Smjer evropske krizne politike po mnogočemu podsjeća na “rješenja” koja su u Latinskoj Americi primjenjivana usljed dužničke krize 1980-ih. Rezultat je bila “izgubljena decenija”, decenija ekonomske stagnacije i socijalne degradacije širom potkontinenta. Ekvadorski predsjednik Rafael Korea, po obrazovanju ekonomista, u tekstu koji je objavio Le Monde diplomatique upozorava na cijenu i besperspektivnost takve politike.
Mi Latinoamerikanci stručnjaci smo za krizu. Ne zato što bismo bili inteligentniji od drugih, nego zato što smo već prošli kroz sve i svašta. Zapravo, užasno smo loše upravljali našim dosadašnjim krizama jer smo imali jedan jedini prioritet: odbraniti interese kapitala, pa i po rizik guranja cijelog regiona u dugotrajnu dužničku krizu. Stoga danas zabrinuto posmatramo kako Evropa kreće istim putem.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka, latinoameričke zemlje našle su se u situaciji intenzivnog spoljnog zaduživanja. Zvanična istorija tvrdi da je ta situacija rezultat politika koje su vodile “neodgovorne vlade”, kao i neravnoteža nagomilanih zbog modela razvoja koji je latinoamerički kontinent usvojio nakon Drugog svjetskog rata, a koji se svodio na stvaranje industrije sposobne lokalno proizvesti proizvode koji su dotad uvoženi. Riječ je o razvojnom modelu poznatom kao “industrijalizacija supstitucijom uvoza”.
Intenzivno zaduživanje ustvari su podsticale, pa čak i nametale, međunarodne finansijske organizacije. Prema njihovoj tobožnjoj logici, finansiranje visokorentabilnih projekata, kojih je u to vrijeme izrazito puno u zemljama Trećeg svijeta, trebalo bi dovesti do razvoja, dok bi prihodi od ovih investicija omogućili otplatu ugovorenih dugova.
To je trajalo sve do 13. avgusta 1982, kada je Meksiko objavio da ne može da otplati dugove koji su došli na naplatu. Otada je cijela Latinska Amerika trebalo da trpi posljedice obustave međunarodnih pozajmica, istovremeno sa posljedicama brutalnog povećanja kamatne stope na svoj dug. Pozajmice izvorno ugovorene sa kamatnim stopama od četiri do šest odsto, koje su međutim podlijegale mogućnosti kasnije promjene, odjednom su dosegle 20 odsto. Kako je svojevremeno govorio Mark Tven: “Bankar, to je osoba koja vam pozajmi kišobran kada je sunčano i oduzme vam ga kada počne da pada kiša…”
Južna Amerika je de facto završila 1980-e sa dohotkom po glavi stanovnika na istom nivou kao sredinom 1970-ih. Govori se o “izgubljenoj deceniji" za razvoj. U stvarnosti je izgubljena čitava jedna generacija
Južna Amerika je de facto završila 1980-e sa dohotkom po glavi stanovnika na istom nivou kao sredinom 1970-ih. Govori se o “izgubljenoj deceniji" za razvoj. U stvarnosti je izgubljena čitava jedna generacija.
Iako je odgovornost podijeljena, zemlje centra, međunarodna birokratija poput MMF-a, Svjetske banke i Međuameričke banke za razvoj, kao i privatne međunarodne banke, naravno, svele su uzrok nevolja na problem prezaduženosti država (overborrowing). Nikada nisu prihvatile odgovornost za sopstvenu ulogu u nametanju kredita dodijeljenih na neodgovoran način (overlending).
Ozbiljne budžetske krize i spoljni dug generisani neto prenosom sredstava iz Latinske Amerike prema njezim povjeriocima prinudili su velik broj zemalja iz regiona da napišu “pisma namjere” koja je diktirao MMF. Takvi obavezujući dogovori omogućili su im da dobiju pozajmice od međunarodnih finansijskih organizacija, kao i garancije pri ponovnim pregovorima o bilateralnim dugovima sa zemljama povjeriocima okupljenima u Pariškom klubu.
Ovi programi strukturnog prilagođavanja i stabilizacije nametnuli su zemljama Latinske Amerike uobičajene recepte: budžetske politike štednje, povećanje cijena javnih službi, privatizacije... Dakle sve mjere putem kojih se nije nastojalo izaći što prije iz krize, niti podstaći rast ili zapošljavanje, nego garantovati otplatu dugova privatnim bankama. Konačno, te su zemlje i dalje bile zadužene, ne više kod tih privatnih institucija, nego kod međunarodnih finansijskih organizacija, koje su štitile interese banaka.
Početak neoliberalizma
Početkom 1980-ih, u Latinskoj Americi, kao i u cijelom svijetu, počinje se nametati novi model razvoja – neoliberalizam. Ovaj novi “konsenzus” o strategiji razvoja dobio je ime Vašingtonski konsenzus, a njegovi glavni konceptualni začetnici i promoteri bile su multilateralne finansijske organizacije koje, baš poput američkog Ministarstva finansija, svoje sjedište imaju u Vašingtonu. Promoviše se logika prema kojoj je kriza u Latinskoj Americi izazvana prekomjernom intervencijom države u ekonomiju, odsustvom adekvatnog sistema slobodnih cijena i udaljavanjem od međunarodnih tržišta – a podrazumijeva se da je sve to proisteklo iz latinoameričkog modela industrijalizacije supstitucijom uvoza.
Zašto “prosvijetljena” Evropa ponavlja greške?
Udruženi poduhvat ideološke marketinške kampanje bez presedana, prerušene u naučno istraživanje, i direktnih pritisaka koje su vršili MMF i Svjetska banka, urodio je plodom: region je prešao iz jedne krajnosti u drugu, od nepovjerenja prema tržištu i prekomjernog povjerenja u državu na slobodno tržište, deregulaciju i privatizacije.
Evropske banke dale su pozajmicu Grčkoj pretvarajući se da ne vide da je grčki budžetski deficit zapravo skoro tri puta viši od deficita koji je objavila država
Ovakav opis krize koja je pogodila Ekvador (vidi okvir) nesumnjivo će se činiti poznatim većini Evropljana. Evropska unija pati od prezaduženosti proizvedene i dodatno otežane neoliberalnim fundamentalizmom. Uz puno uvažavanje suverenosti i neovisnosti svakog regiona u svijetu, s iznenađenjem utvrđujemo da danas baš ta toliko prosvijetljena Evropa u svakom segmentu ponavlja iste greške koje je u prošlosti počinila Latinska Amerika.
Evropske banke dale su pozajmicu Grčkoj pretvarajući se da ne vide da je grčki budžetski deficit zapravo skoro tri puta viši od deficita koji je objavila država. Ponovo se postavlja problem prezaduženosti kojem se propušta spomenuti druga strana medalje: prekomjerni krediti. Kao da finansijski kapital ne snosi niti je ikada snosio ma i najmanju odgovornost za prezaduženost.
Od 2010. do 2012. godine nezaposlenost u Evropi dosegla je alarmantan nivo. Između 2009. i 2012. Portugal, Italija, Grčka, Irska i Španija smanjuju svoje budžetske izdatke prosječno za 6,4 odsto, čime su ozbiljno naškodili svojim zdravstvenim službama i obrazovanju. Ta se politika pravda nedostatkom sredstava, ali istovremeno su znatne sume upotrijebljene za spašavanje finansijskog sektora. U Portugalu, Grčkoj i Irskoj iznosi tog “bankarskog spašavanja” prelaze totalni iznos godišnjih plata.
Dok kriza trajno pogađa evropske narode, i dalje im se nameću recepti koji su propali svuda u svijetu.
Uzmimo za primjer Kipar. Kao i uvijek, problem počinje sa deregulacijom finansijskog sektora. Godine 2012. loše upravljanje postalo je neodrživo. Kiparske banke, naročito Bank of Cyprus i Laiki banka, plasirale su kredite u Grčkoj u iznosu višem od kiparskog BDP-a. U aprilu 2013. godine Trojka – MMF, Evropska centralna banka i Evropska komisija – predlažu “spašavanje” teško deset milijardi eura. Uslovljavaju ga programom strukturne prilagođavanja koji uključuje smanjenje javnog sektora, ukidanje sistema generacijske solidarnosti za novozaposlene, privatizaciju strateških javnih poduzeća, mjere budžetskog prilagođavanja koje bi mogle da potraju sve do 2018, ograničenje socijalnih izdataka i stvaranje “fonda za finansijsko spašavanje”, čiji je cilj održati banke i riješiti njihove probleme, sve to uz zamrzavanje depozita većih od 100.000 eura.
Najveća greška koju smo učinili po pitanju ekonomije je ta što smo joj oduzeli njezinu izvornu narav političke ekonomije. Uvjerili su nas da su pitanja ekonomije zapravo tehnička pitanja; ideologija se tako prerušila u nauku, a mi, ekonomisti, sistematski smo podsticani da zanemarimo odnos snaga u društvu – stavljeni smo u službu dominantnih snaga, onoga što nazivam “carstvom kapitala”.
Kada je pukao nekretninski balon, dužnik ni u najboljoj volji više nije mogao otplatiti kredit: izgubio je posao. Uzeli su mu stan, a on je sada vrijedio puno manje nego kada ga je kupio. Cijela porodica našla se na ulici, doživotno zadužena. U 2012. godini zabilježeno je više od dvije stotine deložacija svakoga dana, što objašnjava velik broj samoubistava u Španiji.
Cijena zaborava političke dimenzije ekonomije
Postavlja se pitanje zašto ne pribjeći rješenjima koja se čine očiglednima i zašto uvijek ponavljati najgori scenario. Jer problem nije tehnički, nego politički. Određen je odnosima snaga. Ko upravlja našim društvima? Ljudi ili kapital?
Najveća greška koju smo učinili po pitanju ekonomije je ta što smo joj oduzeli njezinu izvornu narav političke ekonomije. Uvjerili su nas da su pitanja ekonomije zapravo tehnička pitanja; ideologija se tako prerušila u nauku, a mi, ekonomisti, sistematski smo podsticani da zanemarimo odnos snaga u društvu – stavljeni smo u službu dominantnih snaga, onoga što nazivam “carstvom kapitala”.
Strategija intenzivnog zaduživanja koja je proizvela latinoameričku dužničku krizu nije imala za cilj pomoći našim zemljama da se razviju. Ravnala se isključivo potrebom da se investira višak novca koji je preplavio finansijska tržišta “prvog svijeta”: riječ je o petrodolarima koje su arapske zemlje proizvođačice nafte pohranile u bankama razvijenih zemalja. Njihova likvidnost posljedica je rasta cijena nafte, koji je uslijedio nakon Oktobarskog rata 1973, a koje su visokima održavale zemlje članice OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte). Između 1975. i 1980. godine, depoziti u međunarodnim bankama porasli su sa 82 milijarde dolara na 440 milijardi (1226 milijardi današnjih dolara).
Suočen sa nužnošću da pribavi toliko potreban novac, Treći svijet je postao zavisan o kreditima. Potom je, počevši od 1975, uslijedio defile međunarodnih bankara spremnih da ponude sve vrste kredita – uključujući i kredite za finansiranje tekućih troškova i nabavku oružja vojnih diktatura koje su vladale brojnim državama. Ti revnosni bankari, koji nikada ranije nisu nogom kročili u region, čak ni kao turisti, donijeli su i ogromne kofere pune mita namijenjenog funkcionerima kako bi ih privoljeli da prihvate nove kredite, pod bilo kojim izgovorom. U isto vrijeme, međunarodne finansijske organizacije i agencije za razvoj nastavljale su prodavati ideju prema kojoj je rješenje bilo – zadužiti se.
Evropa raspolaže sa svim potrebnim: ljudskim talentom, proizvodnim resursima, tehnologijom. Vjerujem da iz ovoga treba izvući važne zaključke: riječ je o problemu društvene koordinacije, dakle o ekonomskoj politici potražnje ili kako je god želite nazvati. S druge strane, odnosi moći između vaših zemalja na međunarodnom nivou pogoduju kapitalu, naročito finansijskom, što je razlog zbog čega se ove politike ne primjenjuju ili se primjenjuju na način suprotan socijalno poželjnom modelu
U razdoblju koje je prethodilo krizi, autonomne centralne banke posvetile su se isključivo održavanju monetarne stabilnosti, dakle kontrolisanju inflacije, uprkos činjenici da su centralne banke odigrale glavnu ulogu u razvoju nekih zemalja, poput Japana ili Južne Koreje. Sve do 1970-ih, osnovni cilj američkih Federalnih rezervi bio je pogodovati stvaranju zaposlenja i ekonomskom rastu; zapravo je tek s inflacijskim pritiskom početkom 1970-ih uključen i cilj promovisanja stabilnosti cijena.
Prvenstvo koje se daje stabilizaciji cijena u praksi znači napuštanje politika koje nastoje održati puno korištenje resursa u ekonomiji. To ide dotle da budžetska politika, umjesto da ublažava epizode recesije i nezaposlenosti, neprestanim smanjivanjem izdataka zapravo ih pogoršava. Takozvane nezavisne centralne banke, koje brinu samo o monetarnoj stabilnosti, dio su problema, a ne rješenje. Jedan su od činilaca koji sprečavaju Evropu da brže izađe iz krize.
Evropski su kapaciteti, međutim, netaknuti. Evropa raspolaže sa svim potrebnim: ljudskim talentom, proizvodnim resursima, tehnologijom. Vjerujem da iz ovoga treba izvući važne zaključke: riječ je o problemu društvene koordinacije, dakle o ekonomskoj politici potražnje ili kako je god želite nazvati. S druge strane, odnosi moći između vaših zemalja na međunarodnom nivou pogoduju kapitalu, naročito finansijskom, što je razlog zbog čega se ove politike ne primjenjuju ili se primjenjuju na način suprotan socijalno poželjnom modelu.
Bombardovani takozvanom ekonomskom naukom i međunarodnom birokratijom, brojni su građani uvjereni da “alternative nema”. Varaju se.
Galerija
Bonus video:
