Obrisi učesnika marša su se pojavili kako je svanulo iznad spomenika Linkolnu u subotu. U trenutku kada se sunce pojavilo, a sa njim i prva sjenka obeliska vašingtonskog spomenika, oko bazena su već stajale hiljade ljudi.
U glavnom gradu koji navodno živi i diše politiku, masovne demonstracije su iznenađujuće rijetke. Međutim, ovog puta je grad bio okupiran učesnicima proslave pedesetogodišnjice Marša na Vašington, čiji je vrhunac bio govor Martina Lutera Kinga „Ja imam san“ 1963. Organizovani su koncerti, izložbe, seminari, okupljanja u gradskoj kući i vjerske službe. „Ovo nije vrijeme za nostalgičnu komemoraciju“, rekao je Martin Luter King III, najstariji sin vođe boraca za građanska prava, „niti je momenat za proslave i međusobna čestitanja. Zadatak nije završen. Putovanje nije gotovo. Mi možemo i moramo da učinimo više.“
Erik Holder, državni tužilac, je rekao da ni on ni predsjednik Barak Obama ne bi bili izabrani bez onih koji su marširali. „Marširali su uprkos netrpeljivosti, ugnjetavanju i brutalnosti jer su vjerovali u potencijal ove nacije da bude još veća i jer su očajavali zbog neispunjenih obećanja njenih osnivača“, rekao je Holder.
Ulice centra Vašingtona koje su inače prazne, u avgustu kada Kongres ne zasjeda, sada su bile prepune posjetilaca iz Misisispija, Alabame, Kalifornije, Ilinoisa. Mogle su da se kupe za deset dolara „Martin Luter King“ majice i komemorativni primjerak „Vašington Posta“ koji je izvijestio o pobjedi Baraka Obame 2008. godine.
Studenti sa Harvarda učestvovali u obilježavanju 50-godišnjice Marša na Vašington, Foto: Reuters
Vrhunac svečanosti biće vjerska ceremonija ove srijede, kada će Barak Obama, prvi crnac predsjednik, održati govor sa istog mjesta sa kojeg se King obratio naciji prije pola vijeka. Biće to značajan trenutak za sentimentalnu, patriotsku naciju, koja svoj identitet često konstruiše kroz nostalgiju. Obama, koji u Ovalnom kabinetu drži uramljeni primjerak programa originalnog marša i koji je kao i King poznat kao snažan govornik, priprema svoj govor.
„Prošlo je pedeset godina od Marša na Vašington i 'Ja imam san' govora i jasno je da smo napravili veliki napredak“, rekao je predsjednik u petak i dodao: „Ja sam dokaz za to“.
Bijemo iste bitke kao prije 50 godina
Međutim, za mnoge na maršu, ponos zbog napretka koji je učinjen poslije Kingovog govora pomiješan je sa osjećajem nezadovoljstva zbog načina na koji se tretiraju Amerikanci afričkog porijekla.
„Ljudi misle da smo prevazišli diskriminaciju samo zato što imamo crnog predsjednika“, rekla je Debora Tejlor (50), koja je došla na marš sa dvoje hendikepirane djece iz udaljenog dijela Virdžinje. „Međutim, mislim da je ta činjenica samo pogoršala stanje. Ljudi sada imaju izgovor da ništa ne rade. Dok slavimo izbor našeg crnog predsjednika, ne shvatamo da smo skliznuli pedeset godina unazad.“
Originalni marš iz 1963. godine je postao ključan trenutak za Ameriku. Dvadeset i jedan iznajmljeni voz je stigao u stanicu Junion, dovozeći učesnike marša iz cijele zemlje, a najviše sa juga. Na vrhuncu je Baltimorskim tunelom sa sjevera dolazilo stotinu autobusa na sat. Policija je procijenila da je u Memorijalnom parku bilo 250.000 pristalica, međutim mnogi tvrde da ih je bilo daleko više, moguće čak i do pola miliona. Danas ih je bilo nekoliko desetina hiljada.
Marš i Kingov govor su kampanji za jednaka prava dali nezaustavljiv podstrek i ubijedili zakonodavce da postoji potreba da se izglasaju Zakon o građanskim pravima i Zakon o glasačkim pravima – dva stuba zakonodavstva rođena iz ere borbe za građanska prava.
Marširalo se takođe i zbog posla. Baš na tom ekonomskom frontu su Amerikanci afričkog porijekla stekli najmanju dobit u proteklih pedeset godina. Tokom 1963. godine stopa nezaposlenosti među bijelcima je dostigla pet odsto, dok je među crncima bila 10,9 odsto. Danas je stopa nezaposlenosti nešto viša, među bijelcima – 6,6 odsto i 14,9 među crncima, ali je nejednakost podjenako izražena. Jaz u prihodu po domaćinstvu je porastao.
Merien Vilijams (75) iz Džordžije je rekla da je nedostatak bijelih učesnika razočaravajući. „Bilo je mnogo bijelaca koji su iz solidarnosti stajali uz nas šezdesetih. Danas toga nema i to je tužno. Nekada nismo mogli da idemo u isti bioskop zajedno sa bijelcima niti da pijemo sa iste česme. Iako danas možemo da idemo na ista mjesta, segregacija i dalje postoji
Roderik Herison, profesor na Harvardu koji je dokumentovao skorašnju tranziciju kroz koju je grad prošao, kaže da je Vašington postao zapanjujuće polarizovan. „Postao je Meka za obrazovane profesionalce i to se desilo dok se siromaštvo koncentrisalo u kvartovima koji su vrtoglavom brzinom propadali.“
Oblast Kolumbija danas ima najviši procenat fakultetskih obrazovanih ljudi u zemlji. Međutim, novija studija pokazuje da je 37 odsto građana Vašingtona nepismeno.
„Bijemo iste bitke kao i prije pedeset godina,“ kaže Ted Din, 75-godišnjak iz Flomatona u Alabami, koji je učestvovao u maršu 1963. „To je bio jedan od vrhunaca u mom životu. Cio bazen je bio pun ljudi. Ljudi je bilo i u krošnjama. U to vrijeme sam pokušavao da brinem o porodici i borio sam se za bolju zemlju.“
Dodao je i da „danas ovdje tražimo poslove, bolje zdravstveno osiguranje, glasačka prava i bolje obrazovanje. Sve to isto smo tražili i onda.“
Poruka se možda nije mnogo promijenila ali je očigledna promjena u strukturi ljudi koji te zahtjeve postavljaju. Marš iz 1963. je bio fokusiran na međurasna pitanja i samo je jedan na pet učesnika bio bijelac.
Danas bijelci ne stoje sa nama
Mnogi su doživljavali demonstrante kao simbol postrasisitičkog društva koje bi Amerika mogla da postane. U subotu je u gomili bilo bijelaca, ali je odnos bio čak i manji od jedan na deset.
„Prosječni bijeli Amrikanac vjerovatno misli da više nema potrebe za afirmativnon akcijom i da možemo da se vratimo na tada postignute rezultate“, rekao je Džon E. Džons, pilot jedne avio-kompanije iz okruga Fajet u Džordžiji. „Nadamo se da će ovaj marš pokazati Americi da se stvari nisu promijenile u mjeri u kojoj oni misle da jesu. Stalno iznova ukazujemo na iste zaključke.“
Merien Vilijams (75) iz Džordžije je rekla da je nedostatak bijelih učesnika razočaravajući. „Bilo je mnogo bijelaca koji su iz solidarnosti stajali uz nas šezdesetih. Danas toga nema i to je tužno. Nekada nismo mogli da idemo u isti bioskop zajedno sa bijelcima niti da pijemo sa iste česme. Iako danas možemo da idemo na ista mjesta, segregacija i dalje postoji.“
Prije 50 godina u maršu učestvovali skoro pola miliona ljudi: Foto: theatlantic.com
Postoje neki, mahom među mlađim aktivistima afričkog porijekla, koji krive vođe crnačkog pokreta za građanska prava zbog povratka tradiciji umjesto potrage za drugim mostovima. Patrijarhalne ličnosti poput velečasnog Ala Šarptona i Džesija Džeksona, koji su organizovali subotnji marš i koji su bili najprisutniji u medijima, i dalje imitiraju jezik i stil ikona pokreta za građanska prava od prije pola vijeka.
Drugi krive medije za polarizaciju Amerike. „Uvijek nas odvojeno prikazuju,“ kaže Ernestin Grin (51), koja je na marš došla sa kćerkom i jednim prijateljem bijelcem, Terijem Gulzbijem.
„Kada je tako, zašto bi bijelci željeli da dođu na crnački marš? Ali to je problem – trebalo bi da stojimo jedni pored drugih.“
Kao i mnogi drugi u subotu, Grin je citirala Martina Lutera Kinga:
„Na kraju, nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja“, rekla je „već tišinu naših prijatelja“.
Dva događaja pokvarila komemoracijuPripremu komemoracije su pokvarila dva događaja koja, prema mišljenju demonstranata, ukazuju da je ostvarenje Kingovog sna i dalje daleko.Prvi događaj je bila odluka Vrhovnog suda da ukine jednu od ključnih odrednica Zakona o glasačkim pravima, zakona koji je pomjerio granice i osigurao jednak pristup glasačkim mjestima u većini država na jugu. Posljednji živi govornik iz 1963. godine, kongresmen Džon Luis je istupio protiv ove odluke.
„Ostavio sam malo svoje krvi na tom mostu u gradu Selma u Alabami boreći se za glasačko pravo“, rekao je Luis. „Neću sjedjeti skrštenih ruku i dozvoliti da nam Vrhovni sud oduzme to pravo. Ne možete da ne učinite ništa. Ne možete samo da sjedite. Progovorite, progovorite, stanite im na put.“
Drugi događaj je bila odluka porote na Floridi prošlog mjeseca da oslobodi Džordža Cimermana optuženog za ubistvo Trejvona Martina, tinejdžera afričkog porijekla. Roditelji ovog 17-godišnjaka, Trejsi Martin i Sajbrina Fulton su bili na demonstracijama, na kojima je veliki broj učesnika nosio majice sa likom njihovog sina.„Mislim da ćemo tek za dvadeset, trideset godina biti sposobni da shvatimo prave posljedice presude Cimermanu“, rekao je Danijel Mari (25), predvodnik pokreta onih koji su širom zemlje u znak protesta nosili kapuljače.
"Osjećaj nepravde u ovom slučaju je toliko jak da ga možete opipati. Poražavajuć je ne samo za Amerikance afričkog porijekla i ljude druge boje kože, već za sve bez obzira na rasu i vjersko opredjeljenje.“
Prevela: M. ŠERBAN, „Kontrapres“
Galerija
Bonus video:
