora: sumorna istorija regiona prije Prvog svjetskog rata, pad arapske elite i stalna intervencija supersila nakon njega, uloga političkog islama, otkrivanje nafte, osnivanje Izraela i Hladni rat.
Linija u pijesku
Možda je za cijelu situaciju najznačajnija bila obijesna rezolucija koju su donijele Britanija i Francuska, a kojom je ovaj dio svijeta uređen prema njihovim potrebama i kojom je bukvalno bila povučena „linija u pijesku“, kako ju je u naslovu knjige nazvao britanski istoričar Džejms Bar.
Vijekovima je Otomanska imperija kontrolisala južni i istočni dio Mediterana, od Aleksandrete (današnji Iskenderun) do El Ariša (na Sinaju) i od Magreba, do Sueckog zemljouza (kasnije kanala). Međutim, Alžir i Tunis su pali pod kontrolu Francuske, a Britanci su osvojili Egipat; Italijani su se 1911. učvrstili u Libiji. Uoči Velikog rata, Otomanska imperija se smanjila i osim današnje Turske u svom sastavu je imala samo Bliski istok, današnji Irak i jedan pojas na Arabijskom poluostrvu koji se protezao do Jemena.
Otomanska pobjeda na Galipolju dovela je do ostavke ministra pomorstva Vinstona Čerčila i obezbijedila temelje za uspon kasnijeg osnivača moderne Turske, Mustafe Kemala Ataturka
Protagonisti Prvog svjetskog rata nisu bili upoznati sa činjenicom da zaleđe Otomanske imperije leži na najvećim svjetskim rezervama nafte. Da su to znali, vjerovatno bi borbe oko Bliskog istoka bile nasilnije i brutalnije nego što su bile.
U to vrijeme, međutim, ratne ciljeve dvije strane određivao je svjetski poredak koji će nestati u sljedeće 4 godine: Velika Britanija je željela da otvori pomorsku rutu do saveznice Rusije i da obezbijedi vezu sa Indijom preko Sueckog kanala i Persijskog zaliva. Upravo to je Njemačka željela da spriječi.
Nakon što je austrougarski car Franjo Josip u ljeto 1914. objavio rat Srbiji, nekoliko dana se nije znalo da li će Otomanska imperija ući u rat i na čiju će stranu stati. Međutim, Istanbul se ubrzo pridružio Berlinu i Beču.
Sa Njemačkom su 2. avgusta potpisali tajni pakt i dva njemačka ratna broda upućena su iz zapadnog Mediterana u Konstantinopolj gdje su predati zvanično i dalje neutralnoj otomanskoj mornarici. Njemačka posada je ostala, ali su im dati fesovi, a brodovi su preimenovani.
Krah saveznika kod Galipolja
Njemci i Turci su na taj način blokirali vezu između Rusije i saveznica, a ubrzo su sa jednog od ova dva broda bombardovane ruske luke u Crnom moru. Početkom novembra, Rusija, Britanija i Francuska objavile su rat Otomanskoj imperiji.
U pokušaju da razbije blokadu Dardanela i zauzme Konstantinopolj, britansko-francuska flota je nakon tri mjeseca stigla do južnog oboda poluostrva Galipolje. Invazija koja je počela s mora, ali se brzo prebacila na kopno, doživjela je veliki neuspjeh.
Otomanska pobjeda na Galipolju dovela je do ostavke ministra pomorstva Vinstona Čerčila i obezbijedila temelje za uspon kasnijeg osnivača moderne Turske, Mustafe Kemala Ataturka.
Saveznici su se nakon ovog poraza, umjesto na srce Otomanske imperije, počeli fokusirati na njenu periferiju i za metu izabrali slabije branjene arapske provincije. Taj plan je odgovarao želji Arapa da se oslobode otomanskog jarma. Administrator Egipta, ser Henri Mekmahon, je u julu 1915. započeo tajnu prepisku sa Huseinom bin Alijem, upravnikom Hedžaza i svetog grada Meke.
On i njegovi sinovi Ali, Faisal i Abdulah, zajedno sa elitom iz Damaska, željeli su da osnuju arapsku nacionalnu državu koja bi se protezala od planine Taurus u jugoistočnoj Turskoj do Crvenog mora i od mediteranske obale do iranske granice.
U oktobru 1915 Mekmahon je Huseinu poslao pismo u kojem izražava volju Britanije - uz nekoliko nejasnih rezervi - „da prizna i podrži nezavisnost Arapa unutar teritorije i granica koje predlaže upravnik Meke“.
Imperijalistički dogovori
Dok se Mekmahon dopisivao sa Huseinom, britanski parlamentarac ser Mark Sajks pregovarao je o kontradiktornom sporazumu sa francuskim diplomatom Fransoa Pikoom. Sporazum je predviđao podjelu arapskih provincija u sastavu Otomanskog carstva tako da Francuska dobije sjeverne, a Britanija južne oblasti.
"Htio bih da povučem liniju od posljednjeg 'a' u nazivu grada Akra (današnji sjeverni Izrael) do posljednjeg 'k' grada Kirkuk (današnji Irak)“, kazao je Sajks, obavještavajući Dauning strit o dogovoru krajem 1916.
Takozvani Sajks-Pikoov sporazum bio je drzak imperijalistički dokument. Uopšte u obzir nije uzimao želje naroda kojih se ticao, ignorisao je etničke i konfesijske granice koje postoje u kurdskom i arapskom svijetu i tako isprovocirao sukobe koji kose region i poslije 100 godina. „Čak i po standardima tog vremena“, piše Džejms Bar, „to je bio besraman samoživ pakt.“
Ovaj dokument je u početku bio tajan. A do momenta kada su boljševici okončali revoluciju u Moskvi 1917. i objelodanili Sajks-Pikoov sporazum, Britanci su već bili potpisali drugi tajni dogovor - o kojem pojma nisu imali ni Arapi, ni Francuzi.
Šef diplomatije Artur Džejms Balfor je 2. novembra 1917. obećao cionističkoj federaciji Velike Britanije da će „u Palestini osnovati nacionalni dom za jevrejski narod“.
U međuvremenu, Britanci su uz pomoć Arapa napredovali preko Sinaja i Palestine do Damaska i uz Eufrat do Bagdada, okupiravši Irak. Između 1915. i 1918, u borbama na Bliskom istoku učestvovao je 1,5 milion vojnika.
Turski zvaničnik zadirkuje gladnu jermensku djecu pokazujući im hljeb
Rat je odnio nekoliko stotina hiljada žrtava - u koje ne spada oko milion Jermena koji su u Otomanskoj imperiji pobijeni ili pušteni da umru od gladi. U oktobru 1918. Otomanska imperija je poražena.
Trvenje među pobjednicama
Kada je američki predsjednik Vudro Vilson stigao u Pariz početkom 1919. na pregovore sa premijerima Lojdom Džordžom i Klemansoom, bio je zatečen podjelama između dvije sile pobjednice i verbalnim duelom njihovih lidera. Francuska je insistirala na tome da joj je Sajks-Pikoovim paktom dat mandat da upravlja današnjim Libanom i područjem koje se pruža do rijeke Tigar koje uključuje i današnju Siriju.
Britanci koji su vodili računa o sopstvenom mandatu u Palestini i koji su upravo bili dobili tačnije podatke o ogromnim rezervama nafte u Mesopotamiji, bili su protiv.
Garantovati Francuskoj mandat u Siriji bi, na kraju krajeva, bilo kontradiktorno obećanjima koja su dali Arapima na početku rata. Štaviše, Britanci su se na Bliskom istoku borili gotovo sami, sa više od milion vojnika i 125.000 poginulih i ranjenih.
Umjesto nacionalne države Arapa koju je Britanija bila obećala upravniku Meke Huseinu, pobjedničke sile su podijelile Bliski istok na četiri zemlje koje su danas, zbog svojih geopolitičkih podjela i etničke i konfesionalne strukture, među zemljama u svijetu kojima je najteže upravljati
Predstavljajući izvještaj, izaslanici su predložili jedinstvenu upravu nad ujedinjenom Sirijom i Palestinom koja bi bila povjerena neutralnim SAD. Huseinov sin Faisal, koga su opisali kao „mudrog i tolerantnog“, trebalo je da bude šef te arapske države.
Taj plan je bio jedna od najvećih prilika koju je propustio Bliski istok. Pod pritiskom Britanije i Francuske, ali i zbog Vilsonove bolesti, ovaj izvještaj je sklonjen i objavljen tek poslije 3 godine.
Do tada su London i Pariz već bili postigli dogovor o novoj mapi regiona. Francuska je dobila mandat u Siriji i Libanu, a Britanija u Mesopotamiji, koja je kasnije dobila ime Irak. Između Sirije, Iraka i mandatne oblasti Palestine, uspostavili su tampon zonu – državu nazvanu Transjordan.
Umjesto nacionalne države Arapa koju je Britanija bila obećala upravniku Meke Huseinu, pobjedničke sile su podijelile Bliski istok na četiri zemlje koje su danas, zbog svojih geopolitičkih podjela i etničke i konfesionalne strukture, među zemljama u svijetu kojima je najteže upravljati.
Dogovora se držala samo jedna strana
Arapi su ispunili svoj dio dogovora sa Britancima. U junu 1916. počeli su pobunu protiv Otomanske imperije, što je bila odlučujuća prekretnica za napredovanje Britanaca od Sinaja ka Damasku preko Jerusalima.
Njihov revolt je pojačao britanski arheolog i tajni agent Tomas Edvard Lorens, u istoriji poznat kao Lorens od Arabije. S druge strane, Britanija se nije u potpunosti držala svog dijela dogovora.
Lorens od Arabije
Početkom 1916. Lorens je u jednoj depeši naveo da će arapska pobuna biti korisna Britansko-arapskog dogovora se držala samo jedna stranaska imperija“.
Međutim, Britanci nisu ni pomišljali o ujedinjenoj arapskoj državi kakvu su sanjali Husein i njegovi sinovi. „Arapi su nestabilniji od Turaka.
Ako se njima bude upravljalo kako treba, ostaće u stanju političkog mozaika - skup malih ljubomornih principata nesposobnih da se povežu.“
Za Britance su daleko važniji od Arapa bili Francuzi. „Prijateljstvo sa Francuskom“, kazao je kasnije britanski premijer Dejvid Lojd Džordž francuskom kolegi Žoržu Klemansou, „vrijedi koliko deset Sirija“.
Francuska je dugo polagala pravo na hrišćanske provincije Otomanske imperije. Britanija bi više voljela da je sama upravljala regionom, ali pod pritiskom zajedničkog neprijatelja Njemačke, London je bio spreman da podijeli očekivani plijen.
Balforova deklara cija kao odbrana
Nekoliko faktora bili su motiv da Britanija garantuje ugnjetavanim Jevrejima pravo na samoodlučivanje i da im u tu svrhu dodijeli dio Otomanske imperije.
Jedan od najvažnijih bile se optužbe protiv Londona za imperijalizam koje su bile sve glasnije kako je rat odmicao. Imperijaliste u britanskom kabinetu ove optužbe su brinule, jer je jedan od kritičara upravo bio stao na čelo SAD - bio je to Vudro Vilson.
Uoči ulaska u rat 1917, Vilson je kazao da „svakom narodu treba ostaviti da slobodno odlučuje“ o svojoj politici i razvoju. On tada nije znao za Sajks-Pikoov pakt, ali su Britanci sumnjali da će na kraju morati da izađu na čistac pred novim saveznicima.
Balforova deklaracija se u tom svjetlu može tumačiti i kao pokušaj odbrane protiv očekivane reakcije SAD na britansko samovoljno prekrajanje Blikog istoka.
Prevod: Danka Vraneš Redžić
Lorens od Arabije
Galerija
Bonus video:
