Prošlo je dvije godine otkako se 17. decembra 2010. protestno samozapalio Mohamed Buazizi, što se smatra početkom demonstracija i revolucija poznatijih pod nazivom Arapsko proljeće. Taj je prodavač voća, nezadovoljan inspekcijom koja mu je zaplijenila robu i situacijom u kojoj je jedva preživljavao, svojim činom pokrenuo masovno nezadovoljstvo u Tunisu usmjereno protiv diktatora Ben Alija, koje se ubrzo preselilo i u ostale zemlje regiona.
Teško je ne primijetiti pomalo selektivnu prirodu Proljeća – demonstracije u klijentelističkim državama Zapada, Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i Jordanu – nisu imali toliku podršku medija, niti konkretnu vojnu, diplomatsku i drugu podršku SAD i ostalih zainteresovanih država. Mnogo su jače i snažnije odjeknule demonstracije u Siriji ili Libiji, gdje je pobunjenicima pružena direktna i indirektna vojna pomoć. U Egiptu, Jemenu i Tunisu, Zapad je izgubio trojicu diktatora sa kojima je vrlo dobro sarađivao, ali ne treba se zavaravati da je njegov uticaj u tim zemljama lako izbrisati. Naprotiv, vrlo je ukorijenjen u vojsci i ostalim državnim strukturama, a tako će, prema svemu sudeći, ostati i u narednom periodu.
U Libiji je pomoć pobunjenicima bila najočiglednija i najizdašnija. Rezolucija 1973, koju su Ujedinjene nacije donijele u martu prošle godine, proklamovala je zaštitu civila i uspostavljanje zone zabrane leta. Intrigantno je kako se vazdušni napadi NATO pakta na ciljeve u Libiji nastavljaju i nakon što je Pentagon objavio da je onesposobljena Gadafijeva avijacija.
Tim činom, ali i bombardovanjem Gadafijeve rezidencije i kopnenih snaga, prekršena su i premašena ovlaštenja iz rezolucije UN-a. Intervencija u Libiji narušila je suverenitet te zemlje, a da pritom nije zaštitila civile i spriječila daljnje ubijanje. Dogodilo se upravo suprotno – prema UN-ovim izvorima, prije intervencije u sukobima Gadafijevih lojalista i pobunjenika bilo je između hiljadu i dvije hiljade mrtvih, dok se u osam mjeseci nakon intervencije broj mrtvih udesetorostručio, pa tako, prema različitim procjenama, varira između deset i 50 hiljada mrtvih.
Činjenica je kako pobunjenici u Libiji nisu djelovali spontano, naoružavani su i organizovani iz izvora izvan same Libije. Coup d’état poslužio je kao oružje kojim je promijenjen neprijateljski režim. Pobunjenici su djelovali kao pješadija, dok je NATO pakt direktnu podršku pružao iz vazduha.
Nekadašnjeg saveznika i prijatelja Sarkozija, Berluskonija i mnogih drugih zapadnih državnika ubili su pobunjenici, što je označilo kraj jedne ere u Libiji, ali ne i prestanak borbi, koje sporadično traju i danas.
Kao što je rekao lord Palmerston, britanski državnik i premijer u 19. vijeku, nacije nemaju vječne prijatelje i neprijatelje, nego samo vječne interese, što su na svojoj koži osjetili Gadafi i Mubarak.
New York Times piše da je oružje koje je libijskim pobunjenicima za vrijeme pobune protiv Gadafija stizalo iz Katara, uz prećutnu podršku Obamine administracije, završilo u rukama islamskih militanata. Na izborima održanim u julu, prvima nakon četiri decenije Gadafijevog režima, pobijedio je liberalni Savez nacionalnih snaga Mahmuda Džibrila.
Uprkos izbornoj pobjedi, ne uspijeva da uspostavi kontrolu nad cijelom Libijom, opterećenom plemenskim sukobima i rastućim uticajem islamista. Situaciju bismo u jednoj riječi mogli opisati kao haotičnu.
Ustav Tunisa je napisan kao sekularni, bez uključivanja šerijatskog prava, što su pozdravile liberalne stranke u opoziciji, a takvom potezu oštro se protive salafiti, koji sve glasnije zahtijevaju uređivanje tuniskog društva po šerijatskom pravu
U Tunisu, zemlji iz koje je talas demonstracija krenuo, održani su izbori u oktobru prošle godine, na kojima je izabrano 217 članova parlamenta sa zadatkom sastavljanja novog ustava. Na izborima je pobijedila desna islamistička stranka Enahda, koja je osvojila oko 40 odsto glasova.
Ustav Tunisa je napisan kao sekularni, bez uključivanja šerijatskog prava, što su pozdravile liberalne stranke u opoziciji, a takvom potezu oštro se protive salafiti, koji sve glasnije zahtijevaju uređivanje tuniskog društva po šerijatskom pravu. Tunis je mnogo manja i socijalno homogenija zemlja od Egipta, pa je tamošnjim vlastodršcima sastavljanje ustava i konsolidovanje zemlje bilo pmnogo lakši zadatak. Iako su građani nezadovoljni provedenom demokratizacijom, prvenstveno pravima žena i manjina, Tunis bismo ipak mogli istaći kao svijetli primjer učinaka Arapskog proljeća.
Nakon Mubaraka, u Egiptu su građani srušili i sporni dekret kojim je novoizabrani predsjednik Mohamed Mursi povećao svoja ovlaštenja. U masovnim demonstracijama i neredima u blizini predsjedničke palate u Kairu, građani su protestovali protiv dekreta kojim bi, tvrde stručnjaci, ovlaštenja predsjednika bila veća od onih koje je imao svrgnuti diktator Hosni Mubarak, pa je Mursi bio prisiljen da ga povuče.
Takođe, 15. decembra održan je prvi krug referenduma o novom ustavu, koji vodi daljnjoj islamizaciji zemlje i ne osigurava potrebne medijske, vjerske i političke slobode, kako tvrdi egipatska opozicija. Prema prvim informacijama, 56,5 odsto Egipćana koji su izašli na birališta glasalo je za novi ustav, dok ih je 43,5 odsto bilo protiv, a konačna odluka o Ustavu biće donesena u drugom krugu.
Sirija se nalazi usred građanskog rata i teško je razgovarati o bilo kakvom mirnodopskom poretku, a kamoli o demokratiji. Ne smiruju se sukobi između predsjednika Bašara al-Asada i pobunjenika, a utisak je da bi strana intervencija već odavno krenula da nije ruske diplomatske i vojne podrške aktuelnim sirijskim vlastima.
Mediji upozoravaju na rizike od upotrebe hemijskog oružja, koje bi Asad navodno mogao da iskoristi protiv sopstvenog naroda, što je jedan od najvećih argumenata za stranu intervenciju. Slučajno ili ne, jedan od novinara koji je izvještavao o sirijskom hemijskom oružju i mogućnosti da se ono upotrijebi jeste David Martin, ista osoba koja je 2003. za CBS izvještavala o iračkom oružju za masovno uništenje, koje se kasnije pokazalo nepostojećim.
Devet godina nakon velike greške iz Iraka, Martin ponovno iz neimenovanog američkog visokog izvora saznaje da postoje dokazi da će Asad upotrijebiti hemijsko oružje protiv svog stanovništva.
Nakon svih ratova i stradanja stanovništva, Arapsko proljeće moralo bi da im zaista donese napredak i bolje i pravednije sisteme da bismo mogli reći da ono nije promašaj.
Za sada, u postrevolucionarnoj fazi, i dalje postoji opasnost da revolucije prerastu u islamsko buđenje ili, pak, u postavljanje i učvršćivanje zapadnih klijentelističkih režima.
Galerija
Bonus video:
