Otkrića o aktivnostima američke Nacionalne bezbjednosne agencije su izazvala bijes širom svijeta. Ali špijunske aktivnosti vlada nisu ništa novo.
Kineski general Sun Cu je u čuvenom traktatu Umijeće ratovanja napisao: „Samo izuzetni vladari i mudri generali, koji umiju da upotrijebe najinteligentnije ljude kao špijune, mogu ostvariti velike uspjehe.“
Krađa pisama, presrijetanje komunikacija, zvanično prisluškivanje – slijede neki primjeri špijuniranja tokom vjekova, od strane izuzetnih i onih ne tako izuzetnih vladara.
Cezarovi špijuni
U starom Rimu, glavni politički igrači su imali svoje mreže nadzora, koje su im obezbjeđivale informacije o šemama onih na vlasti.
Političar i govornik Ciceron se često žalio da mu presrijeću pisma.
„Ne mogu da pronađem vjernog glasonošu”, napisao je svom prijatelju naučnik Atikus. „Kako je malo onih koji su u stanju da nose prilično teško pismo a da ga ne olakšaju čitanjem.“
Julije Cezar je imao detaljno razrađenu špijunsku mrežu da bi bio informisan o različitim zavjerama protiv njega. On je, u stvari, možda znao za zavjeru koju je predvodio Senat, koja je kulminirala njegovim ubistvom.
Čak ni najbolja špijunska mreža ponekad ne može zaustaviti bodež.
U srednjem vijeku, Rimokatolička crkva je bila jača od većine vlada – i u skladu sa tim je imala moćnu mrežu nadzora.
Francuski episkop Bernar Gui je bio poznati pisac i istoričar, jedan od vodećih arhitekata inkvizicije krajem XIII i početkom XIV vijeka. Petnaest godina je bio glavni inkvizitor Tuluza, gdje je za jeres osudio više od 900 osoba.
Široka špijunska mreža nije mogla spasiti Cezara
Gui je najpoznatiji po Priručniku za inkvizitore u slučaju jeretičke izopačenosti, napisanom 1323-24, u kojem je predstavio metode za identifikovanje, isljeđivanje i kažnjavanje jeretika.
Sud Elizabete I je bio plodno tlo za spletkarenje i špijune, a posao Frensisa Volsingema je bio da drži kraljicu na korak ispred njenih protivnika.
U maju 1582, Volsingem je presreo pisma španskog ambasadora u Engleskoj, Bernardina de Mendoze, u vezi sa zavjerom da napadne Englesku i postavi na presto Meri, kraljicu Škota.
Dok je Meri bila zatočena u zamku Čartli, Volsingem je smislio način da dokaže da ona predstavlja prijetnju za kraljicu. Veći dio njenih pisama je otvaran, ali ju je naveo da vjeruje da ima tajni način prepiske putem pisama sakrivenih u pivskom buretu.
Volsingam je prikupio dokaze o umiješanosti Meri u pobunjeničke zavjere. Izvedena je na suđenje za izdaju i obezglavljena.
Robespjerovi čuvari
Meri je na teži način naučila da ono što vi mislite da vlada čita nije bitno kao ono što mislite da ne čita.
Tokom Francuske revolucije, Maksimilijan Robespjer i njegova kohorta su nadzirali stanovništvo budnim okom i nemilosrdno se obračunavali sa unutrašnjim neslaganjem.
Revolucionarna vlada je 1793. osnovala 12- članu „komisiju za nadzor“ širom zemlje. Oni su bili ovlašćeni da identifikuju, nadziru i hapse sve sumnjive bivše plemiće, strance, državljane koji su se nedavno vratili iz inostranstva, suspendovane javne funkcionere i još puno njih.
Istoričari procjenjuju da je čak pola miliona ljudi bilo meta nadzornih odbora, koji su bili naročito nemilosrdni u manjim francuskim gradovima.
Kada susjedi imaju moć da špijuniraju, rezultati mogu biti tragični.
U XVIII i XIX vijeku, vlade su sprovodile nadzor sa birokratskim užitkom. Širom Evrope osnivali su odjeljenja, takozvane „crne sobe“ za čitanje pisama pojedinaca.
Ovi biroi, obično smješteni u zgradama pošta, koristili su različite tehnike za tajno otvaranje, kopiranje i ponovno pečatiranje prepiske, zatim su prosljeđivali pisma primaocima, koji nisu ništa slutili.
Zbog ove prakse, britanska vlada se upetljala u skandal u 1844 , kada je otkriveno da je londonska crna soba tajno čitala poštu italijanskog pisca i aktiviste u egzilu, Đuzepea Macinija.
Mnogi u britanskoj javnosti su bili bijesni zato što je njihova vlada prosljeđivala informacije Napolitancima, koji su ih koristili za pogubljenje Macinijevih kolega revolucionara.
Industrijska revolucija u Evropi je bila i revolucija u špijuniranju.
Pregovori uz špijunažu
Sjedinjene Države su 1922. bile domaćin konferencije o pomorskom razoružanju u Vašingtonu, gdje su nadzirale razgovore između devet država, uključujući Veliku Britaniju, Francusku, Italiju i Japan.
Takođe su špijunirale Japance i druge pregovaračke timove, presrijetale i dešifrovale komunikaciju između delegacija i njihovih domovina.
Zahvaljujući djelimično insajderskom znanju o pregovaračkim pozicijama, koje je obezbijedio američki Šifrantski biro, vladina kancelarija za kriptografiju osnovana 1919, SAD su mogle da uspješno posreduju u nekoliko multinacionalnih ugovora i sporazuma koji su pokrenuli trku u pomorskom naoružanju.
Godine 1929, Šifrantski biro je zatvorio državni sekretar Henri Stimson, koji je rekao: „Džentlmeni ne čitaju tuđu poštu“.
Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su odlučili da je gospodi potrebna stalna mreža nadzora.
Iza gvozdene zavjese hladnog rata, nadzor stanovništva je bio svakodnevni dio života.
To nije bilo nigdje toliko zastupljeno kao u Istočnoj Njemačkoj, gdje je obavještajna služba Štazi skoro 40 godina pratila i izvještavala o aktivnostima njenih građana, koristeći informacije za gušenje nemira.
Do trenutka kada je pao Berlinski zid 1989, Štazi je imao više od 91.000 agenata, sa mrežom aktivnih doušnika od blizu 200.000.
Istočnonjemačka špijunska služba je koristila modernu tehnologiju i velike ljudske resurse da vladino špijuniranje proširi do nezamislivih razmjera.
Sjedinjene Države su ozbiljno ušle u posao špijuniranja nakon Drugog svjetskog rata, kada su počele da prikupljaju i prate sve telegrafske informacije koje su stizale u zemlju i izlazile iz nje, kao dio projekta Šamrok.
Sjedište NSA (FOTO: Reuters)
Takođe, sastavile su spisak američkih građana koji su bili pod nadzorom zbog „subverzivnih“ aktivnosti, o čijoj komunikaciji je vođena evidencija kao dio projekta Minaret.
Operaciju je preuzela novoformirana Nacionalna bezbjednosna agencija (NSA), koja je sarađivala sa FBI i CIA.
Oba programa su zatvorena nakon istrage od strane američkog Kongresa 1975.
Trideset osam godina kasnije, američka NSA je obnovila Šamrok projekat, koristeći tehnologiju informatičkog doba.
A ostalo je, kao što kažu, istorija ...
(Prevela: Angelina Šofranac)
Galerija
Bonus video:
