Oružje je već godinama utihnulo u Iraku, međutim u Basri i Faludži broj deformiteta kod novorođenčadi i slučajeva kancera je u porastu. Mještani vjeruju da je krivac za to američka municija sa osiromašenim uranijumom a pojedini naučnici smatraju da bi mogli biti u pravu.
Groblje namijenjeno samo za djecu toliko je pretrpano da ponekad izgleda kao da su rake jedna preko druge. U mnogim slučajevima nema mjesta za datum rođenja.
To zapravo nije ni bitno, jer su kod većine datum smrti i rođenja su isti. Postoji nekoliko hiljada grobova, a pet do deset nastaje svakog dana.
Prema studiji objavljenoj u septembru u "Biltenu za zagađenje okoline i toksikologiju", stručnom žurnalu sa sjedištem u njemačkom gradu Hejdelbergu, broj deformiteta kod novorođenčadi u Basri u periodu između 1994. i 2003. se povećao sedam puta.
Od 1.000 živo rođene djece njih 23 imalo je neku vrstu deformiteta.
Višestruki kanceri
Slične brojke su prijavljene i u Faludži. Prema studiji iz Hejdelberga, koncentracija olova u mliječnim zubima bolesne djece iz Basre je bila skoro tri puta viša nego kod djece iz oblasti u kojima nije bilo borbi.
Nikada ranije nije zabilježena tako visoka stopa poremećaja otvorene neuralne tube (otvorena leđa) kod beba kao u Basri, i ta brojka nastavlja da raste. Broj slučajeva hidrocefalusa (voda u mozgu) među novorođenčadima je šest puta veći u Basri nego u SAD, navodi se u studiji.
Kada se djeca igraju u blizini olupina tenkova, ona sitnu uranijumsku prašinu apsorbuju preko kože, kroz usta i nos
"Nije samo broj slučajeva kancera iznenada skočio. Takođe, bilježimo dvostruke i trostruke kancere, odnosno pacijente sa tumorima na oba bubrega i u stomaku. Takođe ima slučajeva u kojima je cijela porodica pogođena".
On je ubijeđen da je to povezano sa upotrebom municije sa uranijumom.
"Postoji veza između kancera i radijacije. Ponekad je potrebno 10 ili 20 godina prije nego što se posljedice manifestuju".
Termin uranijumska municija se odnosi na projektile koji sadrže osiromašeni ili slabo radioaktivni uranijum, poznat kao DU. Kada DU eksplodira proizvede sitnu uranijumsku prašinu.
Kada se djeca igraju u blizini olupina tenkova, ona apsorbuju prašinu preko kože, kroz usta i nos.
Život na smetlištu
Kraljevsko londonsko udruženje predstavilo je jednu od najkonciznijih studija na ovu temu 2002. godine, ali se bavilo samo potencijalnim prijetnjama za vojnike. Zaključuje se da je rizik od radijacije "veoma nizak" kao i rizik od hroničnog trovanja bubrega od uranijumske prašine.
To je možda uvjerilo vojnike, ali ne i Muhameda Hajdara. On živi u Kibli, četvrti Basre, koja kao i mnoge druge u ovom gradu podsjeća na smetlište.
Hajdar koji predaje matematiku u srednjoj školi mogao bi sebi priuštiti da živi u boljoj četvrti. Međutim on sav novac koji zaradi troši na liječenje ćerke Rukije. Ova trogodišnjakinj ne može da hoda niti da priča.
Na leđima ima dva otvora. Ona ima rascjep koštanog kičmenog kanala, vidljivi znak hidrocefalusa i ugrađena joj je cijev koja uklanja višak tečnosti koja se nakuplja u mozgu.
U Njemačkoj, djeca poput nje su podvrgnuta prenatalnoj operaciji, ali ne i u Basri. Hajdar i njegova supruga su sretni što je Rukija uopšte živa. Ona je njhovo prvo i jedino dijete.
Ostaci tenkova uništenih u ratu uz pomoć uranijumske municije stajali su na ulicama do 2008.
Skraćenica DU je u Basri rasprostranjena kao i deformiteti kod novorođenčadi. Municija sa osiromašenim uranijumom je dva puta korištena: izvan grada u ratu 1991, i u samom gradu 2003, kada su britanske snage napredovale ka aerodromu. Zapadna Basra je gradska četvrt sa najvećim brojem leukemije među novorođenčadima.
"Oni koji su bili djeca u pravom ratu su danas odrasli“, kazala je Kairija Abu Jasin iz lokalne agencije za životnu sredinu.
Ona procjenjuje da je 200 tona uranijumske municije korišteno u Basri. Ministarstvo odbrane u Londonu tvrdi da su britanski vojnici upotrijebili samo oko dvije tone ove municije u ratu.
Rijetki su Iračani koji sebi mogu priuštiti redovne preglede, usljed čega se do kraja iznose trudnoće koje bi u SAD ili Evropi bile ranije prekinute
Bilo je nemoguće držati djecu podalje od olupina, kazala je Abu Jasin. „Postavljali smo natpise: Oprez – radijacija. Ali ljudi nijesu prijetnju shvatali ozbiljno“.
U Sjedinjenim Državama, nijedan veći list nije još objavio priču o genetskim poremećajima u Faludži.
Britanski "Gardijan" je kritikovao ćutnju "Zapada" nazivajući to moralnim neuspjehom, i citirao hemičara Krisa Bazbija, koji je kazao da zdravstvena kriza u Faludži predstavlja "najveći stepen genetske štete kod jedne populacije koja je ikada proučavana". Bazbi je jedan od autora dviju studija koje su rađene na ovu temu.
Ipak teško je precizno identifikovati uzroke deformiteta. Abnormalnosti kičmene moždine mogu, takođe, biti izazvane nedostatkom folne kiseline na početku trudnoće.
Rijetki su Iračani koji sebi mogu priuštiti redovne preglede, usljed čega se do kraja iznose trudnoće koje bi u SAD ili Evropi bile ranije prekinute.
Bombe u našem kraju
Sabrija Salman je nazvala svog sina Muslim, ali to ga nije zaštitilo. Muslim, koji sada ima deset godina, nedavno je podvrgnut operaciji kako bi se uklonio tumor od 500 grama sa njegove ruke.
Uranijum možda jeste faktor, međutim, druge suspstance, poput olova i žive, korištene u proizvodnji municije i bombi takođe mogu imati štetan uticaj
Bolnica plaća hemoterapiju, mada bi zračenje bilo efikasnije za njegovu vrstu tumora. Međutim, zračenje je dostupno samo u inostranstvu ili Bagdadu, gdje postoji lista čekanja od pet mjeseci, a porodica više nema toliko vremena.
Majka se moli Alahu, a na pitanje ko je kriv za bolest njenog djeteta, ona kaže: „Rat je kriv“. Zagađenje. Mnogo bombi je palo u našem kraju“.
Potraga za istinom
Uranijum možda jeste faktor, međutim, druge suspstance, poput olova i žive, korištene u proizvodnji municije i bombi takođe mogu imati štetan uticaj.
"Bombardovanje Basre i Faludže je možda povećalo izloženost stanovništva metalima, moguće rezultirajući sadašnjim povećanjem deformiteta kod novorođenčadi", navodi se u studiji iz Hajdelberga.
Još jedan faktor je u igri. Od zbacivanja Sadama, susjedi Iraka Iran, Sirija i Turska odvlače znatno više vode iz rijeka Eufrat i Tigar. Struja koju formiraju dvije rijeke je sada toliko slaba da slana voda prodire od Persijskog zaliva do Basre.
To znači da se otpadne vode iz industrijskih postrojenja više ne prečišćavaju kako bi trebalo, što povećava koncentraciju teških metala u tlu.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) trenutno sastavlja izvještaj kojim će se osvrnuti na sadašnje stanje istraživanja na ovu temu, ali teško da će pružiti novi uvid
Rođak koji sjedi pored njega i dalje ima komad šrapnela iza oka, majka je umrla od tuge, supruga više ne izlazi vani... „a ovo su naša djeca“, kaže on.
Pokazuje na 21-godišnju djevojku, sedmogodišnju djevojčicu i malog dječaka koji sjede jedno pored drugog. Oni nemaju iste roditelje, ali svi imaju ista uska lica i samo po jedno oko.
Mlada žena Madia, pohađa lokalni koledž. Ne voli da ide tamo iako pola lica prikriva velom. „Šta je razlog ovome? Mislim da je moja majka udahnula neku hemikaliju kada sam ja bila u njenoj utrobi“, kaže Madia.
Lako je za ove deformitete okriviti nešto pod nazivom „DU municija“, proizvedena u SAD. To je lakše nego razmišljati o štetnim uticajima olova i žive u tlu, ili o toksičnim materijalima u vodi. Međutim, to one koji su učestvovali u ratu ne oslobađa odgovornosti.
Nije dovoljno proglasiti jedan rat završenim. Iako Irak sada organizujje izbore i tiranin je obješen, rat je i dalje u tlu, u vazduhu i u djeci.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) trenutno sastavlja izvještaj o uranijumskoj municiji. Izvještaj će se osvrnuti na sadašnje stanje istraživanja na ovu temu, ali teško da će pružiti novi uvid.
Mada su dalja istraživanja potrebna za mnoge, ona stižu prekasno. Jedno je sigurno. Prekasno je za ono tijelo umotano u bijelo platno i položeno u prašinu na ivicu dječjeg groblja u Basri.
Prevela: Nada Bogetić
Bonus video:
