Masakr u Njutaunu natjerao je Ameriku da počne sa preispitivanjem odnosa prema oružju, ali jedna žena smatra da bi tema razgovora na nivou cijele zemlje trebalo da bude odnos prema mentalnim oboljenjima. Tekst pod nazivom “Ja sam majka Adama Lance” autorke Lize Long pročitali su milioni ljudi širom svijeta, pa se osim o oružju, nasilju u medijima, politici i političarima, NRA, demokratama i republikancima, načinu vaspitanja i kulturi jedne nacije sada u SAD govori i o odnosu prema mentalnim oboljenjima i onome što američke institucije pružaju svima kojima je pomoć očajnički potrebna.
Tekst, koji je osim velike pažnje izazvao i oštre kritike onih koji tvrde da Longova samo privlači pažnju ne misleći na posljedice po svoju djecu, B92 je prenio u cjelini.
Tekst je u formi bloga prvobitno objavljen na sajtu thebluereview.org, a zatim su ga prenijeli brojni svjetski mediji. Trenutno je ubjedljivo najčitaniji tekst na uticajnom američkom portalu “Hafington postu” i ima više od milion lajkova.
“Tri dana prije nego što je 20-godišnji Adam Lanca ubio svoju majku, a zatim otvorio vatru u učionici punoj djece u Konektikatu, moj 13-godišnji sin Majkl (ime je promijenjeno) propustio je autobus jer je nosio pantalone pogrešne boje.
‘Mogu da nosim ove pantalone’, rekao mi je, tonom koji je postajao sve ratoborniji.
‘Plave su, a prema pravilima tvoje škole dozvoljene su samo crne ili kaki pantalone’, odgovorila sam.
‘Rekli su mi da mogu da nosim ove’, insistirao je, ‘Ti si glupa kučka, mogu da obučem šta hoću. Ovo je Amerika. Imam svoja prava!’
‘Ne možeš da nosiš šta hoćeš i definitivno ne možeš da me zoveš glupom kučkom. Zabranjeni su ti i TV i kompjuter do kraja dana, sada ulazi u kola, vodim te u školu’, rekla sam razumnim tonom.
Živim sa sinom koji je mentalno obolio. Volim svog sina. Ali ga se i plašim.
Prije nekoliko nedelja, Majkl je potegao nož i prijetio je da će ubiti mene, a zatim i sebe, kada sam mu rekla da vrati knjige u biblioteku. Njegova braća koji imaju sedam i devet godina znaju za plan u slučaju opasnosti – otrčali su u auto i zaključali vrata i prije nego što sam im bilo šta rekla. Uspjela sam da Majklu oduzmem nož, a zatim sam sve oštre predmete iz naše kuće stavila u jednu kutiju koju sada uvijek nosim sa sobom. Za to vrijeme, on je vrištao, vrijeđao me i prijetio da će me ubiti ili povrijediti.
Sukob se završio uz pomoć tri krupna policajca i bolničara koji su uspjeli da stave mog sina na nosila i odvezu ga u lokalnu bolnicu. Ustanova za mentalno oboljele nije imala nijedan slobodan krevet tog dana, ali su u Urgentnom centru uspjeli da ga smire i da nas pošalju kući sa kutijom ljekova na recept i sa zakazanim pregledom kod lokalnog dječjeg psihijatra.
I dalje ne znamo od čega boluje Majkl. Nabacivali su brojne dijagnoze tokom brojnih sastanaka sa ljekarima, policajcima, socijalnim radnicima, savjetnicima, školskim psiholozima. Bio je na gomili ljekova, koristili smo rusku literaturu, ali ništa nije upalilo.
Na početku sedmog razreda, Majkl je primljen na ubrzani program za nadarenu djecu matematičare i naučnike. Njegov koeficijent inteligencije je natprosječan. Kada je dobro raspoložen, rado će razgovarati o raznim temama, od grčke mitologije, preko razlika između Ajnštajnove i Njutnove škole fizike, pa do Doktora Hua. On je uglavnom dobro raspoložen, ali kada nije, pazite se. I nije moguće predvidjeti šta bi moglo da ga uznemiri.
Nekoliko nedjelja po polasku u novu školu, Majkl je počeo da ispoljava sve čudnije ponašanje. Odlučili smo da ga prebacimo u centar sa restriktivni bihevioristički programom, u kome u kontrolisanim uslovima rade djeca koja ne mogu da funkcionišu u običnim učionicama.
Istog jutra kada se desio incident sa pantalonama, Majkl je nastavio da se prepire sa mnom, na trenutke bi se izvinjavao i izgledao kao da se kaje. Kada smo stigli do parkinga ispred škole rekao je: ‘Mama, vidi, stvarno mi je žao, da li mogu da igram video igre danas?’
Rekla sam mu da nema šanse: ‘Ne možeš da se ponašaš onako kako si se ponašao jutros i da misliš da možeš da tako brzo povratiš sve privilegije’
Lice mu se skamenilo i oči su mu se ispunile bijesom. ‘Onda ću da se ubijem’, rekao je, ‘Iskočiću iz auta ovog trenutka i ubiću se.’
To je bilo to. Poslije incidenta sa nožem, rekla sam mu da ako to još jednom izgovori, da ću ga odvesti u psihijatrisku ustanovu, bez ‘ako’, ‘i’ ili ‘ali’. Nisam mu odgovorila, već sam samo skrenula lijevo umjesto desno.
‘Gdje me vodiš?’, upitao je zabrinuto. ‘Gdje idemo?’
‘Znaš gdje idemo’, odgovorila sam.
‘Ne! Ne možeš to da mi uradiš! Šalješ me u pakao! Šalješ me ravno u pakao!’
Parkirala sam se pored bolnice, frenetično mašući jednom bolničaru koji je stajao ispred. ‘Zovite policiju, požurite’, rekla sam.
Majkl je već bio u punom bijesu, vrištao je i udarao. Zagrlila sam ga tako čvrsto, da nije mogao da pobjegne iz auta. Ujeo me je nekoliko puta i zabadao je svoje laktove u moja rebra. I dalje sam jača od njega, ali neću još dugo. Policija je brzo došla i odvela je mog sina, koji je vrišta i šutirao u bolnicu. Počela sam da se tresem, suze su mi ispunile oči dok sam popunjavala papire. ‘Da li je bilo nekakvih poteškoća sa... sa koliko godina je vaše dijete... da li je bilo problema sa... da li je vaše dijete ikada... da li vaše dijete ima...’
Barem imamo zdravstveno osiguranje. Nedavno sam prihvatila posao u lokalnom koledžu, odustajući od slobodne karijere, jer kada imaš ovakvo dijete, onda ti je potrebno osiguranje. Učinili biste sve za osiguranje. Nijedan individualni plan osiguranja ne pokrivao ove stvari.
Danima je moj sin govorio da lažem, da sam sve izmislila kako bih ga se otarasila. Prvog dana, kada sam došla da ga obiđem, rekao je ‘Mrzim te i osvetiću ti se čim izađem odavde’.
Do trećeg dana, ponovo je bio moj mirni, slatki dečko, pun izvinjenja i obećanja da će biti bolje. Slušala sam ta obećanja godinama. Više ne vjerujem u njih.
U prijemnom formularu na pitanje ‘Kakva su vaša očekivanja od liječenja?’, napisala sam ‘Potrebna mi je pomoć’.
I stvarno jeste. Problem je preveliki za mene samu. Ponekad nema dobrih rješenja. Zato se samo moliš za blagoslov i vjeruješ da ćeš, kada se kasnije osvrneš, odjednom sve imati nekog smisla.
Dijelim ovu priču zato što sam ja majka Adama Lance. Ja sam majka Dilana Klebolda i Erika Harisa (odgovornih za masakr u Kolumbajnu prim. aut.). Ja sam majkla Džejmsa Holmsa (ubice iz Aurore). Ja sam majka Džereda Lafnera (ubice iz Taksona). Ja sam majka Seng-Hui Čoa (ubice sa koledža Virdžinija Tek). Ovim dječacima i njihovim majkama je takođe potrebna pomoć. U danima poslije još jedne nacionalne tragedije lako je pričati o oružju. Vrijeme je da pričamo o mentalnim oboljenjima.
Kada sam pitala socijalnog radnika zaduženog za mog sina koje su mi opcije, on je rekao da je jedino što mi preostaje da prijavim Majkla policiji za neko krivično djelo. ‘Ako ga ubacimo u sistem, onda će oni otvoriti dosije, postojaće papirni trag. To je jedini način da bilo šta uradite i završite. Niko neće obratiti pažnju ako nema krivičnih djela’.
Ne vjerujem da je mom sinu mjesto u zatvoru. Haotično okruženje samo pogoršava njegovu osjetljivost i ne bavi se patologijom njegovog stanja. Međutim, izgleda da SAD koriste zatvore kao izabrano rješenje za mentalno oboljele. Podaci ‘Hjuman rajts voča’ pokazuju da se broj mentalno oboljelih zatvorenika uvećao za četiri puta od 2000. do 2006. godine i taj trend se nastavlja. Procenat mentalno oboljelih među zatvorenicima (56 odsto) pet puta je veći nego kod populacije koja nije u zatvoru.
(...) A onda će još jedna namučena duša da otvori vatru u restoranu brze hrane. U tržnom centru. U učionici u obdaništu. A mi ćemo lomiti prste i reći ‘Nešto mora da se uradi’
Državni centri za liječenje i bolnice su uzdrmani i pozatvarani, pa je zatvor sada posljednje utočište - Rajkers Ajlend zatvor, Okružni zatvor LA, zatvor okruga Kuk u Ilinoisu postali su najveći centri za liječenje psihičkih oboljenja.
Niko ne želi da u zatvor pošalje 13-godišnjeg genija koji voli Harija Potera i svoju kolekciju plišanih životinja. Međutim, naše društvo sa svojom stigmom prema mentalnim oboljenjima i sa svojim razorenim zdravstvenim sistemom, ne pruža druge mogućnosti. A onda će još jedna namučena duša da otvori vatru u restoranu brze hrane. U tržnom centru. U učionici u obdaništu. A mi ćemo lomiti prste i reći ‘Nešto mora da se uradi’.
Slažem se da nešto mora da se uradi. Vrijeme je za smisleniji razgovor o mentalnom zdravlju na nivou cijele zemlje. To je jedini način da se naša nacija ikada zaliječi.
Bože, pomozi mi. Bože, pomozi Majklu. Bože, pomozi nam svima.”
Galerija
Bonus video:
