Teško je oteti se utisku da se moderne sportske manifestacije zapravo svode na građevinsko mešetarenje prekriveno medijskom dimnom zavjesom i navijačkim ludilom. Tim više što za sobom u pravilu ostavljaju više novčanih i ekoloških problema katastrofalnih razmjera, negoli uspjeha i lijepih uspomena. Najnoviji primjer u nizu je Soči, grad-domaćin ovogodišnjih zimskih Olimpijskih igara.
Teško je zamisliti razmjere ekološkog nasilja koje se ovih mjeseci događa u ruskom Sočiju. Zvukovi i slike stotine buldožera i kranova koji užurbano glođu morsku obalu i obronke Sjevernog Kavkaza, ne dolaze do nas. Uostalom, mnogi bi od nas odmahnuli glavom i vjerojatno pomislili: koga briga za rusku rivijeru i tamo neki Soči! Ali što ako je ono što se događa u Sočiju djeluje kao da neko u našoj Opatiji, uz morsko šetalište i stoljetne vile, krene da zida stadione i sportske hale? Upravo to mi je ispričao Krešo Ivaniš, stručnjak za sportsku arhitekturu i dugogodišnji član Komisije za sportsko graditeljstvo i okolinu Međunarodnog olimpijskog komiteta, vrativši se nedavno iz Sočija.
Nije samo arhitekta Ivaniš skeptičan prema onome što je vidio. Niko više nema slijepe vjere u sportska događanja. Mogli bismo reći da smo se, nakon brojnih finansijskih promašaja koje su za sobom ostavile Olimpijske igre od Atlante do Atine i fudbalska prvenstva od Južne Afrike do ovogodišnjeg Brazila, koji takođe smrdi na građevinsko mešetarenje prikriveno navijačkim ludilom, zapravo svi pomalo navikli da sportske manifestacije za sobom češće ostavljaju probleme nego uspjehe i lijepe uspomene.
Ipak je teško shvatiti da su sve nedovršene rukometne arene, napola izgrađeni megalomanski snovi fudbalskih firera, neprodana olimpijska sela, protraćena javna sredstva i zakukuljeni ugovori o koncesiji tako uspješno strpani pod tepih. Zašto smo tako brzo navukli cinični osmjeh i postali neosjetljivi na svu tu željezariju, beton i bezobzirnu krađu zajedničkih resursa, koja se događa pod plaštom sporta i fer pleja?
RUSKI Majami?
U Sočiju, legendarnom crnomorskom ljetovalištu s mediteranskom klimom, u obalnom pejzažu koji po mnogo čemu podsjeća na hrvatski ili crnogorski, gradi se sportska infrastruktura koja je u potpunosti promašila svrhu. Tačnije, njena upotreba nije održiva poslije završetka zimskih Olimpijskih igara
Ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i njegovoj sviti sve to očigledno ne smeta. Olimpijada je njegov veliki promotivni projekt i on će za njega učiniti sve: vratiti pasoš Mihailu Hodorkovskom, pomilovati punkerice iz benda Pusi rajot i aktiviste Grinpisa. Zaledio bi taj i Crno more, ako treba!
FINANSIJSKI promašaji i ekološko nasilje
Međutim, nešto drugo je znatno interesantnije. U Sočiju, naime, ponovo postaje jasno da se sportske manifestacije, baš kao i svjetska ekonomija, dijele na one u razvijenim ekonomijama i demokratijama i one u takozvanim zemljama u razvoju, vrlo često s rastućim ekonomijama, ali zaostalim demokratijama. Upravo primjeri uspješnih manifestacija, poput Olimpijskih igara u Barseloni ili fudbalskog prvenstva u Njemačkoj, dokazuju i pokazuju što znači održivo planiranje sportske infrastrukture. S druge strane, iza fudbalskih prvenstava i Olimpijskih igara poput onih u Južnoafričkoj Republici, Atini, Pekingu (a očito će se slični scenariji ponoviti u Brazilu i Sočiju) kriju se finansijski promašaji i ekološko nasilje koje je omogućeno upravo nedostatkom lokalne političke kulture. Takođe je zanimljivo da Međunarodni olimpijski komitet i druge krovne sportske organizacije, uprkos jasnim kriterijumima za dodjelu kandidatura, i dalje zatvaraju oči pred očiglednom ekonomskom i ekološkom pustoši koju ostavljaju sportski događaji. Čak se odnedavno radi i o otvorenom kršenju ljudskih prava jer su, zbog tijesnih rokova, građevinski radnici često izloženi nehumanim uslovima rada bez ikakve zaštite. Posljednji takav slučaj izašao je na vidjelo u Kataru.
U tom bućkurišu sporta, novca i politike, ironija sudbine nije zaobišla ni arhitekturu. Hramovi sporta i sportske ljepotice kao da su, podbuhle od novca i moći, prešle preko svih proporcija i pretvorile se u neprobojne oplate koje skrivaju gangrenu institucije savremenog sporta. U arhitekturi postoji nešto što se zove adekvatnost i osjećaj za mjeru. Kad govorimo o sportskoj arhitekturi, taj se kriterijum najbolje može provjeriti u odnosu arhitekture i prirode. Baš kao što je i sport, na dugom putu od antike do danas, polako gubio svoj pravi smisao, tako je i arhitektura sve više okretala leđa prirodi.
Arhitekta Krešo Ivaniš mi je rekao da se već neko vrijeme u našim i svjetskim sportskim krugovima zalaže za pristup koji bi nas oslobodio od čvrstih sportskih građevina. Sistem koji je poznat, ali se premalo koristi – montažna gradnja. On zapravo sanja o Olimpijskim igrama i fudbalskim prvenstvima koje se sele poput putujućeg cirkusa i minimalno opterećuju lokalne budžete i prirodu. Posljednji put to je predložio kao alternativu izgradnji rukometne arene na Laništu - struka i političari su ga ismijali.
ZABORAVLJENA ikona Igara u Sarajevu
Možda bi graditelje ruskog olimpijskog projekta trebalo odvesti na foto safari po napuštenoj sportskoj infrastrukturi oko Sarajeva. Jedna od ikona zimskih Olimpijskih igara, bob staza na Trebeviću, danas zaboravljena i napuštena (ko ima novca hladiti frižider od kilometar i po dužine kad nema zainteresovanih skijaša?), nedavno je proglašena jednim od najljepših napuštenih mjesta na svijetu.
Galerija
Bonus video:
