Upoznajte Rutera Bregmana: Mladi istoričar protiv licemjernih bogataša i nacionalista

Istoričar Ruter Bregman je prvo krenuo u obračun sa globalistima.

Krajem januara u Davosu, švajcarskom odmaralištu gdje se svake zime okuplja finansijska elita, Bregman je otvoreno pitao zašto njegovi domaćini ne plaćaju više poreza.

„Osjećam se kao da sam na konferenciji vatrogasaca i niko ne smije da govori o vodi”, rekao je. „Moramo razgovarati o porezima”, dodao je. „Porezi, porezi, porezi.”

Bregmanov govor o licemjernim milijarderima je postao hit u medijima.

Tri nedjelje kasnije, mladi holandski istoričar se obrušio na nacionaliste.

Taker Karlson, voditelj Foks njuza i jedan od najpopularnijih američkih konzervativaca, pozvao ga je u emisiju.

Karlson je Bregmanov govor opisao kao „jedan od najznačajnijih momenata u istoriji Davosa”.

Istoričar je odmah doveo u pitanje iskrenost svog domaćina rekavši da je njegovu TV mrežu kupila milijarderska klasa.

Pomenuo je i da su Amerikanci doveli na vlast predsjednika koji izbjegava da objavi koliko je poreza platio.

Holanđanin je kazao da porodici Mardok (vlasnici Foks njuza), više odgovara da se ocrnjuju migranti nego da se priča o utaji poreza. Karlsonu je rekao da je milioner koji uzima prljavi novac milijardera i da zato ne priča o spornim temama.

„Vi ste ono kao: ‘Ah, ja sam protiv globalističke elite‘, bla, bla, bla. To ne zvuči ubjedljivo”, rekao je Bregman (30). To je isprovociralo Karlsona koji mu je rekao da ima „sitan mozak” i uz psovke prekinuo emisiju.

Snimke ova dva incidenta su vidjeli milioni ljudi, a Bergman je zatrpan zahtjevima za intervjue.

U razgovoru za „Njujork tajms” u Amsterdamu, Bregman stidljivo govori o razlozima svoje novostečene slave.

„Zabavno je, zar ne? Neko ko ‘spusti‘ Takera Karlsona mora biti zabavan, da budemo iskreni”, kazao je.

Bregman godinama poziva na veće poreze, kraću radnu nedjelju i univerzalnu osnovnu zaradu, ali nikad nije privukao pažnju svijeta kao prošlog mjeseca.

Ocijenio je da je to „zbog nečeg većeg što se dešava”.

Bregman je dio šireg talasa mladih aktivista, mislilaca i političara među kojima su Aleksandrija Okasio-Kortez, 29-godišnja članica Kongresa iz Demokratske stranke i Greta Tunberg, 16-godišnja aktivistkinja borbe protiv klimatskih promjena.

„Njujork tajms” navodi da je njihova radikalna alternativa počela da dobija široku podršku.

„Uspjeh ovakvih stvari, i izvanredni uspon nekoga poput Okasio-Kortez, su simptomi novog vremena. Čitav zeitgejst se mijenja”, rekao je Bregman.

„Tajms” navodi da ono što je specifično za mislioce poput Bregmana je ideološki kontekst, ili nedostatak istog, u kojem su odrastali.

On je sazrijevao tokom decenija u kojima se smatralo da velike ideološke bitke pripadaju prošlosti.

Političari centra, kao što su Bil Klinton i Toni Bler - i u Holandiji Vim Kok - umjesto toga su nastojali da balansiraju između ljevice i desnice, i da se tu i tamo snalaze sa statusom kvo, radije nego da stvaraju smjele vizije budućnosti.

Međutim, kada je izbila ekonomska kriza 2008. godine, i otkrila kako taj status kvo nije bio ni približno neizbježan kao što se pretpostavljalo, ostao je ideološki vakuum. Krajnja desnica je popunila jedan dio, ali i stranke i mislioci ljevice, među njima i Bregman, koji objedinjuje detaljan pristup ekonomskoj politici sa utopijskom vizijom bolje budućnosti.

„On je veoma praktična osoba“, kaže Bas Heijne, vodeć́i holandski esejista i komentator. Ali „on želi da oživi idealizam, i u tom smislu je i te kako dio svoje generacije”.

To što je tokom posljednjeg mjeseca dospio u žižu javnosti je igra slučaja. Odluka da nastupi u Davosu donesena je u posljednjem trenutku. U početku nije imao namjeru da govori o porezu.

Njegovo pojavljivanje na Foksu je jedva ugledalo svjetlo dana. Karlson je odbio da emituje razgovor, a Bregman se dvoumio oko objavljivanja svog snimka na društvenim mrežama, oprezan da ne stvori neku vrstu sukobljavajućeg javnog diskursa koji ostavlja malo prostora za dijalog.

U isto vrijeme, njegovo prodiranje u globalnu svijest je odavno u pripremi.

Bregman je već napisao četiri knjige - prije svega „Utopiju za realiste”, koja je objavljena u Holandiji 2014. godine, stigla je u Sjedinjene Države prije dvije godine i prevedena je na 32 jezika. On u njoj izlaže idealističku viziju koju bi mnogi odbacili kao čistu fantaziju.

Sin pastora i učiteljice, Bregman je odrastao u gradu u južnoj Holandiji. Studirao je istoriju na Univerzitetu u Utrehtu, gdje je i magistrirao.

Nakon što je kratko radio kao predavač u Utrehtu, Bregman je smatrao da bi život akademskog istoričara bio previše pasivan. Odlučio je da ne sprema doktorat nego se pridružio portalu The Correspondent kada je pokrenut 2013. godine.

Dok većina istoričara sprovodi istraživanja na univerzitetima, Bregman je svojevrsni unutrašnji istoričar ovog inovativnog holandskog medija, čiji se novinari ohrabruju da ne žure, a pišu o temama koje su daleko od dnevnih vijesti i informišu čitaoce o svojim istraživanjima.

On radi kao akademski istraživač, nedjeljama se baveći istorijom politika poput univerzalnog osnovnog dohotka. Otprilike svaki mjesec objavi novi članak. Taj posao mu je obezbijedio osnovu za „Utopiju za realiste”.

Ne čudi što je privukao kritike, čak i od ljevice.

Heijne, esejista, divi se Bregmanu, ali smatra da njegova usredsređenost na ekonomska rješenja ide na štetu pitanja identiteta i pripadnosti, koja su postala centralna u aktuelnim društvenim tenzijama.

Drugi ljevičarski kritičari strahuju da bi Bregmanova verzija osnovnog dohotka značila kraj socijalne države - ili jednostavno ne bi funkcionisala u praksi.

„Kada se njegova samozvana utopija proširi da bi obuhvatila potpuno otvorene nacionalne granice, sve prijeti da se raspadne”, napisao je Džon Haris u britanskom političkom časopisu New Statesman.

Ni Bregman nije imun na takve sumnje. Ali, na kraju, on tvrdi da samo ako sanja o onome što se čini nedostižnim, društvo može učiniti dobre stvari mogućim.

„Prilično je jasno da će za 30 godina zvučati zdravorazumski ono što se danas smatra potpuno bizarnim”, rekao je Bregman.

„Pitanje je hoće li se istorija kretati u pravom smjeru? I nisam siguran u to. Ali, trudim se koliko mogu da dam svoj doprinos”.

Zalaže se za svijet bez granica

Mladi istoričar zagovara 15-satnu radnu sedmicu, svijet bez granica i osnovnu zaradu za svakog građanina (utopijski dio), dok naglašava primjere kako su te politike već djelimično primijenjene u novijoj istoriji (realistični dio).

On govori čitaocima o tome kako je univerzalni osnovni dohodak, koncept koji se sada smatra malo vjerovatnim, zapravo zamalo uveden u SAD za vrijeme Niksonovog mandata, i kako je taj predlog podržao Milton Fridman, neoliberalni ekonomista. On navodi primjer jednog kanadskog grada u kojem su svi građani 1970-ih primili osnovni godišnji prihod od 19.000 dolara - program koji nije puno uticao na njihov entuzijazam za rad, ali je bio praćen padom stope kriminala, manjim brojem izostanaka iz škole, odlazaka u bolnicu, smanjenjem nasilja u porodici i siromaštva.

Rob Vijnberg, Bregmanov urednik u portalu The Correspondent, kaže da je taj rad „puno bolji razlog da o njemu piše Njujork tajms nego polemika zbog kojeg je postao poznat u posljednjih nekoliko nedjelja”.