Mnogi analitičari smatraju da će najveći izazov za međunarodnu zajednicu biti da spriječi podjelu Sirije po etničkim i vjerskim linijama.
Naime, Siriju od obale Meditarena dijeli visok i širok planinski lanac koji je vjekovima bio dom religijske manjine alavita kojoj pripada porodica Bašara al Asada. Ima ih oko 2,5 miliona i čine oko deset posto sirijske populacije.
Planine bi, po svemu sudeći, ponovno mogle da postanu njihov bastion. Kako nasilje raste sve je više znakova da bi režim, ukoliko bude primoran da napustiti Damask, najvjerovatnije izveo bijeg u planine.
Već je stotine hiljada alavita otišlo u relativno sigurno planinsko područje, strahujući od osvete ukoliko njihova zajednica izgubi vlast. Iako manjina, alaviti su decenijama „drmali“ zemljom u kojoj su suniti većina.
Šahšank Joši, stručnjak u organizaciji "Chatham House" u Londonu smatra da to može da bude tek početak.
„Mogli bi uskoro da vidimo povlačenje alavita u područje u kojem dominiraju i koje mogu da brane. To bi moglo da bude novo utočište režima i njegovih pristalica“, ocjenjuje Joši.
1920. godine francuska administracija je odvojila alavitska od sunitskih područja
Jednom je takva mini alavitska država već postojala. Nakon sloma Otomanskog carstva, poslije Prvog svjetskog rata, Liga naroda dala je Francuskoj da upravlja Libanom i Sirijom. Francuska administracija je odvojila alavitska od sunitskih područja dajući alavitima autonomiju koja je postojala od 1920., do 30-tih godina prošloga vijeka.
Danas su, međutim, ključna dva pitanja - da li bi takva država mogla ekonomski da opstane i da li bi mogla da ima stranu podršku.
Radi se o području koje ima razvijenu poljoprivredu i infrastrukturu, ali ne i industriju. Područje je daleko i od naftnih polja koja su na istoku Sirije, pa bi snabdijevnje energentima bilo nesigurno.
Moćan zaštitnik
Bendžamin Džensen, stručnjak za međunarodnu sigurnost u Vašingtonu smatra da takva mini država može da opsatane samo ako ima moćnog zaštitinika.
„Ukoliko pogledate druge enklave, poput kvazi države Južne Osetije ili Abkhazije, odmah je jasno da one ne bi mogle da opstanu bez regionalnog zaštitnika, u ovom slučaju Rusije. U slučaju alavitske države to bi mogao da bude Iran“, smatra Džensen.
Rusija, koja podržava Bašara al Asada, mogla bi takođe da podrži tu mini državu, kako bi zadržala svoju pomorsku bazu u Tartousu, u slučaju pobjede pobunjenika.
Džensen smatra da je, trenutno, stvaranje takve mini države malo vjerovatno, ali da je važno posmatrati razvoj događaja u budućnosti.
Prvo, stanje stvari u budućnosti uveliko zavisi od toga da li će pobunjenici uspijeti da zadrže veće gradove. Režimu bi to bio znak da slabi i da mora da misli i na rezervnu opciju i povlačenje. Drugo, treba pratiti da li će ubistva iz osvete postati sve češća.
"Treba pažljivo pratiti izvještaje o tome gdje se događaju masakri. Bude li ih više u područjima gdje zajedno žive alaviti i suniti, biće to znak da se širi spirala religijskog nasilja, a to može voditi u smjeru stvaranja enklava“, naglašava Džensen.
Mnogi analitičari smatraju da će najveći izazov za međunarodnu zajednicu biti da spriječi podjelu Sirije po etničkim i vjerskim linijama. Nažalost, neuspjeh posmatračke misije UN-a pokazao je da međunarodna zajednica ima vrlo malo mogućnosti da spriječi daljnji sukob.
Joši naglašava da sirijska opozicija sada ima veliku odgovornost: "Sve pobunjeničke frakcije moraju pokazati jednu zrelost i suzdržanost u formiranju nove vlade. Buduće vladine snage moraju biti sposobne da zaštite manjine.“
Dođe li do podjele Sirije i stvaranja alavitske mini države, to će sigurno produžiti rat, jer nema te vlade, stare ili nove, koja će pristati na gubitak luka i priobalja, pa će morati da nastavi sukobe s režimom kako bi ih vratila u sastav države.
Bonus video:
