Prvi pacijent koji me je oslovio sa “doktorka“ umro je prije par godina. Srela sam ga u St. Vinsent studentskoj klinici na ostrvu Galvston. Bila sam tada na prvoj godini medicine, i njegova bolest me je zbunila. Trbuh mu je bio natečen, oči žute i nalazi krvi potpuno zbrkani. Boljelo ga je kada guta, a urin mu je imao neprijatan miris.
Viđala sam ga svakog četvrtka poslijepodne. Pregledala bih ga, razgovarala s njim i onda se konsultovala sa doktorom. Provjeravali smo mu broj krvnih zrnaca i pisali recept za antacid – ne baš najbolji, ali lijek koji možete dobiti za 4 dolara mjesečno. Njegova bolest izgledala je ozbiljno, ali mi je nismo mogli dijagnostikovati na klinici jer su testovi koje je trebalo uraditi - skener, biopsija jetre, test koji bi pokazao ima li ćelija raka u njegovom želucu - bili izvan naših finansijskih mogućnosti.
Počeo me je zvati "doktorica Rejčel“. Kad je počelo da ga boli toliko da nije mogao jesti, odlučili smo da ga pošaljemo u hitnu. Nije to bila laka odluka. Postoji mit da oni koji nisu zdravstveno osigurani (25 odsto nas) u Teksasu mogu uvijek dobiti medicinsku njegu kroz službu hitne pomoći.
Ted Kruz je tvrdio da je "mnogo jeftinije pružiti hitnu medicinsku pomoć nego što je proširiti Medicaid", a guverner Rik Peri je kazao kako Teksašani „više vole sistem hitne pomoći“. Ovaj mit se temelji na federalnom zakonu iz 1986. godine u kojem se navodi da bolnice sa hitnim sobama moraju prihvatiti i stabilizovati pacijente koji su pod bolovima ili koji imaju akutno zdravstveno stanje koje prijeti životu ili tijelu. Međutim, riječ "stabilizovati" je ključna: bolničke hitne pomoći ne moraju da vas liječe. Oni jednostavno moraju stanje dovesti do tačke gdje više ne umirete.
Moj pacijent je otišao u hitnu, ali nije dobio pomoć. Iako je očito bio bolestan, nije bilo opasnosti koja trenutno prijeti životu ili tijelu. On se vratio u St. Vinsent, gdje smo opet prošli kroz našu rutinu: razgovor, provjera vitalnih znakova, fizički pregled. Smijali smo se puno, iako smo oboje znali da je situacija loša. Jedne noći prijatelj me je pozvao da mi kaže da je moj pacijent u bolnici. On je na kraju postao toliko anemičan da nije mogao uhvatiti dah, i Medicinsko odjeljenje Univerziteta u Teksasu (UTMB), gdje sam ja bila na studijama, primilo ga je. Prijatelj mi je poslao rezultate skenera: rak na bubregu, jetri i plućima. Sigurno se širio dok je čovjek dolazio u St. Vinsent.
Otišla sam da ga posjetim te večeri. “Tu je moj doktor”, povikao je kad me vidio. Sjedjela sam pored njega dok je objašnjavao kako još ne zove svoju sestru jer ne zna da li je njegov tumor „loš“.
"To bi mogla biti jedna od onih izlječivih vrsta raka ", rekao je on.
Ja sam klimnula glavom s nelagodom. Razgovarali smo neko vrijeme, a kada sam odlazila, rekao je: "Pa, sada znate gdje sam, tako da možete doći da me posjetite."
Nikada nijesam otišla. Bilo me je previše sram, a imala sam premalo iskustva da bih prepoznala zašto je to tako. Uostalom, ako sam učinila sve što sam mogla – zašto me je bilo sramota?
UTMB ga je poslala kući, gdje je umro nekoliko mjeseci kasnije. Naišla sam na čitulju u Galvstonskom okružnom dnevniku.
Studentska klinika kao jedina šansa
Sram me je pratio kroz čitavo moje medicinsko školovanje - ne samo od mog prvog pacijenta, nego i od mnogih drugih. Sada sam direktor besplatne klinike. To je volonterski posao. Volim svoje pacijente i volim biti u mogućnosti da pomognem mnogima kojima treba primarna zdravstvena zaštita: mjerenje pritiska, kontrola šećera u krvi.
Mi se čak bavimo i određenim stvarima iz specijalističke njege. Ali, besplatna klinika je i mjesto gdje su neki ljudi saznali da postoji hemoterapija ili operacija koja im je potrebna, ali je ne mogu sebi priuštiti. Kad UTMB odbije da ih liječi, na nama je da im kažemo da će umrijeti od bolesti koje se, u stvari, mogu izliječiti.
St. Vinsent pruža primarnu zdravstvenu zaštitu za više od 2.000 pacijenata širom jugoistočnog Teksasa. Neke od rafinerija nafte koje su najveći zagađivači u državi nalaze se ovdje. Naši pacijenti su fabrički radnici, ali i ljudi koji rade za pultovima restorana brze hrane...
Većina pacijenata je iz Galvstona i Brezorije, ali neki pređu i po dva sata vožnje, sa granice sa Luizijanom, da bi došli do nas. Toliko je teško naći doktora u jugoistočnom Teksasu - ljudi uzimaju slobodan dan na poslu da bi došli do studentske klinike koja pruža samo osnovnu zdravstvenu zaštitu.
Rad klinike nadgledaju fakultetski ljekari, doktori sa UTMB, koji pogledaju pacijente sa nama i prepišu ljekove. Ovi su doktori takođe volonteri. Iako ne pripadamo UTMB, zavisimo od njih, jer obučavaju studente, rade nam testove krvi i druge analize...
Ali, UTMB više nije državno subvencionirana dobrotvorna bolnica, što je nekad bila. Promjene su počele prije uragana Ajk 2008. Nakon te nepogode, UTMB administratori drastično su smanjili dobrotvornu pomoć i preselili kliniku na kopno, gdje ima pacijenata koji bolje plaćaju. Stari moto "Ovdje je zdravlje Teksasa" je zamijenio "Radeći zajedno činimo čuda”.
Među tim čudima su i nova zgrada za hirurgiju, kao i plan da se iskoristi Galvstonov polutropski šarm i privuku bogati zdravstveni turisti iz inostranstva. Zdravstvena zaštita zasiromašne nije, očito, među čudima.
Hitna samo da “stabilizuje” stanje
Zakon o pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti, poznatiji kao Obamacare, mogao je biti veliko olakšanje. Međutim, guverner Peri odbio je milijarde dolara saveznih sredstava za proširenje Medicaid, sredstava koja je trebalo da znače pristup njezi za više od milion Teksašana, uključujući i mnoge St. Vinsentove pacijente.
Perijevo odbijanje je katastrofa zdravstvene politike. Za pacijente , to znači da traženje zdravstvene pomoći i dalje znači i rizik od bankrota. Za ljekare, poruka je ne samo da su životi naših pacijenata nevažni, nego i da je medicina - stara profesija ljudi koji istinski žele pomoći drugima - i dalje dio ekonomske mašinerije koja održava siromaštvo.
Budući da oni više ne mogu računati na UTMB da prihvati sve pacijente, doktori sa te klinike sada šalju mnoge na St. Vincent. Oni će liječiti nekoga sa srčanim udarom (jer to je hitan slučaj pokriven osiguranjem), a zatim ga poslati kod nas na dalji tretman, iako nemamo ni kardiologa.
Liječenje uz pomoć štapa i kanapa: Studentska klinika St. Vinsent (FOTO:texasobserver.org)
Stabilizovaće stanje pacijentkinje koja je preživjela treći srčani udar, dati joj ljekove za razređivanje krvi i poslati je nama! Jednom su nam poslali, pravo iz Hitne pomoći, čovjeka sa slomljenom rukom. Stavili su mu na ruku udlagu i rekli mu da dođe kod nas. Šta su očekivali da uradimo, da ga operišemo? Da mu stavimo gips? Pa mi nemamo čak ni rendgen.
To što nam nekoga pošalju nije dio zvanične politike ovih bolnica. Prije će biti da to rade sestre i doktori koji pokušavaju da pomognu pacijentima koji nisu dobili njegu u njihovim ustanovama. Bivša direktorica St Vinsenta, dr Merl Lenihan, opisala je bolnicu kao „sigurnosni ventil za moral“, koji štiti UTMB od suočavanja sa posljedicama odbijanja države da pruži zdravstvenu zaštitu.
A među tim posljedicama je svakako i umiranje siromašnih. Kako je Hauard Brodi, direktor Instituta za medicinske nauke pokazao, 9 hiljada Teksašana godišnje umre bez razloga, kao rezultat naše nemogućnosti da usvojimo program zdravstvene zaštite Medicaid. Ipak, umirući pacijenti su često isuviše iscrpljeni i skrhani teškim bolovima da bi protestovali, pa bolnice kao što je UTMB i države kao što je Teksas nisu prinuđene da se suoče sa posljedicama svojih odluka.
Iako bolesni ne mogu da govore o ovim temama, zdravstveni radnici, posebno oni koji obezbjeđuju zdravstvenu zaštitu, moraju progovoriti. Jer se u našim klinikama i u tijelima naših pacijenata najbolje vide posljedice.
Kakav je ljekar koji uzima nadu?
Kuća Svetog Vinsenta, koja je ugostila našu besplatnu kliniku, zapravo je stari Afro-američki društveni centar u najsiromašnijem naselju na našem ostrvu, u čijem su se susjedstvu ranije, prije nego što su protjerane, nalazile kuće za udomljavanje siromašnih. Federalna vlast je naredila Galvstonu da ponovo otvori ovakve objekte, ali je grad odbio. Izabrali smo gradonačelnika koji se kandidovao sa platformom koja je jasno protiv ovog projekta. Kao i u zdravstvu, i gradska uprava zna čiji je život vrijedan.
Sada maslačci rastu u napuštenim skrovištima, nakon što je Ajk opustošio kraj. Ljudi sjede na ostarjelim ispucalim ivičnjacima, invalidi prolaze kolicima sredinom ulice jer se sa strana nalaze livade ili pravi bezdani.
Društveni centar je angažovao osobu koja stoji na ulici i prati nas do kola kad završimo posao. Od koga nas štiti, pitam se. Od naših pacijenata?
Na drugoj godini studija odabrala sam predavanja u maloj grupi kod poznatog hirurga. On nam je rekao da mu je moto rečenica „ljekar nikad ne uzima nadu“. Nikada nisam shvatila kako se takav moto može primijeniti u sistemu gdje ljudi umiru od bolesti koje se mogu izliječiti. Moj posao je, između ostalog, baš to: da sjedim sa pacijentima i da im, najnježnije što mogu, uzmem nadu.
Džimi i Vanesa
Uzmimo, na primjer, Vanesu i Džimija. Sreli su se u Nju Orleansu kad joj je bilo 18. Radila je kao spremačica u motelu, i on ju je poveo na plovidbu remorkerom kojim je upravljao. Vanesa nam je kasnije ispričala da su došli u St. Vinsent jer je luka u kojoj je Džimi radio odlučila da više ne plaća zdravstveno, čak ni stalno zaposlenim radnicima kao što je on. Onda su potražili osiguranje na tržištu, ali nisu mogli da ga priušte.
Zakon o dostupnoj njezi trebalo bi da pomogne baš onima kao što su Vanesa i Džimi. Ljudi koji više zarađuju sada mogu da, zahvaljujući vladinim subvencijama, priušte sebi njegu. Oni zvanično najsiromašniji biće pokriveni Medicaidom. Ali oni koji su između, kakvih je u Teksasu više od milion, ljudi koji rade ali su ipak siromašni, ili parovi bez djece, oni se u Teksasu ne mogu kvalifikovati za Medicaid, koliko god im pomoć bila potrebna.
Kada je Džimiju laboratorijski nalaz pokazao višak bijelih krvnih zrnaca, poslali smo ga u hitnu. Imao je zapaljenje pluća, ali i ogroman tumor ispod toga. Novi standardi bi nalagali da Džimi radi nalaze na ovu vrstu bolesti svake godine, ali mi nismo imali ni opremu ni sredstva do mu to ponudimo. Zato je bolest kasno otkrivena.
Pomogla sam Vanesi da popuni formulare kako bi tražila novčanu pomoć za liječenje raka. Pitala me je koliko je vjerovatno da će im UTMB izaći u susret. Iako se zna da se prihvati samo oko 9 odsto ovakvih molbi, proces dodjele pomoći je nepoznanica, i nikada ne znamo ko će je dobiti. Prema pravilima UTMB, ova ostanova kad razmatra molbe ne uzima u obzir samo čovjekovu dijagnozu i to koliko zarađuje, nego i vrlo nejasne stvari poput „istorije problema“. Zanima ih i to hoće li konkretno liječenje pomoći studentima da nauče nešto novo. Studenti moraju da vide po nekoliko od raznih bolesti. Ako su kvote za neku bolest ispunjene pacijentima koji plaćaju, onda ljudi poput Džimija imaju manje šanse.
Kompleksna i nepoznata, ova pravila su značila da je nemoguće da kažem Vanesi hoće li UTMB prihvatiti njenog muža. Šanse su oko 10 odsto, ali to nije dobar odgovor za pacijenta sa rakom.
Vanesa me je pozvala iz bolnice u Hjustonu u novembru, uzbuđena, i pitala me je da joj pomognem da odluči- treba li doktori da isključe Džimija sa mašine za disanje. Plašila se da neće to sebi oprostiti, šta god da odluči. Rekla sam joj ono što bih rekla svakom prijatelju: da vjerujem u njenu ljubav i sposobnost da odluči od srca. Džimi je preminuo kasno te noći.
Vanesin zahtjev nije bio odobren. Dobila je račun od 17 hiljada dolara za hitnu pomoć, i preliminarni račun od 327 hiljada za njegu u bolnici u Hjustonu.
Da je Zakon o dostupnoj njezi važio prošle godine, oni bi mogli sebi da priušte osiguranje, Džimi bi bio liječen na vrijeme i izbjegli bi da bankrotiraju. Koristim ovakve priče da ohrabrim pacijente da provjere koliko košta zdravstveno osiguranje.
Ali, sad kad je Džimi umro, a Vanesa je nezaposlena, ona će upasti u „Medicaid rupu“. Ne znam kako će se liječiti, ako joj ikad zatreba nešto više od onoga što St. Vinsent može da joj ponudi. I moj prvi pacijent, s početka priče, možda bi bio živ da se kancer nije proširio sa bubrega. Ali, ni on se ne bi kvalifikovao za Medicaid ako se ne bi proširila lista onih koji dobijaju ovu pomoć.
U boljem zdravstvenom sistemu imali bismo šansu da se sa više dostojanstva suočimo sa bolestima. Moj pacijent ne bi morao da čeka satima u pretrpanim bolničkim holovima, niti da bude zahvalan, kako to milosrđe od njega zahtijeva. Ne bi morao da bude samo djelimično liječen, jer ga liječe ozbiljni ali nedovoljno obučeni studenti prve godine medicine. I on, kao i drugi Teksašani, zaslužuje bolje.
Kada pacijent St. Vinsenta dobije lošu dijagnozu, počinjemo da šaljemo faksove svim bolnicama koje imaju fondove za ovakve ljude. Nekad to upali, ali najčešće ne. Nekad mi se čini da je to „slanje faksova u ponor“. A nekad, ipak, mislim da je to spori, marljivi način da pokažem da ovi životi ipak vrijede.
Preveo: B.Adžić
(Tekst predstavlja blog studentkinje Medicinskog instituta u Teksasu koja radi na klinici St Vinsent, a prvobitno je objavljen na sajtu Teksas Obzervera. Neka imena pacijenata su izmijenjena)
Galerija
Bonus video:
