Pored bazena, blistava, uljem namazana, mišićava tijela izvijala su se uz prerađenu verziju Adeline pjesme „Someone like you“. Na ogromnim zvučnicima ruska igračica se sugestivno njihala ispred mladog Sirijca koji je sjedio ispijajući uvozno libansko pivo s limunom.
Iza njih su se na horizontu uzdizali oblaci dima – znaci automobila bombi i eksplozija. Jedna žena u kupaćem kostimu prskala je pištoljem na vodu, šaleći se kako pripada šabihi, provladinoj miliciji za koju se smatra da je odgovorna za smrt više od 100 civila, među kojima je bilo dosta žena i djece.
"Opozicija hoće da nas ubije to su čak objavili i na Fejsbuku“, kazala je žena i bezbrižno otišla da se prska.
S jedne strane su aktivisti koji pokušavaju da svrgnu Asada. S druge strane, postoji klasa Asadovih pristalica koje se bave svakodnevnim aktivnostima – uključujući i odlaske na zabave – dok horizont gori
Damask je već dugo uporište pristalica predsjednika Bašara al Asada, mahom alavita i hrišćana, ali i sunita (uglavnom sekularnih). Za njih je Asad garant stabilnosti, a mnogi strahuju da bi pobunjenici, ukoliko bi pobijedili, pretvorili Siriju u konzervativniju religijsku zemlju poput Saudijske Arabije i Jemena.
Danima sam slušala glasnu muziku i gledala ljepotice u bikinijima „Viktorija sikrit“ kako se zabavljaju na bazenu hotela Dama rouz gdje sam odsjela. (Više puta sam se sjetila Nerona koji je svirao dok je Rim gorio.) Shvatio sam da je Sirija postala šizofreno mjesto; mjesto gdje ljudi žive u različitim stvarnostima.
S jedne strane su (u Damasku uglavnom nevidljivi) aktivisti koji pokušavaju da svrgnu Asada. S druge strane, postoji klasa Asadovih pristalica koje se bave svakodnevnim aktivnostima – uključujući i odlaske na zabave – dok horizont gori.
Ili se plašiš, ili živiš
Kao da se rat događa negdje drugo, u Mezahu (elitni dio Damaska) ljudi piju šampanjac, održavaju glamurozne modne foto sesije i kupuju markiranu garderobu u luksuznim buticima. Uprkos barikadama i opasnosti od otmica, neki još uvijek uveče izlaze, posjećuju opere, idu na večere s prijateljima i priređuju velike svadbe u otmenom restoranu Le žardin.
"Imam više posla nego ikad“, kaže Dima, televizijska zvijezda, dok je šminkaju za fotografisanje za „Gala magazin“.
"Voljela bih da radim u Libanu ili u SAD, ali ovdje trenutno ima mnogo snimanja.“
Čini se da „zlatna omladina“ Damaska ne primjećuje da je u ratu. Uprkos izvještajima o masakrima civila koje su počinili vladini borci, ustanak do sada nije dotakao njihove živote, niti oni namjeravaju da to dozvole.
Damask je već dugo uporište pristalica predsjednika Bašara al Asada, mahom alavita i hrišćana, ali i sunita
"I dalje svake nedjelje idem kod manikira. Još uvijek sam živa! Ili odlučiš da se plašiš sve vrijeme, ili odlučiš da živiš".
Zaista, članovi orkestra opere u Damasku smatraju da je njihova časna dužnost da nastave da sviraju.
"Kažu da ne treba da stvaramo muziku dok ljudi ginu; ja kažem da je imperativ dati ljudima nadu“, kazao je jedan violinista.
"U ovakvim vremenima je uspjeh i kad je popunjena samo četvrtina sale".
Njegova koleginica se slaže: "Ne želim da odajemo utisak da smo kao 'Titanik' – orkestar svira dok brod tone".
Njena vjera u Damask, kako kaže, mnogo više veze ima sa ruskim muzičarima koji su svirali i tokom njemačke opsade Lenjingrada.
Među elitom je uvriježeno mišljenje da haos i bombe koje se šire zemljom izaziva "treći elemenat"
Nakon jednog klasičnog koncerta u otmenom hotelu Art haus u Mezahu, dok su gosti pijuckali šampanjac u restoranu na otvorenom, čula sam prigušene razgovore o onome što se toga dana dešavalo u Damasku – o bombama i borbama. Kasnije su se čule eksplozije, pucnjava i helikopteri.
Nekoliko dana kasnije, stajala sam na balkonu elegantne vile u italijanskom stilu sa jednom arhitektom i gledala ljude kako stoje u redu za benzin. Do nas su doprli zlokobni zvuci helikoptera i ona je prokomentarisala:
"Ovo je muzika uz koju živimo. Bojim se da ćemo ovu simfoniju slušati još nekoliko godina".
"Asad je kralj Artur, ja sam vitez”
Jedne subote posjetila sam veliku vojnu bolnicu u Barzehu, predgrađu Damaska gdje su česti protesti, hapšenja i pucnjave. Direktor bolnice, koji nije želio da mu se objavljuje ime, rekao mi je da svakodnevno gine oko 100 vojnika.
Na sedmom spratu bolnice upoznala sam majora Firasa Džabra. Ovom 30-godišnjem alavitskom borcu raznijete su desna noga i ruka u borbama protiv pobunjenika u Homsu krajem maja; kaže da su ga iz zasjede napali „strani borci“ među kojima je bilo Libanaca i Jemenaca. Njegova omiljena priča, kako kaže, priča je o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola.
"Ovo je Kamelot“, kaže.
"Asad je kralj Artur, a ja sam vitez".
Kao i mnoge Asadove pristalice, kaže da vjeruje u sirijskog predsjednika i da će nastaviti da se bori kada dobije proteze.
"Imam dvije ljubavi – moju vjerenicu i Siriju".
Među elitom je uvriježeno mišljenje da haos i bombe koje se šire zemljom izaziva "treći elemenat": priliv stranih boraca sa radikalnim salafističkim uvjerenjima koji žele da Siriju pretvore u represivnu, konzervativnu zemlju. Za vrijeme mog boravka, paranoja pristalica režima odjednom je izbila na vidjelo nakon eksplozije jednog automobila-bombe.
"Naš jedini prijatelj je Rusija!“, uzviknuo je jedan čovjek gledajući izgorjele ostatke auta. "Stranci nam raznose zemlju! Sirija Sirijcima!“
Za vrijeme večere kod jedne imućne porodice u njihovoj vili u Mezahu, njihov 17-godišnji sin iznio je svoj čvrsti proasadovski stav.
Određena klasa u prijestonici živi životom koji nije dotaklo nasilje, u prelijepim, prostranim kućama, organizuju velike zabave, provode ljetnje večeri sa prijateljima na otvorenim terasama koje mirišu na jasmin
U svakom slučaju, kako kaže, promjenu ne treba da nameću druge zemlje, od kojih neke ni same nisu demokratske.
"Zašto da nam lekcije iz demokratije daje Saudijska Arabija koja naoružava opoziciju? Oni čak ne daju ženama ni da voze!“
Napolju, na ulicama Damaska rastu redovi za benzin i inflacija, a cijene pojedinih proizvoda iz uvoza skočile su i za 60 odsto.
Ipak, određena klasa u prijestonici živi životom koji nije dotaklo nasilje, u prelijepim, prostranim kućama, organizuju velike zabave, provode ljetnje večeri sa prijateljima na otvorenim terasama koje mirišu na jasmin – suviše tvrdoglavi, ili suviše uplašeni da bi vidjeli da se njihov svijet nepovratno promijenio.
"Ja i dalje svakodnevno džogiram i plivam“, kaže Vael , bogati biznismen koji tvrdi da nema ni građanskog rata, ni sektaškog sukoba. On je šiit, ali su članovi njegove porodice suniti, a ima prijatelja hrišćana, Jermena i alavita.
"Ovo nije rat. Naš režim je jak. Sedamdeset odsto stanovništva u potpunosti podržava Asada".
Njegova žena Nadia kaže da pobunjenici prijete ljudima i da im naređuju da zatvore svoje radnje i pridruže se protestima. Ukoliko odbiju, „oni ih spale“, tvrdi Nadia.
"To je razlog zašto podržavam vladu.“
Kada sam ih pitala da li se plaše, odgovorili su negativno. „Ne, uopšte “, kazao je Vael. „Prošle nedjelje smo kod nas na balkonu imali žurku od 20 ljudi. Svi smo bili opušteni i pušili smo nargile. Čuli smo pucnjavu u daljini – ali je djelovalo da je jako daleko.“
(Priredila i prevela Danka Vraneš Redžić)
Galerija
Bonus video:
