Masa koja se bila okupila na fudbalskom stadionu spustila se do američke ambasade u Beogradu, riješena da se osveti Vašingtonu zbog priznavanja nezavisnosti Kosova. Tog dana, u februaru 2008, srbijanska policija raspoređena ispred ambasade na zahtjev američkog ambasadora Kamerona Mantera nestala je prije dolaska horde od nekoliko stotina.
„Policajci su otišli i odvezli se autobusima. Kad su huligani stigli nije bilo nikoga,“ prisjeća se Manter u odlomku iz knjige „Druga američka vojska: Američka diplomatska služba i diplomatija 21. vijeka“, autora Nikolasa Kraleva.
Jedan dio ambasade uskoro je bio u plamenu.
„Jedan pijani demonstranat uspio je da uđe i izgorio je.“
Nekolicina ostalih su preskočila ogradu. Američki marinci koji su čuvali kompleks imali su pravo da pucaju, ali su uspjeli da otjeraju demonstrante upozorenjima i instrukcijama.
Američke diplomate su znale da će ambasada biti napadnuta. A kao rezultat njihovih priprema, nijedan Amerikanac nije povrijeđen u tom incidentu
Američke diplomate su znale da će ambasada biti napadnuta. A kao rezultat njihovih priprema, nijedan Amerikanac nije povrijeđen u tom incidentu. Samo mali broj ljudi, uključujući ambasadora, i dalje je bio u zgradi u vrijeme napada. Čim su demonstranti pokušali da se probiju u kompleks, neki Amerikanci su počeli da uništavaju komunikacionu opremu vrijednu milione dolara, što je standardna procedura u takvim slučajevima, kaže Manter. Sljedećeg dana, oko tri četvtine osoblja ambasade i svi članovi porodica su evakuisani iz Beograda.
„Znali smo da će doći do ljutite reakcije“ na priznavanje Kosova „i obavili smo sve potrebne pripreme“, rekao je. „Već smo bili rezervisali hotelske sobe i smještaj u ambasadi u Zagrebu“.
Većina diplomata, međutim, nema tu sreću, piše Kralev u članu koji je objavio „Forin polisi“. Skoro nikad nije moguće pripremiti se za neki napad na američku diplomatsku misiju u inostranstvu i evakuacije rijetko proteknu tako dobro kao što je bio slučaj u Beogradu. Događaji u Libiji ove nedjelje poslužili su kao tragičan podsjetnik na tu realnost. U napadu na američki konzulat u Bengaziju, ambasador Kristofer Stivens je ostao zarobljen u zapaljenoj zgradi i navodno se ugušio.
Koštuncia naredio napad na ambasadu
Manter, koji nije napustio svoju ambasadu u Beogradu 2008, želio je da odgovorni za napad budu kažnjeni. Kada su se pojavili dokazi da je premijer Srbije Vojislav Koštunica lično odobrio napad, Manter je odlučio da će se „pobrinuti da premijer ode“ te da je „najbolja osveta da se osigura da on izgubi na sljedećim izborima,“ koji su bili zakazani za manje od pet mjeseci.
Manter je ocijenio da je za slabljenje Koštuničinih šansi za reizbor 2008. ključno bilo uskraćivanje podrške Socijalističke partije Srbije koju je nekada predvodio Slobodan Milošević. Njen novi lider u to vrijeme bio je Ivica Dačić.
„Nagovorili smo ga da promijeni stranu i pridruži se proevropljanima,“ ispričao je Manter.
„Nismo mu platili, samo smo ga ubijedili. Ono što je stvarno želio bio je međunarodni legitimitet. Stoga smo rekli Hozeu Luisu Rodrigezu Sapateru, tadašnjem španskom premijeru, i Jorgosu Papandreuu, budućem grčkom premijeru, koji je tada predvodio Socijalističku internacionalu, da pozovu Dačića da ih posjeti u inostranstvu, gdje su potrudili da ga što bolje ugoste. Rekli su mu da će ga primiti u Socijalističku internacionalu ako priđe proevropskim snagama, što je on učinio. Zabio je Koštunici nož u leđa“.
Manter se osvetio: Koštuničina stranka je izgubila na izborima. Dačićeva partija se nije pridružila Socijalističkoj internacionali, globalnoj organizaciji političkih stranaka lijevog centra, ali je postao zamjenik premijera a četiri godine kasnije i premijer.
Suočeni sa velikim rizicima
Poput Stivensa i hiljada drugih američkih diplomata, Manter je službovao i u puno opasnijim mjestima od Srbije, uključujući Irak i Pakistan. Dok se priprema da se povuče iz spoljnopolitičke službe nakon 27 godina, ovaj diplomata želi da se zna da moderna diplomatija nije uvijek med i mlijeko.
Dok američke diplomate i dalje provode vrijeme u društvu kraljeva i kraljica, predsjednika i premijera – i vrlo su tražene osobe u stranim prijestonicama – oni se takođe suočavaju sa bezbjednosnim prijetnjama, stresovima zbog stalnih premještaja i izazova što su ljudi za sve u stranim zemljama.
Kralev, bivši dopisnik „Fajnenšl tajmsa“ i „Vašington tajmsa“, kaže da je za svoju novu knjigu intervjuisao oko 600 pripadnika diplomatske službe u više od 50 ambasada i konzulata.
Dok američke diplomate i dalje provode vrijeme u društvu kraljeva i kraljica, predsjednika i premijera – i vrlo su tražene osobe u stranim prijestonicama – oni se takođe suočavaju sa bezbjednosnim prijetnjama, stresovima zbog stalnih premještaja i izazova što su ljudi za sve u stranim zemljama
Filip Frejn, zvaničnik diplomatske službe koju je Kralev prvi put sreo u Kairu 2003, rekao je da je išao na sastanak u Jemenu 1993. kada su njegovo diplomatsko vozilo zaustavila „tri tipa sa kalašnjikovima“. „Pitao sam ih na arapskom da li bih mogao da uzmem torbu sa zadnjeg sjedišta, ali su oni do tada već ušli u auto i odvezli se“, ispričao je Frejn. Te iste godine, Frejnovog šefa u Jemenu, Hajnsa Mahonija, otmičari su držali sedam dana.
Za Lauru Klerići, sada penzionisanu službenicu koju je sreo u Meksiko Sitiju 2003, Kralev kaže da su joj banditi postavili zasjedu u Gvatamali krajem 70-tih dok se vozila sa troje kolega i šestoro djece. „Kada su vidjeli da pripadnik obezbjeđenja ima pištolj, počeli su da pucaju na nas,“ prisjeća se ona.
„Na svu sreću, željeli su samo naš novac, ali kad smo se vratili, bila sam apsolutno skrhana.“ Ipak, rad na takvim mjestima „život mi je obogatio kako u Vašingtonu ne bi bilo moguće, šta god da radim“, rekla je.
Kao vatrogasci
Najviše diplomate su jedna verzija vatrogasaca američke vlade: brzo se kreću po svijetu, od jednog žarišta do drugog. I kada riješe jednu krizu, odmah idu na sljedeći zadatak. Dvije godine prije preuzimanja dužnosti u Srbiji, Manter je predvodio tim koji je obučavao iračke provincijske vlasti kako da efikasno vladaju i savjetovao lokalne sudije kako da vode procese – usred česte pucnjave, bombi pored puta i granatiranja.
Američke diplomate dobijaju raznovrsne zadatke, što potvrđuju njihove priče. Juri Kim je 2008. bila u Sjevernoj Koreji. Pratila je Njujoršku filharmoniju tokom rijetkog koncerta u toj komunističkoj državi. Pomogla je u pregovorima oko posjete bez presedana, za koju se Vašington nadao da će poboljšati saradnju Pjongjanga u naporima da odustane od svog programa nuklearnog oružja. I ona je učestvovala u tim naporima.
Ove godine, sada u Turskoj, Kim je pokušavala da ubijedi Ankaru da iskoristi svoj uticaj na sirijskog predsjednika Bašara al Asada da okonča nasilni obračun režima u Damasku sa demonstrantima protiv vlade.
Takođe ove godine, Dejvid Lindvol je radio u Iraku na ugovorima o prodaji američkih vojnih aviona i druge opreme vrijedne milijarde dolara vladi u Bagdadu. Nekoliko godina ranije, na drugom kraju svijeta, Lindvol je učestvovao u uspješnim naporima u cilju reforme prethodno korumpiranog sistema usvajanja djece u Gvatamali, koji koriste mnogi Amerikanci. Na Haitiju 2010, učestvovao je u potrazi za nestalim američkim državljanima nakon katastrofalnog zemljotresa i pomogao je lokalnim vlastima da se oporave nakon nesreće. Lindvolova kuća se srušila i da se zatekao u njoj vjerovatno bi poginuo.
Gevin Sandvol je prvi put dospio u zatvor u Panami 1998. Dvojica satanističkih ubica su sjedjeli preko puta njega. Na sreću po Sandvola, on je samo bio u posjeti kriminalcima, koji su bili američki državljani, kako bi osigurao da imaju human tretman i prenio poruke njihovim porodicama. Početkom ove godine, Sandvol je u Kabulu radio je na ublažavanju krize nakon što su američki vojnici spalili kopije Kurana, a jedan vojnik hladnokrvno ubio 16 avganistanskih civila, mahom žena i djece.
Kako su „zaratili“ sa Pakistanom
Manterov mobilni telefon je zazvonio u tri ujutru. Spavanje je bilo posljednje na šta je mislio, pa je odgovorio na poziv.
„Čuli smo da se helihopter srušio. Je li to jedan od vaših?" pitao je visokorangirani pakistanski zvaničnik. Manter nije mogao da odgovori, ne zato što nije znao već zato što se zakleo na tajnost, bar još nekoliko sati.
U danima nakon Bin Ladenovog ubistva, Manter i njegove kolege u ambasadi su morali da objasne pakistanskoj vladi i vojsci zašto im nisu rekli za stranu vojnu operaciju na njihovoj teritoriji
Čuvanje tajne je bilo lako u poređenju sa sljedećim Manterovim izazovom – popravljanjem već napetih američko-pakinstanskih odnosa. Tenzije su dostigle nivo usijanja oko tri mjeseca ranije, kada je Rejmond Dejvis, radeći za CIA, ubio dvojicu Pakistanaca, navodno u samoodbrani. U danima nakon Bin Ladenovog ubistva, Manter i njegove kolege u ambasadi su morali da objasne pakistanskoj vladi i vojsci zašto im nisu rekli za stranu vojnu operaciju na njihovoj teritoriji. Nekoliko dana nakon operacije, Manter je bio u kabinetu generala Ašfaka Parveza Kajanija, moćnog načelnika generalštaba pakistanske vojske.
Kajani je kiptio od bijesa. Manter mu je upravo bio uručio demarš iz Vašingtona sa „spiskom stvari“ koje je američka vlada željela da pakistanska vojska obavi nakon upada u Bin Ladenovo sklonište. Obamina administracija je smatrala da sada ima više uticaja da obezbijedi bolju saradnju Pakistanaca u borbi protiv ekstremista koji se kriju u Pakistanu, rekao je Manter. Pakistanska vlada, koja je držana u neznanju, još je bila u šoku zbog operacije, a Kajani je znao da će prihvatanje američkih zahtjeva biti doživljeno kao kapitulacija pred Amerikancima.
Stoga je ambasadoru „bacio parče papira“ i rekao mu da ide.
„Rijetko sam vrijeđan kao diplomata, ali on me je izbacio iz kancelarije,“ rekao je Manter.
SAD: Ubijen Osama bin Laden >>>
Knjiga o ubistvu Bin Ladena uznemirila duhove, moguća tužba protiv autora >>>
Epizode sa Bin Ladenom i Dejvisom pokazuju kako se kratkoročni američki ciljevi u nekoj stranoj zemlji mogu sudariti sa američkom dugoročnom misijom. Slični primjeri se mogu naći širom svijeta, uključujući Rusiju i Kinu, gdje Vašington mora pažljivo balansirati između zagovaranja ljudskih prava i demokratije i pomoći koja mu je potrebna od Moskve i Pekinga u rješavanju strateških pitanja poput nuklearnog programa Sjeverne Koreje i Irana, piše Kralev.
„Operaciju sa Bin Ladenom bih opet bih izveo na potpuno isti način“, kazao je Manter.
„Vrijedjelo je, i predsjednik je to isto zaključio. Ali, nemojmo se zavaravati: ona jeste jako narušila odnose. Postoji niz pretpostavki kada gradite neki odnos i kada razgovarate sa ljudima mora postojati neko voljan da sluša. Kada to propadne, vrlo je teško voditi ambasadu, zbog čega je ovo najteža misija u mojoj karijeri,“ zaključio je američki diplomata.
Za bezbjednost SAD, potrebno da čitav svijet bude bezbjedan
Imajući u vidu sveobuhvatnu ulogu SAD u svijetu, piše u članku „Forin polisija“, ne bi trebalo da iznenađuje to što američke diplomate moraju da obavljaju tako raznovrsne zadatke tokom karijere. U najnovijoj američkoj Strategiji nacionalne bezbjednosti navedeni su suštinski nacionalni interesi koje treba da brani jedan američki diplomata – bezbjednost SAD, prosperitet države i vrijednosti za koje se zalaže (ljudska prava, demokratija i jednakost).
Ti interesi su toliko fundamentalni da uglavnom postoji politička suglasnost oko njih bez obzira na to koja je stranka na vlasti. Drugi dokument, Četvorogodišnja revizija diplomatije i razvoja, koji je izdala američka državna sekretarka Hilari Klinton 2010, odnosi se na važnost međunarodnog sistema za američke interese. U njemu se kaže da, kako bi se garantovala bezbjednost SAD, čitav svijet mora biti bezbjedan i stabilan jer su današnje prijetnje, poput terorizma, transnacionalnog kriminala, klimatskih promjena i epidemija „globalne, međupovezane i izvan mogućnosti bilo koje države da ih sama riješi.“
„Ne možemo očekivati da nas štiti naš geografski položaj, koji je historijski bio tolika prednost za Ameriku – mislim da je 11. septembar to definitivno pokazao,“ rekla je Klinton.
„Kako bismo maksimalno povećali šanse da uživamo u bezbjednosti i miru kod kuće, moramo praktično biti za kormiliom svijeta – da pokušamo pridobiti prijatelje i saveznike da rade sa nama, da ublažavamo probleme, pronalazimo rješenja koja neutrališu ili sprečavaju nedržavne aktere, kao i države otpadnice, da preduzimaju akcije koje dovode u rizik život i imovinu našeg naroda i naših prijatelja.“
Da bi SAD bile istinski bezbjedne i prosperitetne, čitav svijet mora da bude bezbjedan i prosperitetan – i „to je svijet kojem težimo“ prema Strategiji nacionalne bezbjednosti. U isto vrijeme, Bijela kuća prihvata „svijet kakav jeste“ i priznaje da se američka vlada mora sa time suočiti. Tu počinje posao američkih diplomata: da pomire ponekad kontradiktorne ciljeve kratkoročne zaštite američkih interesa dok takođe – na neki način – rade da od svijeta stvore bezbjednije i prosperitetnije mjesto za buduće generacije.
Galerija
Bonus video:
