Bivša američka državna sekretarka Medlin Olbrajt je jednom rekla da su Sjedinjene Američke Države „nacija bez koje se ne može“. Međutim, SAD su tokom prošle godine, zapadajući iz jedne u drugu krizu, djelovale nesigurno i nepouzdano.
Mnogi nisu mogli da vjeruju da najmoćnija vlada u svijetu nije u stanju da funkcioniše, da svjetski branitelj individualnih sloboda špijunira svoje građane i saveznike. Vojni džin je planirao, a onda odustao od oružanog odgovora na upotrebu smrtonosnog hemijskog oružja u Siriji.
Špijunski skandal Nacionalne bezbjednosne agencije (NSA) i 16-dnevna blokada vlade su stvorili kontradiktornu sliku o SAD: Agresivne u odnosu prema drugima, a slabe kada su suočene sa sopstvenim problemima.
Kada su dokumenta koja je otkrio Edvard Snouden pokazala da SAD prisluškuju telefonske razgovore 35 svjetskih lidera, kritičari su doveli u pitanje ideju američke demokratije.
„Svi su ismijavali Kinu zbog nivoa bezbjednosti na Internetu i nedostatka slobode. Ali sada, kada u SAD izgovorite 'nacionalna bezbjednost', svi ćute i okreću glavu,“ kaže Kunal Šarma, biznismen iz Nju Delhija. „Snoudenova otkrića su promijenila moje mišljenje o SAD kao o zemlji hrabrih i slobodnih.“
Predsjednik Barak Obama je i dalje relativno popularan u većem dijelu svijeta, mada istraživanja pokazuju da povjerenje opada.
Nakon 12 godina rata, 6.711 ubijenih vojnika i troškova za poreske obveznike od najmanje četiri biliona dolara, poruka Amerikanaca Bijeloj kući i Kapitol hilu je jasna – manje angažovanja u inostranstvu
„Uvijek osjetim ponos kada gledam ovu statuu,“ rekao je Kusjanto. „Ali trenutno, postoji osjećaj konfuzije kada pratim događaje u SAD i svijet pod njegovim liderstvom. Blokada vlade, špijunski skandal i haos u Siriji su pokazali Obaminu slabost.“
Evropljani se vjerovatno pitaju zašto vlada SAD čuva telefonske brojeve evropskih građana, prisluškuje telefon Angele Merkel ili vodi rat bespilotnim letjelicama. Rasprostranjeno je mišljenje da su SAD od 2001. postale paranoične. Opasnost vreba iz svakog ugla i opravdava sva sredstva. Krše sopstvena pravila i zakone svojih prijatelja, gdje god misle da je to neophodno.
SAD, koje su demokratska država duže od dva vijeka i koje su izmislile internet kao prostor za transparentnost, zaprepastile su svijet obimom špijuniranja. Bivši špijun KGB Vladimir Putin je u svojoj poluslobodnoj državi, gdje novinare svako malo ubijaju, primio Snoudena kao političku izbjeglicu i držao predavanja svijetu o ljudskim pravima i privatnosti.
ŠTETA od Snoudenovih otkrića naduvana
Džejms Bejker, zamjenik direktora za političko planiranje u Pentagonu, nedavno je na jednoj konferenciji, na pitanje koje teme „vas i združeni štab“ drže budne noću“, naveo njih pet: uspon Kine, Arapsko proljeće, posljedice finansijske krize, uticaj kresanja budžeta na vojnu potrošnju i curenje informacija iz NSA.
Nije baš bilo za očekivati da visoki vojni zvaničnici SAD brinu zbog otkrića NSA koliko i zbog Kine. U američkoj vojnoj i obavještajnoj zajednici, curenje podataka se smatra katastrofom za nacionalnu bezbjednost i diplomatiju a Snouden važi za izdajnika.
Međutim, šteta koju je Snouden nanio naduvana je do apsurdne mjere. Još se nije pojavio nikakav dokaz da su njegova otkrića kompromitovala neke ključne obavještajne podatke ili o slučaju gdje je obimno prikupljanje privatnih elektronskih podataka od strane NSA spriječilo neku terorističku zavjeru.
Sva ispitivanja javnog mnjenja 2013. su potvrdila trend da sve više ljudi misli da je opala moć SAD. Više nego ikad, Amerikanci žele da se fokusiraju na domaće probleme i ostave na miru ostatak svijeta.
Nakon 12 godina rata, 6.711 ubijenih vojnika i troškova za poreske obveznike od najmanje četiri biliona dolara, poruka Amerikanaca Bijeloj kući i Kapitol hilu je jasna – manje angažovanja u inostranstvu. U decembarskoj anketi koju su sproveli Pju risrč i Savjet sa spoljne odnose (CFR), 52 odsto Amerikanaca je saopštilo da bi SAD „trebalo da paze svoj posao na međunarodnom planu“ što je najveći procenat od kada je to pitanje prvi put postavljeno 1964. To oklijevanje preovladava u Americi – čak i ako njeni prijatelji žele da Ujka Semove bombe i rakete imaju frontalnu poziciju.
Dok se činilo da SAD uzmiču, njeni rivali su imali veoma radnu godinu. Kina je zauzeta kupovanjem pristupa Kairibima, zastrašivanjem susjeda i širenjem zona vazdušne odbrane u Istočnom kineskom moru. Putin je dao sve od sebe da bude trn u oku SAD. Pružio je azil Snoudenu i podržavao Asadov režim u Siriji. Najvažnije od svega, prisiljavao je saveznike SAD da ostanu u ekonomskoj orbiti Rusije. Iranski predsjednik Hasan Rohani je pokrenuo ofanzivu u javnim odnosima kako bi učinio da Islamska Republika zadobije milost međunarodne zajednice. Teheran istovremeno nemilosrdno vodi rat u Siriji dok pokreće sajber napade u Saudijskoj Arabiji.
„NAJBOLJA godina u istoriji“
Decenijama je osnova teorije o međunarodnim odnosima bila da je američka hegemonija glavno uporište globalnog poretka. Prema njoj je vjerovatno da će se mir i prosperitet održati jedino ako je jedna liberalna supersila spremna da djeluje da tržišta drži otvorenim i gasi požare po svijetu. Prema ponašanju SAD u protekloj godini mogao bi se steći utisak da one nisu ni voljne ni sposobne da stabilizuju ostatak svijeta.
Dok se činilo da SAD uzmiču, njeni rivali su imali veoma radnu godinu. Kina je zauzeta kupovanjem pristupa Kairibima, zastrašivanjem susjeda i širenjem zona vazdušne odbrane u Istočnom kineskom moru. Putin je dao sve od sebe da bude trn u oku SAD
Daniel Drezner, profesor međunarodne politike sa američkog univerziteta Tafts se pita kako i zašto se to dešava kad je moć SAD u opadanju. On smatra da su oni koji strahuju od propasti napravili dvije fundamentalne greške u procjeni. Prvo, oni pretpostavljaju da Kina, Iran i ostali žele da ponovo pišu globalna pravila igre. Međutim, te države žele da sačuvaju suvrenitet i prošire sferu uticaja - i oko tih pitanja će se sukobljavati sa SAD. Sa druge strane, i međusobno će dolaziti u sukob, kaže Drezner. Osim toga, Peking, Moskva i Teheran i te kako žele da učestvuju u globalnoj ekonomiji. I suprotno onome što je svako očekivao nakon finansijske krize 2008, tržišta u usponu ne žele da sruše sadašnji globalni poredak već da osnaže postojeća pravila igre, napisao je Drezner u „Forin polisiju“.
On smatra da su još veću grešku napravili analitičari koji su nevoljnost SAD da upotrijebi vojnu silu na Bliskom istoku izjednačili sa padom američke moći i uticaja.
Njegov zaključak je da SAD i dalje imaju znatnu moć, te da je to jedan od razloga zašto je 2013. bila tako dobra godina. Bilo da pogledamo globalni tok kapitala ili upotrebu dolara kao rezervne valute, podaci ukazuju na isto - otpornost američke ekonomske moći, ističe Drezner i dodaje da su SAD i dalje bez premca i kada su u pitanju vojni kapaciteti.
Uprkos nedostatku dogovora između demokrata i republikanaca oko brojnih pitanja, SAD su okončale godinu sa brzo opadajućim deficitom federalnog budžeta, rastom sektora energije, ubrzanog ekonomskog rasta i zaposlenosti.
MOĆ i paranoja su opasna kombinacija
U svjetlu Snoudenovih otkrića, pojavili su se brojni komentari da je obavještajni pristup SAD podstaknut strahom od nepoznatog i da paranoične taktike koje koriste podrivaju legitimitet njihove demokratije. Ponekad se smatra da su obavještajne agencije svijet za sebe, ali su one često izraz društava u kojima postoje, posebno njihovih strahova.
...sasvim je moguće da postoje ne samo paranoičini agenti nego i paranoične demokratije koje se iz straha ponašaju histerično, piše njemački „Špigl“. Njih karakteriše jak mit slobode, koji vodi u paranoju
Daleko od toga da su sve demokratije paranoične, dok se to može reći da sve diktature. Paranoja pomaže diktatorima da oblikuju i sačuvaju autokratske sisteme. Autokratama je potreban neprijatelj – uvijek neki unutrašnji i ponekad spoljni – da bi opravdali nasilje i prisilu i proizvodili lojalnost. Nacisti su bez premca kada je u pitanju vještina histerične vladavine, navodi „Špigl“, uz podsjećanje da su njihovi deklarisani unutrašnji neprijatelji bili Jevreji, komunisti, socijaldemokrate, Sinti i Romi, homoseksualci i svi koji su se šalili na račun Adolfa Hitlera. Spoljni neprijatelji su bile sve države koje je Njemačka napala, kao i prekomorske demokratije, posebno SAD.
Za kinesku partijsku diktaturu, unutrašnji neprijatelji su disidenti, često ljudi koji kritiku izražavaju kičicom, olovkom ili laptopom. Iako Kina nema spoljnog neprijatelja, ona ima averziju prema Japanu. Iako se SAD ne mogu porediti sa nacističkom Njemačkom ili sa Kinom, piše dalje u komentaru, paranoična demokratija ima tendenciju da koristi metode koje se kose sa demokratijom, diktatorske metode, a one uključuju što veći nadzor. Informacija je najvrednija stvar u paranoičnom svijetu.
Oni koji osjećaju prijetnju žele da znaju što više o potencijalnim prijetnjama kako bi kontrolisali svoje strahove i pripremili preventivne napade. Prije 11. septembra 2001, obavještajne agencije su zaspale za volanom i previdjele mnoge dokaze koje su napadači ostavili za sobom dok su se pripremali. Pošto su jednom spustili gard, riješeni su da ne dozvole da se to ponovi, makar to značilo i kršenje zakona. Kao drugi oblik paranoičnog izvlačenja informacija, „Špigl“ navodi torturu, koju su američke obavještajne agencije koristile da bi dobile informacije o teroristima.
Tortura je potiranje demokratije, slobode i ljudskih prava. Ako jedna demokratska država dozvoli sebi da se spusti na nivo torture, ona mora da je već ekstremno histerična i anksiozna, prema ocjeni njemačkog nedjeljnika. Cilj nekih današnjih obavještajnih metoda je da se spriječe napadi koji bi mogli biti veoma bolni za Ameriku, ali zapravo ne prijete američkim osnivačkim mitovima niti uništenjem američkog raja. To mogu učiniti jedino sami Amerikanci, piše dalje list, ističući da je aspekt straha poguban za slobodu jer omogućava da potreba za bezbjednošću izmakne kontroli. Dok paranoja daje legitimitet diktaturi, ona može postići suprotan efekat u demokratiji. SAD više nisu model liberalne demokratije.
To je postalo jasno u svjetlu masovnog špijuniranja, torture, zatvora Gvantanamo i izolacionističke ideologije koja je dovela do toga da piscu Iliji Trojanovom bude zabranjen ulazak u zemlju, navodno zato što je kritikovao američku politiku. I druge države imaju svoje strahove, ali im nedostaje moć da okrenu svijet naglavačke. Moć i paranoja su opasna kombinacija, zaključuje „Špigl“.
U EVROPI znaci napretka i neizvjesnost
Tortura je potiranje demokratije, slobode i ljudskih prava. Ako jedna demokratska država dozvoli sebi da se spusti na nivo torture, ona mora da je već ekstremno histerična i anksiozna, prema ocjeni njemačkog nedjeljnika
Eurozona je zapala u stagnaciju, a ako se nastavi sadašnji trend rasta, eurozona će se tek 2021. vratiti nivo BDP iz 2008. Prema nedavno obavljenoj studiji Međunarodnog instituta za strateške studije, eurozona je suočena sa izgubljenom decenijom. Stopa nezaposlenosti mladih je katastrofalna – iznad 50 odsto u Grčkoj, Španiji i Hrvatskoj, u prosjeku oko 25 odsto u velikom dijelu Evrope. Jedna od ironija evropske krize je u tome što su se hiljade portugalskih radnika uputile u bivše kolonije u potrazi za poslom. Od početka krize, emigriralo je 300 hiljada Grka a 200 hiljada ljudi je napustilo Irsku.
ENIGMA Fransoa Olanda
Njemačkoj, za koju je izvjesno da će oblikovati političke odgovore narednih godina tokom trećeg i vjerovatno posljednjeg mandata Angele Merkel, smeta nedostatak reformi u Francuskoj i mlaki pristup najnepopularnijeg predsjednika od osnivanja Pete Republike, Fransoa Olanda.
On je kod kuće djelovao oprezno, neodlučno, sklon da ustukne. Međutim, van granica je djelovao brzo. Rasporedio je trupe u Maliju. Pokazao je hrabrost u vezi sa Sirijom i upotrebom hemijskog oružja, poručujući da sirijski režim ne može proći nekažnjeno. Bio je spreman da upotrijebi silu protiv Damaska. Kada je iz Centralnoafričke Republike stigla vijest o rasprostranjenim ubistvima, Oland je ponovo poslao vojnike. U Italiji se očekuje još veći haos i blokada. Druga i treća po veličini ekonomija eurozone su u nevolji, a Njemačka brine da je ne povuku za sobom. Irska će 2014. biti prva od izbavljenih država koja će se vratiti na tržišta obveznica, što je Brisel jedva dočekao da razglasi da mjere koje spovode daju rezultate.
Godina je okončana samitom, kojim je dominirala Njemačka – njeno oklijevanje da snosi veliki dio računa za bankarske promašaje širom eurozone u okviru novog režima nadzora evropskih banaka i inicijativom Merkel za sprovođenje strukturnih reformi eurozone preko novog sistema „obavezujućih ugovora“ pod upravom Brisela. Oba pitanja – bankarska unija i Merkelini ugovori – dominiraće agendom 2014. Nakon godina krize koja je uzdrmala Evropu do temelja i nametnula egzistencijalna pitanja, 2014. će donijeti veliku reorganizaciju političkih snaga u usponu širom EU, ljudi na čelnim pozicijama i toga kako rivalske institucije EU međusobno izlaze na kraj.
EUROFOBI
Političke reperkusije krize će vjerovatno doći do izražaja na izborima za Evropski parlament u maju, koji obećavaju da budu najvažniji koji su za taj dom do sada održani. Elite širom kontinenta brinu zbog mogućeg uspjeha eurofoba posvećenih uništenju institucije koju su osvojili. Kao rezultat višegodišnje štednje, porasta nezaposlenosti i „renacionalizacije“ evropske politike, anti-EU populisti će dobro proći na izborima, od Britanije do Grčke.
Iako neće trijumfovati, oni bi mogli ostvariti simbolične pobjede, oko 30 odsto mjesta, oblikovati agendu i navesti stranke mejnstrima da prilagođavaju politiku ultradesnici i izvući korist od utiska da se lideri širom Evrope loše nose sa krizom. Ishod izbora će takođe uticati na sljedeći krug trampe. U oktobru će biti imenovana nova Evropska komisija, novi predsjednik Evropskog savjeta, koji predsjedava samitima EU i posreduje između nacionalnih lidera, te novi šef diplomatije. Vodiće se borba između novog parlamenta i nacionalnih lidera oko toga ko će imenovati te ključne ljude i uobičajeno višedimenzionalno otimanje za unosne poslove. S obzirom na to da je Merkel nesporni vođa EU, naredna godina će pokazati da ili ona zaista zna šta želi da bude njena evropska zaostavština i da li je u stanju da to realizuje. Francuska slabost i zbrka u Italiji će ojačati preovladavajući osjećaj zabrinutosti zbog silaznog trenda u Evropi.
Sve veća razočaranost u EU je demonstrirana i na izborima održanim tokom godine, usljed umora birača od spasavnja zaduženih članica i od mjera štednje. Sa druge strane, u Ukrajini su desetine hiljada demonstranata prkosile mrazu da bi poslali poruku da svoju budućnost vide u EU. U novembru je komesar EU za ekonomska pitanja Oli Ren upotrijebio istorijska nova ovlašćenja. Izrekao je presudu o budžetima 17 članica eurozone čak i prije nego što su odobreni u nacionalnim parlamentima. Tako smo mogli vidjeti jednog neizabranog zvaničnika kako italijanski budžet proglašava manjkavim prije nego što su se o tome izjasnili italijanski poslanici.
POVRATAK keltskog tigra
Dok su protesti u Grčkoj izgubili zamah, u Francuskoj se pojavio pokret „les bonnets rouges“, koji ima korijene u Bretanji, čiji su simbol crvene kape. Bunili su se protiv eko-poreza na kamione, ali je njihov gnjev bio odraz puno šireg nezadovoljstva stagnirajućom ekonomijom. U Italiji su se pojavili „vile“ protesti. Okupili su studente, poljoprivrednike, vlasnike kompanija, frustrirane ekonomskom krizom. Irska je konačno izašla iz rigoroznog programa pomoći. Ona je u novembru 2010. pod pritiskom prihvatila izbavljenje.
Bila ja na ivici bankrota, do čega ju je dovelo preuzimanje dugova banaka. Irska je zasukala rukave i skresala potrošnju i benificije. Na kraju se vratilo povjerenje tržišta. „Keltski tigar“ se nije potpuno oporavio ali se pokazalo da je ta država magnet za strane investicije, posebno visokotehnoloških kompanija. Međutim, dug je i dalje visok, nezaposlenost je iznad 12 odsto. To je otprilike i priča Evrope 2013 – znaci napretka, ali i neizvjesnost da li eurozona može postići rast koji će smanjiti nezaposlenost.
Galerija
Bonus video:
