Uspješna spoljna politika zahtijeva kombinovanje različitih instrumenata nacionalne moći kako bi se postigao željeni pozitivan ishod. Zbog toga što svaka država koegzistira sa mnogim drugima, to u praksi znači korišćenje tih instrumenata da se saveznici i protivnici ubijede da se ponašaju na način koji će unaprijediti interese te države. Stoga, efikasna spoljna politika zavisi od ispravnog shvatanja tendencija drugih država i načina na koji će vjerovatno reagovati na inicijative.
Odgovarajući primjer je vizija obuzdavanja američkog diplomate Džordža Kenana. Obuzdavanje je ispravno identifikovalo kritičan cilj - držanje industrijske moći zapadne Evrope i Japana podalje od sovjetskih ruku - i Kenan je shvatio da je nacionalizam jača sila od marksizma i da će države koje se osjećaju ugroženo od sovjetske vlasti imati snažnu tendenciju da balansiraju sa SAD-om. Kenan je takođe predvidio - opet ispravno - da će SSSR na kraju „omekšati“ ako mu se uskrate značajne mogućnosti za širenje. A to je prilično ono što se desilo.
Nasuprot tome, neprijateljska odluka administracije Džordža V. Buša da napadne Irak 2003. bila je zasnovana na potpuno pogrešnom tumačenju situacije sa kojom se suočavala i vjerovatnom odgovoru drugih ključnih aktera. Ne samo da je administracija precijenila sposobnost SAD-a da ponovo urede neko strano društvo, nego nije uspjela ni da predvidi da će se druge države (i nedržavni akteri) ubrzo pridružiti snagama koje će se suprotstaviti naporima SAD-a. Umjesto da pokrenu demokratsku transformaciju arapskog i islamskog svijeta - kako su njene arhitekte naivno predviđale - okupacija je postala skupa bezizlazna situacija i pogoršala je problem terorizma.
Poenta je u tome da uspjeh ili neuspjeh u spoljnoj politici u velikoj mjeri zavisi od toga da li se strateški izbori zasnivaju na tačnom pogledu na svijet i ključnih sila koje su u igri. Ako vladini zvaničnici pogrešno protumače tendencije drugih ili jednostavno ne razumiju sile koje će utvrditi kako će druge države reagovati na bilo kakve akcije koje preduzmu, njihove politike vjerovatno neće uspjeti.
Iako se nepredvidivi i impulsivni pristup predsjednika Donalda Trampa američkoj spoljnoj politici može tumačiti kao ne baš zabavni oblik raliti TV-a, tj. stalno uvođenje izmjena i neizvjesnih situacija kao bi se držala pažnja gledalaca, postoje dvije glavne karakteristike njegovog pristupa ostatku svijeta.
Prva je tendencija da se na odnose sa drugim zemljama gleda čisto iz bilateralnog i transakcijskog ugla, i da se uspjeh ili neuspjeh procjenjuje samo na osnovu toga jesu li SAD bolje prošle u svakoj prilici. U Trumpovoj glavi, vi ste sa njim ili ste protiv njega, a uspješna spoljna politika je ona u kojoj svaki bilateralni odnos znači veću korist za SAD nego za drugu stranu. Ako obje strane prođu jednako dobro ili obje dobiju puno, ali druga strana dobije malo više od SAD-a, onda je to po definiciji loš dogovor, čak i ako je Americi bolje u apsolutnom smislu. Kao i svaki dobar trgovac, Tramp uvijek želi da dobije nešto za ništa i da može da kaže američkom narodu da je nekako ubijedio strance da naprave gomilu ustupaka, a da im ništa nije dao zauzvrat. Poput obećanja da će Meksiko nekako platiti za zid koji čak ni ne želi.
Druga i blisko povezana karakteristika je sklonost ka zastrašivanju. Bilo da prijeti da će poništiti postojeće sporazume, zasuti neprijatelja „vatrom i bijesom“ ili uvesti tarife i prijateljima i protivnicima, Trampove diplomatske metode se zasnivaju na uvjerenju da SAD imaju skoro beskonačni kapacitet da prijetnjama nameću svoju volju drugim državama. Ako Tramp odbije da potvrdi član 5 Sjevernoatlantskog ugovora, druge države će platiti SAD-u da ih brane. Ako mu se ne sviđa NAFTA sporazum i prijeti da će ga napustiti, Kanada i Meksiko će odmah pristati na sve što traže američki pregovarači. Ako prijeti Kini trgovinskim ratom, predsjednik Si Đinping će učiniti sve što je potrebno da Trampa učini srećnim. A ako on poništi iranski nuklearni sporazum, ajatolasi se neće usuditi da nastave sa obogaćivanjem i približavaju se Rusiji i Kini. Ako se prema dugogodišnjim saveznicima SAD odnose prezrivo, ignorišu njihove najiskrenije molbe povodom iranskog sporazuma, a zatim i njima uvedu tarife, oni će ćutke prihvatiti poniženje i ustuknuti.
Postoje dva očigledna razloga zbog kojih je Trampov pogled na svijet pogrešan. Prvo, čisto transakcioni i suštinski bilateralni pristup spoljnoj politici otežava stvaranje većih saveza u korist zajedničkih ciljeva. Ako se uspjeh definiše kao značajni bilateralni dogovori koji su uvijek bolji za SAD nego za bilo koji od njihovih partnera, potencijalni saveznici se tretiraju kao da su protivnici.
Trampova glupa odluka da napusti Trans-pacifičko partnerstvo naškodila je odnosima SAD-a u Aziji i smanjila njenu sposobnost da vrši pritisak na Kinu, čime je potkopala Trampove deklarisane ciljeve.
Tramp je ponovio ovu grešku prošlog mjeseca kada je nametnuo tarife ne samo Kini, već i mnogim drugim trgovinskim partnerima SAD-a.
To ne samo da će nanijeti štetu američkoj ekonomiji tako što će poskupiti uvezeni čelik, nego će izolovati SAD unutar G-7 i dodatno približiti Kinu i Evropu.
Bivši ministar finansija Leri Samers je ove nedjelje za „Fajnenšl tajms“ kazao: „Drugo pravilo strategije je da ujedinite svoje prijatelje i podijelite potencijalne protivnike. Izgleda da SAD rade suprotno.... rezultat (američke politike) je da navede većinu ostatka svijeta da stane na stranu Kine protiv SAD-a.“
Drugi problem je u tome što je Tramp precijenio količinu uticaja koji ima na raspolaganju i nije svjestan strategija koje prijatelji i neprijatelji mogu upotrijebiti da bi ukrotili američku moć. Amerika uživa mnoge prednosti, ali druge države ne moraju da se povinuju njenim hirovima i diktatu. Čak i na vrhuncu tzv. unipolarnog trenutka i američke moći, mnogo slabije države su nalazile načine da skrenu, priguše, odvrate, obuzdaju, iskoriste ili se odupru američkom pritisku. Države mogu balansirati američku moć koordinisanjem svojih pozicija sa drugima ili stvaranjem alternativnih institucija koje zaobilaze Vašington, kao što čine preostale članice TPP. Ili mogu jednostavno odbiti sve što SAD predlože i beskonačno odugovlačiti stvari. Druge države i neki nedržavni akteri mogu da prkose SAD-u ne pokušajima da im se direktno suprotstave već nekim asimetričnim odgovorima, poput toga da se domognu oružja za masovno uništavanje. A stvarno pametne države mogu pokušati da iskoriste moć SAD-a za svoje ciljeve, kao što čine Izrael, Saudijska Arabija i još neki.
Što više SAD pokušavaju da vrše uticaj, a pokazuju manje poštovanja za „skromno mišljenje čovječanstva“, to će drugi imati više motiva da se odupru i sve te taktike će postati efikasnije. Što više borbi Tramp započne, što više lidera uvrijedi, što se više bude ponašao nepredvidivo i neprijatno, to će više druge države početi da ignorišu SAD ili da nude ne više od učtive, uglavnom neiskrene, podrške. Čak i oni svjetski lideri koji su možda skloni da ga podrže moraće dobro da razmisle ako njihov narod sve više vidi SAD u negativnom svjetlu. Ovaj trend već vidimo u padu broja ljudi širom svijeta koji izražavaju povjerenje u američko rukovodstvo, većem poštovanju koje svjetska javnost ukazuje liderima kao što je Si Đinping (ili čak ruski predsjednik Vladimir Putin) u poređenju sa Trampom, i sve većem broju nekada proameričkih lidera koji otvoreno govore o tome da uzmu sudbinu u svoje ruke i ignorišu nenavođenu raketu koja trenutno stanuje u Ovalnom kabinetu.
Na kraći rok, rezultati Trampovih grešaka možda nisu toliko važni. Sve dok ne učini ništa stvarno glupo - poput ulaska u rat sa Iranom - i pod pretpostavkom da njegova dreka ne izazove pravi trgovinski rat, SAD će se provući prilično dobro. Tramp neće učiniti ništa da „ponovo napravi Ameriku velikom“, ali da li je bilo ko ozbiljan to očekivao?
U međuvremenu, američki rivali će nastaviti da obezbjeđuju dodatne prednosti, glas SAD-a se neće slušati kao obično, a Amerikanci neće živjeti tako dobro kao što su mogli. Međutim, ako taj pad bude umjeren, a erozija ustavnog poretka SAD-a dovoljno postepena, mnogi ljudi možda čak i neće primijetiti - na šta Tramp i Republikanska stranka nesumnjivo računaju.
Samo momenat u istoriji SAD, a ne fundamentalna prekretnica
Može se razumjeti zašto neko poput Trampa razmišlja na ovaj način. Na kraju krajeva, SAD su i dalje veoma moćne i imaju najveću i najvažniju ekonomiju u svijetu. Dolar je i dalje rezervna valuta, zbog čega Vašington ima izuzetan uticaj na globalne finansijske poslove. Nijedna velika sila ne želi da bude odsječena od američke ekonomije - čak i malo - i nijedna korporacija ili strana banka ne želi da joj se uskrati pristup američkom finansijskom sistemu. SAD su takođe u izuzetno povoljnom i sigurnom geografskom položaju, bez ozbiljnih neprijatelja u blizini, što znači da je Amerika potrebnija većini saveznika nego što su oni njoj.
Tu je i činjenica da su mnoge države navikle da zavise od Ujka Sema zbog svoje bezbjednosti i strahuju da bi mogle ostati bez zaštite Sjedinjenih Država. Evropske saveznike SAD brine to da će morati da se brane bez puno američke pomoći, a još više ih brine mogućnost da će se međuevropska rivalstva intenzivirati ako nestane „američki pomiritelj“.
Suština je u tome da malo koja država želi da izaziva bijes SAD-a ili čak da se upusti u dugačku, gorku i oduženu borbu zavratnja ruku. Kao i većina Amerikanaca, sadašnji partneri SAD-a se uglavnom nadaju da će se ispostaviti da je Tramp nesrećni, ali kratkotrajni momenat u istoriji SAD, a ne fundamentalna istorijska prekretnica. To bi djelovalo kao davanje kredibiliteta Trampovom zastrašivačkom pristupu spoljnoj politici.
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
