Masakr nedužnih ljudi odvija se u samom srcu Afrike dok svijet okreće glavu na drugu stranu.
Jedan muškarac ispričao je novinaru britanskog lista „Gardijan“ kako su njegovom četvorogodišnjem sinu prerezali vrat. Vidio je i kako je zmija progutala jednu bebu. Jedna žena priča kako se stara o bebi čija je majka pošla po ljekove i nije se vratila. Jedan mladić priča kako su mu svezali ruke i bacili ga krokodilima, i kako je uspio da se spase.
Centralnoafrička Republika (CAR) postajala je zemlja užasa. Hiljade stradaju od ruku pripadnika vojske i milicija ili od neliječenih bolesti poput malarije. Dječaci i djevojčice starosti i osam godina primorani su da učestvuju u borbama između hrišćana i muslimana. Pisalo se i o odrubljivanju glava i javnim pogubljenjima. I o selima koja su uništena do temelja.
Nikada išta više od fantomske države, CAR je privukla hiljade plaćenika iz susjednih zemalja i, kako je upozorila Francuska, sada se nalazi „na samoj ivici genocida“. Mnogi, međutim, i dalje sa teškoćama nalaze ovu zemlju na mapi, uprkos tome što se iz samog imena može naslutiti njena geografska pozicija.
Situacija u CAR-u ostaje nepoznata za najveći dio međunarodne zajednice. Samanta Pauer, američka ambasadorka pri Ujedinjenim nacijama, opisala je nedavno situaciju u CAR-u kao „najgoru krizu za koju većina ljudi nikada nije čula“.
To nije ništa novo za zemlju u kojoj je od sticanja nezavisnosti od Francuske 1960. izvedeno pet prevrata i imala je samoproglašenog cara čije je izdašno krunisanje inspirisano Napoleonovim. Bogata zlatom, dijamantima, drvenom građom i uranijumom, CAR se pokazala neodoljivom za „gospodare ratova“ poput vođe Božje vojske otpora Džozefa Konija, koji, prema tvrdnjama vlade, konačno pregovara o predaji.
Posljednji potresi počeli su u martu kada je nepopularni šef države Fransoa Bozize sa pet kofera pobjegao helikopterom nakon što je svrgnut od strane labave koalicije pobunjenika, bandita i plaćenika poznatije kao Seleka, što znači „alijansa“ na lokalnom jeziku. Jedan od njenih vođa Mišel Đotodija proglasio se šefom države – on je prvi musliman koji vlada ovom većinski hrišćanskom državom od 4,6 miliona stanovnika. Ono što su Ljekari bez granica okarakterisali „krizom nad krizama“, pogoršala se u septembru kada je Đotodija zvanično raspustio Seleku. Mnogi pobunjenici su odbili da polože oružje i da napuste milicije kao što im je bilo naloženo, pa se situacija otela kontroli i počela je serija ubistava, pljački i paljenja sela.
Sjedinjene Države procjenjuju da je gotovo 400.000 ljudi raseljeno – mnogi se skrivaju u džungli bez pristupa ljekovima za malariju i HIV – a 68.000 je prešlo u susjedne zemlje.
I sudija, i porota i dželat
Borci Seleke su i sudije, i porota i dželati. Kada je prošlog mjeseca ubijen jedan ugledni sudija u glavnom gradu Bangiju, borci Seleke su našli trojicu osumnjičenih i ponudili porodici sudije šansu da ih ubiju. Kada je porodica to odbila, pripadnici Seleke su upucali osumnjičene ispred njihove kapije. Porodica i dalje ne zna da li su osumnjičeni zaista izveli ubistvo.
Dva dana kasnije i 300 kilometara dalje u gradu Bosangoa, Žislan Ngangaguende se našao među petoricom muškaraca koji su osumnjičeni za planiranje napada na Seleku. Svezanih ruku, oni su tučeni pištoljima i gurnuti s mosta u rijeku iz koje vrijebaju opasnosti poput krokodila i nilskih konja. Kada je pokušao da izroni na površinu, jedan od boraca Seleke počeo je da puca. „Ostao sam ispod površine vode nekoliko minuta i kada sam izronio, oni su već bili otišli. Zagrizao sam jednu granu, ali su mi ruke i dalje bile svezane iza leđa. Uz pomoć boga sam se izvukao odatle“, kazao je ovaj 24-godišnjak, koji je na glavi imao više flastera.
Strah of brutalnosti Seleke može se najbolje vidjeti u selima duž puta koji se proteže sjeverno od Bangija preko afričkih savana. Kuće sa slamenim krovovima zjape prazne ispod drveća, što dovodi do pitanja kuda su njihovi vlasnici otišli. Odgovor se može naći u gradu Bosangoa, gdje je 34.000 ljudi potražilo utočište u Katedrali svetog Antuna Padovanskog.
Strah of brutalnosti Seleke može se najbolje vidjeti u selima duž puta koji se proteže sjeverno od Bangija
Iznutra, ova crkva sa bijelim zidovima je savršeno čista. Dva lustera vise sa drvenih greda na plafonu a, pored redova praznih klupa, cvijeće krasi oltar a na jednoj fresci oslikano je sunce, zlatni putir i dva anđela na plavom nebu. Međutim, taj mir kao da ismijava monumentalnu ljudsku tragediju koja se manifestuje izvan zaključane kapije ove katedrale.
Ovaj kompleks Katoličke misije je prepun muškaraca, žena i djece, njihovih šarenih majica i haljina uprljanih blatom, od kojih pojedini nose činije sa hranom ili na glavama drva za ogrijev. Pojedini su započeli nove živote sa svojim berbernicama, štandovima sa hranom i grnčarijom, mašinama za šivenje i stokom. Između nepromočivih plavih i bijelih šatora obilježenih simbolom Unicefa razapete su mreže za sušenje odjeće. Uz stalnu dreku, žene spavaju u pretrpanim hodnicima, djeca se igraju u prljavštini, smeće se nagomilava, kao i strah od izbijanja kolere.
Svi koji su ovdje imaju tužnu priču koju bi da podijele. Na svojim leđima, 26-godišnja Zita Nganamodej nosi bebu koja nije njena. Nekoliko dana ranije, kazala je, njena susjeda Žozefin Kolefej krenula je sa bebom put doktora ne znajući da je prešla proizvoljnu granicu koju je Seleka upravo bila postavila. Tu 35-godišnju ženu su pretukli „kalašnjikovima“ i odveli u bolnicu, gdje je preminula. „Otišla sam tamo i na podu našla bebu“, kazala je Nganamodej, koja ima dvoje svoje djece.
Kaže da će sada nastaviti da se stara o bebi, 18-mjesečnoj Areti Dembi, ali da će jednog dana morati da joj objasni kako je njena majka ubijena. „Ne znam zašto su je ubili. Tražim da pravda bude zadovoljena. Ne znam šta će biti ako se ova ubistva nastave“.
U međuvremenu, 35-godišnji medicinski tehničar koji želi da bude poznat kao Papa Romeo tvrdi da su 8. novembra u selo Bombi Te stigli borci Seleke. „Moja žena je bila u polju sa našim četvorogodišnjim sinom, Rišidom“, kazao je. „Borci Seleke su uzeli novac i zlato i kazali joj da ode i da se ne vraća.“
„Počeli su da tuku mog sina. Pokušali su da ga upucaju, ali je pištolj zakazao. Zato su mu prerezali vrat. Kakvu prijetnju predstavlja dijete po Seleku? On je bio samo dijete“.
Među borcima Seleke ima puno djece
Više od 30 osoba ubijeno je u tom selu od 5.000 mještana, koje se nalazi blizu rudnika zlata, ističe Papa Romeo. „Otišao sam na polje gdje je bila moja supruga i vidio bou kako guta bebu. A onda sam vidio ženu pogođenu u nogu pored koje je bilo dijete čija je utroba ispadala“.
I hrišćani uzeli oružje u ruke
Ono što je počelo kao politički pokret protiv korumpiranog autokrate Bozizea sada poprima prijeteći sektaški karakter. Gotovo svi pripadnici Seleke su muslimani, uključujući plaćenike iz susjednog Čada i ozloglašene milicije Džandžavid iz sudanskog regiona Darfur. Mentalitet međusobnog nepovjerenja, paranoja i podjela na „nas i na njih“ pušta korijenje, zbog čega su pojedini hrišćani uzeli oružje u ruke i formirali osvetničke milicije poznatije kao „anti-balake“ – balaka znači mač ili mačeta – pa i sami čine zločine, dajući Seleki izgovor za još žešću agresiju. Ova spirala nasilja dovela je do regrutovanja hiljada djece-vojnika, kojih sada ima već više od 3.500.
To je prava psihička podjela. Romeo je kazao: „Nikada ranije nismo vidjeli ovakve sektaške tenzije u CAR-u. CAR nije muslimanska, već hrišćanska zemlja. Nikada ranije nismo vidjeli toliko muslimana u zemlji. Oni su došli iz drugih zemalja“. Poput mnogih u CAR-u, i on smatra da je njegova zemlja prepuštena sama sebi. „Međunarodni lideri bi trebalo da otvore oči u vezi sa onim što se ovdje dešava. Djeca spavaju na podu kao da su koze. Je li to zbog toga što imamo crnu kožu?“
Pripadnici Seleke takođe muče svoje navodne neprijatelje, kazao je za „Gardijan“ 47-godišnjak koji se predstavio samo kao Loren. Stavili su mu na teret korištenje falsifikovanog novca. Uhapsili su ga i mučili dvojicu njegovih punoljetnih sinova biber pastom, koju su im utrljali ispod pazduha i na nogama kako bi stvorili osjećaj paljenja. „Stavili su je u uši i nos jednog od mojih sinova i natjerali ga da udahne. Zatim su ga tako jako udarili da se gotovo ugušio. Krvario je iz ušiju i iz usta. Molio sam ih da mene ubiju a da puste moju djecu“.
Na kraju su ih pustili. Njegov 24-godišnji sin je proveo dva dana u bolnici a i dalje ima respiratornih problema. Loren, koji ukupno ima 12-oro djece, dodao je: „Pripadnici Seleke su kriminalci. Na početku, odnosi između hrišćana i muslimana su bili dobri ali su muslimani počeli da idu stopama Seleke, i sada su se stvari promijenile“.
Vraćanje na „pravi put“
Na čelu Katoličke misije je otac Frederik Tonfio, koji ima problema da primi sve te ljude. Tonfio sarađuje sa lokalnim imamom kako bi održavao mir u kraju. „Hrišćani se osjećaju izdato od strane muslimana i počinju u svojim srcima da osjećaju osvetu“, kazao je. „To je veoma veliki izazov za crkvu“.
Tonfio se moli za međunarodnu intervenciju prije nego što bude prekasno. „Ćutanje međunarodne zajednice djeluje kao da su saučesnici koji omogućavaju da se ovo desi. Kao da je Seleka snažnija od međunarodne zajednice. Svako zna šta se ovdje dešava. Svaki dan odlaganja izaziva nove smrtne slučajeve“.
Lokalne vođe Seleke, koji su sada zvanično dio nacionalne vojske, negiraju odgovornost za ono što Amnesti internešnal naziva kršenjem ljudskih prava „neviđenih razmjera“ i tvrde da ih Tonfio opstruira. Jedan pukovnik iz Čada po imenu Saleh kazao je: „On govori jedno a radi drugo. Kazali smo svima u crkvi da se mogu vratiti svojim domovima ali oni su odbili. Civili moraju da se vrate domovima jer ćemo se mi brinuti o njihovoj bezbjednosti“.
Borci poznati kao anti-balake u selu Mbakate
„Mi ne govorimo ovo je hrišćanin, a ovo je musliman. Mi radimo za sve. Čak iako je neki musliman pogriješio, mi ćemo ga vratiti na pravi put“, dodao je.
Atmosfera ovdje i u drugim gradovima ostaje napeta i nepredvidiva. Boka, na istoku, uništena je u žestokim sukobima, zbog čega je oko 3.000 ljudi – od kojih su polovina djeca – potražilo utočište u Katoličkoj misiji. Luis Madž, istraživač pri Hjuman rajts voču, ispričao je za britanski list da je bio prisutan kada im je jedan od vođa Seleke rekao: „Ako ovdje bude bilo ljudi sjutra u osam sati ujutru, sve ćemo ih pobiti i zapalićemo Misiju. Ako i dalje budete ovdje, vidjećete šta mi to radimo“.
Francuzi dobili zeleno svjetlo
Dolazak regionalnih afričkih mirovnih snaga neutralizovao je trenutno prijetnju, ali 2.500 slabo naoružanih pripadnika i dalje nije dovoljno da bi sproveli svoj mandat zaštite civila. Savjet bezbjednosti UN je u četvrtak dao zeleno svijetlo francuskim trupama da se pridruže afričkim mirovnjacima. Pisanja u medijima o navodnim masovnim silovanjima i infiltraciji islamističkih militantnih grupa poput Boko Harama iz Nigerije i Al Šababa iz Somalije su u ovom trenutku neosnovane, kazali su za britanski list Madž i izvori iz tamošnjih humanitarnih organizacija. Jedan od izvora je kazao: „Ovi momci nisu islamski fundamentalisti. Oni su muslimani. Ovdje su zbog prosperiteta i zbog moći; nisu ovdje da bi promijenili nečiju konfesiju“.
Niti bi ovo, smatra Madž, trebalo nazvati genocidom – barem ne još. Za to je situacija i suviše haotična, što znači da međunarodna zajednica i dalje ima vremena da spriječi još jednu Ruandu. Šest hiljada mirovnjaka bio bi početak, tvrdi Madž. „Svijet mora da nađe CAR na mapi i da počne da obraća pažnju na humanitarnu katastrofu. Još je dovoljno rano da se spriječi kriza u ovoj zemlji. To nije genocid i nije građanski rat, ali se svakako kreće u tom pravcu“.
„Živimo kao životinje”
Seoski putevi ovdje su zabrinjavajuće pusti. I sela su takva. Ali gdje su ljudi? Sat vožnje od uništene Bosangoe, pored desetina napuštenih sela, automobil u kojem je bio novinar BBC-a Endrju Harding zaustavio se nadomak sela Lere. Pošto su glasnije pričali, poslije nekih 15 minuta iz visoke trave izašla su tri muškarca koja su djelovala nervozno.
„Bili smo uplašeni. Mislili smo da ste Seleka“, kazao je za BBC Gaj Sava, mršavi 34-godišnji seljanin sa oštećenom mačetom u rukama. Njegov brat je bio u tolikoj žurbi da se sakrije da je pri tom pao i povrijedio koljena. Lere je pust već mjesecima.
Harding je primijetio da se svi nadaju da afrički mirovnjaci, uz podršku Francuza, mogu okončati trenutnu situaciju
„Odvešću vas tamo gdje se skrivamo“, kazao je Sava, krenuvši brzim koracima kroz visoku travu. Pola sata kasnije našli su se na jednom proplanku, gdje je utočište pronašlo desetak osoba. „Ovdje živimo kao životinje. Nema čiste vode. Nema hrane. Nema ljekova. Nema soli. Nema sapuna“, kazao je 32-godišnji učitelj Marius Fajton-Ena, koji je kazao da su u zamci, jer su s jedne strane borci Seleke a sa druge naoružani muslimanski seljani. Kraj njega, 22-godišnja Lavi Degbem je ispričala kako je upravo sahranila svoju nedjelju dana staru ćerku koja je preminula od nepoznate bolesti. Borci Seleke su ranije ubili njenog brata. Dva sata vožnje sjeverno novinar BBC-a je primijetio neke sijenke iza reda stabala. Oprezno su izašli na vidjelo. Žislan Marto i još petoro boraca iz anti-balake nosili su stare sačmarice i amajlije, koje ih, insistiraju, čine „imunima“ na savremenije „kalašnjikove“ koje imaju borci Seleke.
„Ovdje smo da bismo odbranili naše selo“, kazao je 30-godišnji Žislan. Ali njegovi ljudi ističu da nisu razmijenili vatru sa borcima Seleke dva mjeseca. Novinar Harding se ranije u Bangiju susreo sa predstavnicom Afričke unije, Džibutankom Havom Ahmed Jusuf. Jusuf insistira da „možemo prekinuti ovaj krug“ prevrata, pobuna i autokrata u CAR-u. „Kao Afrikanci, možemo napraviti promjenu. Ali sam, kao Afrikanka, posramljena da vidim ovu zemlju i sve njene žrtve – žene koje pate, silovane mlade žene. Ali se nadam da će se sve te stvari zaustaviti uz podršku međunarodne zajednice“.
Harding je primijetio da se svi nadaju da afrički mirovnjaci, uz podršku Francuza, mogu okončati trenutnu situaciju. Kao u Maliju na početku godine, i oni očekuju brzi napredak, talas stabilnosti i zatim mnogo težu, zamršeniju potragu za dugoročnim rješenjima. Na zemljištu Katedrale svetog Antuna Padovanskog širi se dim jela koja se spremaju na ognjištima. Pored ognjišta se šeta Estani Gbeja obučen u dres Arsenala – fudbalskog tima za koji nikada nije čuo. On ima osam godina, ali djeluje kao da ima manje. Sada je siroče. Njegova majka je preminula prije godinu dana od neke bolesti. Prošlog mjeseca je jedan borac Seleke ubio njegovog oca u njihovom selu, po imenu Betoko. Sjedeći na betonskoj stepenici, Estani je prljavim rukavom brisao suze.
„Svi muslimani žele da nas ubiju, kojim god oružjem,“ kazao je. „Ubili su mog oca i odnijeli njegovo tijelo. Bili smo tako tužni i pobjegli smo. Sada se moja tetka stara o meni. Ne znam da li bi trebalo da ostanem ovdje ili da se vratim u naše selo. Ako se vratimo, ako nas borci Seleke ubiju, šta ću onda postati?”
Istorijat Republike
- 1894. Oblast dobila ime Ubangi-Šari. Kolonija Francuske.
- 1910. Integrisana u Francusku ekvatorijalnu Afriku, federaciju francuskih kolonija u centralnoj Africi.
- 1958. Ova teritorija stiče autonomiju unutar Francuske ekvatorijalne Afrike a Bartelemi Boganda postaje premijer.
- 1960. David Dako postaje predsjednik nezavisne Centralnoafričke Republike.
- 1962. Dako proglasio jednopartijsku vladavinu. Pokret za socijalnu evoluciju crne Afrike, iliti Mesan, postaje jedina zakonita partija u zemlji.
- 1965. Komandant vojske Žan-Bedel Bokasa stiče vlasti.
- 1976. Bokasa krunisao sebe u cara i preimenovao zemlju u Centralnoafričko Carstvo.
- 1988. Bokasa osuđen na smrtnu kaznu zbog pronevjere i ubistva.
- 1993. Vojna vladavina okončana izborom predsjednika Anž-Feliksa Patasea.
- 2003. Patasea svrgnuo lider pobunjenika Fransoa Bozize, koji se proglasio za šefa države.
- 2007. Tri grupe pobunjenika - Unija demokratskih snaga jedinstva (UFDR), Unija republikanskih snaga (UFR) i Konvencija patriota za pravdu i mir (CPJP) - formirale alijansu po imenu Seleka. Nakon sporazuma sa vladom, oni su se pridružili oružanim snagama CAR-a.
- 2012. Pojedini pobunjenici uzeli oružje u ruke i preuzeli kontrolu nad sjevernim i središnjim dijelom zemlje.
- 2013. Pobunjenici iz redova Seleke preuzeli vlast u prijestonici, Banugiju, a Bozize je pobjegao. Lider pobunjenika Mišel Đotodija postao predsjednik.
Preveo i priredio: Miloš Rudović
Galerija
Bonus video:
