Svake godine hiljade izbjeglica umiru pokušavajući da se dokopaju Evrope. Jedan od njih je i brat Džonsona Oforea.
On se prošle nedjelje utopio nadomak italijanskog ostrva Lampeduza. Stariji brat je imao više sreće.
Onoga dana kada se Mati Ofore u Libiji ukrcao na pretrpani brod koji je trebalo da otplovi prema Evropi, Džonson Ofore nije mogao doći do svog mlađeg brata. Nije mogao da iz Berlina posljednji put pokuša da ga nagovori da barem odgodi, ako ne i otkaže opasan bijeg u Evropu i da umjesto toga pokuša da nađe posao u Libiji.
Mati Ofore je bio jedan od stotina izbjeglica koji su prošle nedjelje doživjeli brodolom pred obalom ostrva Lampeduza i završili u moru
„Stalno sam mu govorio: u oktobru je more preopasno za takvu plovidbu“.
Džonson, porijeklom iz Gane, žali što nije mogao ni da se oprosti od Matija. Nešto kasnije ga je nazvao otac. Saopštio mu je da mu je brat mrtav.
Džonson tužno gleda u pod. Uspio je da se dokopa Berlina, ali njegov brat nije bio te sreće.
Mati Ofore je bio jedan od stotina izbjeglica koji su prošle nedjelje doživjeli brodolom pred obalom ostrva Lampeduza i završili u moru.
U toj nesreći je živote izgubilo više od 270 izbjeglica. Svakodnevno ljudi pokušavaju da pobjegnu od rata, siromaštva i beznađa u svojoj domovini i otiskuju se na more kako bi se dokopali Evrope. Niko ne zna tačan broj ljudi koji umire na pretrpanim i trošnim brodovima, ali vjeruje se da se radi o stotinama, čak i hiljadama ljudi.
„Novinari dolaze samo kada potone veliki brod“
„Lampedusa - Village in Berlin” - stoji na jednom velikom, pomalo izblijedjelom transparentu koji visi nad malim šatorskim naseljem usred berlinske četvrti Kreuzberg. Ovdje već više od godinu žive izbjeglice iz cijelog svijeta koje protestuju protiv odredbi o dobijanju azila u Njemačkoj.
Na sivim šatorima se suši veš, pored velikog termosa za kafu stoji kutija s malim zelenim jabukama, u kuhinji - koja je takođe smještena u jednom šatoru - leže prljavi tanjiri i hljeb mokar od kiše. Nekoliko muškaraca razgovara pod jednim stablom. Mnogi od njih su se baš kao i Džonson i Mati Ofore otisnuli na pustolovinu preko mora i pri tom izgubili prijatelje, braću i sestre ili djecu.
„Novinari dolaze samo kada potone neki veliki brod“, kaže jedan mladi muškarac s mješavinom bijesa i sarkazma.
Izbjeglički kamp u Berlinu (FOTO: dw.de)
Nigerijanac Bašir odobravajući klima glavom: „Evropa ne čini ništa kako bi spasila izbjeglice.“ On se jako dobro sjeća 27. maja 2011. godine.
Toga dana se, naime, ispred Lampeduze prevrnuo brod u koji su tog 40-godišnjaka ugurali libijski vojnici. Bašira, koji je radio kao „bauštelac“ na jednom gradilištu u Tripoliju, spasioci su živog izvukli iz mora. Ali njegovo dvoje djece je umrlo. „Bio je to najtužniji dan u mom životu“, kaže. I Baširov glas zvuči gnjevno, optužujuće: izbjeglice su slale SOS-poruke obalnoj straži Tunisa, Italije i Malte, ali pomoć je stigla prekasno.
Bilo kakav posao
Ni Džonson nikada neće zaboraviti dan kada je njegov brat izgubio život pred obalom Lampeduze. „Cijeli dan sam plakao“, priča tihim glasom taj 43-godišnjak.
Od tada gotovo da nije spavao. Sjedi tužno u mračnom šatoru, na drvenom ležaju koji već šest mjeseci dijeli s još jednom izbjeglicom. Vadi fotografije iz jednog malog kofera: s njih se smiješi njegova sestra koja živi u Gani. Sliku svog brata Matija nema.
Ni sliku Matijeve troje djece koja su ostala u Gani i kojima je htio da šalje novac kada se snađe u Evropi.
„Uvijek sam mu govorio da bi trebalo da nađe posao u Libiji“, priča Džonson i rukom pokazuje na mračni šator, uski ležaj, mokri hljeb, kao i njegove plastične sandale i tanku trenerku. Uprkos toj tužnoj slici, on i dalje želi da ostane u Njemačkoj i nađe ovdje posao. Bilo kakav. Konačno, sada se mora brinuti i o porodici svog brata. Brata od kojega se nije mogao ni pošteno oprostiti.
Galerija
Bonus video:
