Denis Mukvege je ginekolog koji radi u Demokratskoj Republici Kongo. On i njegove kolege su tretirali oko 30.000 žrtava silovanja i tokom dosadašnje karijere vidjeli su najobiljnije povrede nastale usljed silovanja.
"Kada je izbio rat, 35 pacijenata u Lemera bolnici u istočnom dijelu Konga, gdje sam radio, je ubijeno u svojim krevetima. Pobjegao sam u Bukavu, 100 km dalje, prema sjeveru i počeo da radim u bolnici pod šatorom. Sam sam napravio porodilište sa operacionom salom. Ali, godine 1998. sve je ponovo uništeno. A onda sam sve počeo ispočetka godinu kasnije. Te 1999. godine u bolnicu u kojoj sam radio je stigla prva žrtva silovanja koju sam imao prilike da liječim. Nakon što je silovana, neko je pucao u njene genitalije i bedra", priča svoju priču doktor Mukvege za BBC.
Tada je, kaže, pomislio da je u pitanju "samo" varvarski čin rata, ali je pravi šok uslijedio već tri mjeseca kasnije.
"45 žena je sa istom pričom o silovanju i mučenju došlo u našu bolnicu". Mislio sam da je bio barbarski čin rata, ali pravi šok je došao tri mjeseca kasnije. Četrdeset i pet žena nam je došao s istom pričom, svi su se govoreći: "Ljudi su dolazili u mom selu i mene silovali, mučili me."
Većinu kapaciteta njegove bolnice u kojoj je bilo 350 bolničkih ležajeva, popunjavale su žrtve silovanja.
"Pristizale su žene sa opekotinama. Govorile su da su počinioci, nakon silovanja, posipali hemikalije na njihove genitalije. Počeo sam da se pitam šta se to dešava? To nije bilo samo nasilje tipično za rat, sve to što se događalo bilo je dio strategije. Imali ste situacije u kojima je više ljudi silovano istovremeno javno - cijelo ejdno selo je bilo silovano tokom noći. Nisu povrijeđivali samo žrtve, već cijele zajednice, prisiljavajući ih da gledaju šta rade", svjedoči Mukvege o događanjima u Kongu.
Rezultat svega, dodaje on, bio je da su ljudi bili prisiljeni da napuste svoja sela, polja, ono što imaju.
"Bila je to vrlo efikasna strategija".
Denis Mukvege i njegove kolege su uspostavili sistem pomoći žrtvama rata. Prije nego bi bile operisane, žrtve su prolazile kroz psihološka ispitivanja.
"Morali smo znati da li su dovoljno snažni da izdrže operacije", kaže Mukvege.
Nakon psiholoških ispitivanja, žrtve su ili bile operisane ili podvrgnute medicinskog njezi. Poslije svega, žrtve su morale biti ekonomski zbrinute, jer je većina njih ostala bez ičega.
"Morali smo da ih hranimo, da vodimo brigu o njima. Ako ne bi bili u stanju da brinu o sebi, bili bi ranjivi, stoga smo im morali pružiti socio-ekonomsku pomoć. Tako smo recimo ženama pomagali da razviju neke nove vještine, ili ih slali na školovanje".
U sljedećoj fazi, žrtvama je pružana pravna pomoć, jer one često nisu imale pojma ko su njihovi napadači, a njihove slučajeve je trebalo iznijeti na sud.
Tokom 2011. broj slučajeva silovanja je smanjen i, prema riječima doktora Mukvegea, on i kolege su mislili da je došao kraj strašnim događajima za žene u Kongu.
"Ali, prošle godine kada je rat nastavljen, bilježimo opet porast broja slučajeva silovanja i to je nešto što je povezamo isključivo sa ratom".
Sukob u Kongu nije sukob vjerskih fanatika, to je sukob izazvan ekonomskim interesima, u kojem stradaju žene.
Mukvege kaže da se događalo i da su ga zbog onog što radi, naoružani ljudi dočekivali pred kućom.
"Jednom kada sam došao kući sa puta, čekala su me petorica. Četvorica su imala AK-47 puške, peti je imao pištolj. Oružje su uperili u mene, izvukli me iz auta. Jedan od mojih čuvara je pokušao da me spase, ali su ga ubili. Zaista ne znam kako sam tada preživio", priča doktor.
Kasnije je saznao da su njegove kćerke i jedan rođak bili u kući gdje su ih napadači držali na nišanu dok su čekali da on dođe kući.
"Bilo je užasno. Nisam uspio da identifikujem napadače. Vidio sam ih samo kratko i ne mogu da kažem sa sigurnošću ko su oni. Ne znam ni zašto su me napali, to samo oni znaju".
Nakon napada, doktor Mukvege je sa porodicom otišao u Švedsku, potom u Brisel, ali se prošlog mjeseca opet vratio u Kongo.
"Morao sam da se vratim i pomognem ženama protiv ovih zločinaca. Te su žene hrabro protestovale zbog mog napada. Čak su se organizovale da sakupe sredstva za moj povratak. To su žene koje nemaju ništa, one žive sa manje od jednog dolara dnevno. Ali nakon takvog gesta, nisam mogao da im kažem ne. Opet sam tu sa njima, živim u bolnici, morao sam preduzeti neke mjere bezbjednosti, ali ne žali zbog gubitka dijela slobode. Ove žene su se organizovale da me zaštite - u grupama od po 20 njih me čuva danju i noću."
Bonus video:
