Papa Jovan Pavle II je 1998. posjetio Kubu i zatražio od građana da čekaju na političku šansu poput one koja je dovela do pada komunizma u njegovoj rodnoj Poljskoj.
I dvije decenije nakon pada Berlinskog zida, Kuba, nažalost, ostaje jedna od šačice zemalja širom svijeta u kojima je komunizam i dalje na snazi, navodi britanski nedjeljnik „Ekonomist“.
Bolest je 2006. primorala Fidela Kastra da se povuče, ali je njegov malo mlađi brat Raul sada na vlasti i štiti ga četa penzionisanih staljinista. Kada papa Benediht XVI danas posjeti ovo ostrvo, očekivanja će biti manja.
Na Kubi je, u međuvremenu, počela značajna promjena: zemlja je krenula prema kapitalizmu, a to će imati velike posljedice po Sjedinjene Države i ostatak Latinske Amerike.
Pomenuti put, navodi „Ekonomist“, biće užasno spor. U tom jednopartijskom sistemu nije dopušteno neslaganje: Desetine protivnika režima uhapšene su uoči papine posjete.
Skeptici će priznati da je Fidel Kastro malo otvorio ekonomiju zemlje ranijih 90-tih, nakon kolapsa SSSR-a i povlačenja njegove pomoći, samo da bi je zatvorio čim je u venecuelanskom lideru Ugu Čavesu našao svog novog dobročinitelja.
Vrijeme ističe
Međutim, čini se da je ovaj put drugačije. Jasno je da je Raul Kastro, mada nije demokrata, praktičniji od brata. On priznaje da vrijeme ističe za njihovo ostrvo.
Populacija se smanjuje i stari, ekonomija je beznadležno nepreoduktivna a država više ne može da plaća socijalne usluge na koje je Kuba nekada bila ponosna.
U međuvremenu, neizvjesno je Čavesovo zdravstveno stanje i ostanak na vlasti.
Promjene koje je Raul Kastro uveo gotovo sigurno su nepovratne. Veliki dio kubanske poljoprivrede je, u stvari, privatizovan. Otrpilike trećina radne snage Kube biće do 2015. prebačena u privatni sektor.
Osim zapošljavanja drugih, Kubanci sada mogu da kupuju i prodaju kuće i automobile, čak je i naglo porastao broj mobilnih telefona i kompjutera na ostrvu. Ovo izgleda kao prekretnica poput revolucije Denga Šjaopinga u Kini.
Nijedan čovjek nije ostrvo
Reforme se kreću sporo djelom i zbog toga što je Kastro ambivalentan. On insistira, kao što je i Deng insistirao, na tome da je njegov cilj održavanje, a ne podjela kontrole nad Komunističkom partijom.
Takođe, postoje prepreke za reforme. Birokrate strahuju da će izgubiti moć i privilegije, obični građani strahuju od rasta cijena. Narodno protivljenje natjeralo je Kastra da odustane od predloga da se ukinu „librete“, knjižice koje Kubancima omogućavaju određenu pomoć u prehrambenim proizvodima.
Međutim, presporo kretanje je jednako pogubno za Kastrove koliko i prebrzo kretanje. Kubanci nisu sretni. Njihove škole i bolnice nisu dobre kao što su bile. Nejednakost u prihodima sada postoji zbog onih koji su na vlasti.
Vlada ogorčenost jer funkcioneri mogu sebi da priušte stvari koje su uskraćene svima drugima. Pojačavši nadu Kubanaca u promjene, Raul Kastro hitno mora da stvori dobitnike od procesa reformi - a to znači da mora da nastavi naprijed.
Malim preduzećima se mora omogućiti da prerastu u srednja ili velika. Strane investicije trebalo bi da budu dobrodošle. A uz „librete“ bi trebalo da dolazi i pomoć koja je namijenjena siromašnima.
Kubanci će ocijeniti njihovog narednog lidera strogo na osnovu njegovog ili njenog učinka
Drugi razlog za urgentnost je to što Kastrovi nisu uspjeli da izaberu nasljednika. Kada umre Fidel, kome je 85, promjene će se bez sumnje ubrzati, ali se režim neće raspasti: Raul je sada onaj važniji.
Ipak, ko god da ga naslijedi - a djelimična predaja bi mogla početi već 2013 - neće imati revolucionarni ugled kakav imaju braća Kastro.
Kubanci će ocijeniti njihovog narednog lidera strogo na osnovu njegovog ili njenog učinka. Što duže Raul bude odlagao postavljanje ekonomije na noge, to je veći rizik da post-kastrovsko rukovodstvo bude uništeno u talasu narodnog gnjeva.
Vrijeme da Amerikanci prevaziđu mržnju
Mali je broj onih koji će oplakivati ovaj režim. Međutim, postoji nekoliko razloga zbog kojih bi sve strane trebalo da preferiraju mirni prelazak na kapitalizam i demokratiju na Kubi.
Iznenadni kolaps komunizma rizikuje izbijanje građanskog rata, ili bar opasnost da će silne obavještajne i bezbjednosne službe postati plaćenici na usluzi organizovanom kriminalu i trgovini narkotika. Prisustvo 1,2 miliona Kubanaca na jugu Floride, čini vrlo izvjesnim da će Sjedinjene Države biti uvučene u svaki konflikt.
Nažalost, američka politika prema Kubi oslikava 50-godišnji gnjev prije nego li neki dosljedan plan za ohrabrivanje prelaska na demokratiju. Bol koju su imigranti pretrpjeli je zaista velika, ali ne bi trebalo da nadmaši nacionalne interese SAD.
Snažan kubanski lobi u Majamiju i Vašingtonu drži se principa da je dobar odnos prem Kastrovima,
Pedesetogodišnji ekonomski embargo na ovo ostrvo, čemu se „Ekonomist“ dugo protivio, najviše je doprinio tome da Kastrovi ostanu na vlasti. Vječita metafora njihove propagande bila je da potrebno „jedinstvo“ protiv prekomorskog agresora, što je zvanično opravdanje za manjak političke slobode i jednopartijsku vladavinu.
Snažan kubanski lobi u Majamiju i Vašingtonu drži se principa da je dobar odnos prem Kastrovima, čak i kada se oni otvaraju, izdaja američkih ideala. To je besmislica, navodi se u članku britanskog nedjeljnika.
Kubanci nisu slobodni, ali to nisu ni Kinezi ni Vijetnamci, a Amerika je zaključila da je u njenom interesu da ima normalne odnose sa tim dvjema zemljama. Kina nije Sjeverna Koreja niti Iran, više nije prijetnja po bjezbjednost SAD niti po ostatak regiona.
Pola vijeka neuspjeha je dovoljan dokaz da treba podržati promjenu politike
Jedino osjetljivo pitanje koje ljudi spolja moraju da postave je kako se najbolje mogu ubrzati promjene na Kubi. Kratkoročno gledano, promjena režima je malo vjerovatna. Disidentske grupe koje Amerikanci favorizuju su male i izolovane.
Tamo nema nekog Mendele na vidiku. Ostatak Latinske Amerike je zaključio da je bolje ohrabrivati režim da se posveti reformama, nego ga zaustavljati.
Kuba je nazadujući kutak jedne uglavnom demokratske Latinske Amerike u usponu. Nakon 50 godina tokom kojih je bila izuzetak, sudbina ostrva sve više sliči sudbini regiona. Pravo je vrijeme da obje strane Floridskog moreuza to shvate. Pola vijeka neuspjeha je dovoljan dokaz da treba podržati promjenu politike.
Galerija
Bonus video:
