Hodnici centralnog zatvora Rusafa u Bagdadu su puni usplahirene djece tokom dana kada se sudi njihovim majkama. Potom se vraćaju u ženski zatvor, gdje žive posljednjih godinu i po.
Spavaju na tankim madracima u prenatrpanim ćelijama, gdje se dosađuju, gladni i često bolesni. Oni su strana djeca Islamske države.
Među njima je i Obaida, dvogodišnji sin Čečenke Lajle Magomedovne Gazijeve. Ona je uhapšena krajem 2017. dok je bježala iz uporišta ID Tal Afar u sjevernom Iraku i šest mjeseci kasnije je osuđena za pripadnost toj militantnoj islamističkoj grupi.
Na dan kada je Gazijeva osuđena na doživotni zatvor, osuđeno je desetak drugih mladih žena, pokazuju sudski spisi. Obaida je sa majkom u ženskom zatvoru u Bagdadu, prema podacima ruske vlade. Oko 1.100 djece Islamske države uhvaćeno je u točkovima iračke pravde, kazali su Rojtersu izvori upućeni u taj zatvorski sistem. Najmlađi, poput Obaide, borave sa majkama u zatvoru. Najmanje sedmoro od te djece umrlo je zbog loših uslova, prema priči zatvorenika, dokumentaciji ambasade u koju je Rojters imao uvid i izvorima povezanim sa zatvorom. Preminule su i najmanje tri žene.
Nekoliko stotina starije djece se procesuira za krivična djela koja se kreću od ilegalnog ulaska u Irak do borbe na strani ID. Oko 185 djece starosti od devet do 18 godina već je osuđeno na kazne od nekoliko mjeseci do 15 godina u maloljetničkom pritvoru u Bagdadu. Sedamdeset sedmoro osuđene djece su djevojčice.
Tu djecu su izdali roditelji koji su ih odveli u ratnu zonu, od četvrte godine rastu u otrovnoj ideologiji militanata i, u mnogim slučajevima, države iz kojih su došli su ih napustile zbog straha da predstavljaju buduću prijetnju.
Nađa Rajner Herman, Njemica u ranim dvadesetim, koja služi doživotnu kaznu zbog pripadnosti ID, izjavila je za Rojters da je njena dvogodišnja kćerka danima boravila na vlažnom madracu u prljavoj i skučenoj ćeliji u ženskom zatvoru. „Strahujem da bi se mogla razboljeti i umrijeti”, kazala je. Dodala je da su starija djeca ljuta i frustrirana zbog zatočeništva.
Zvaničnici iračke vlade su odbili da daju komentare o stranim ženama i djeci u iračkom pritvoru ili o zatvorskim uslovima. Irak je saopštio da želi da pomogne onima koji su nevini da se vrate u svoje zemlje. Gazijeva je govorila za Rojters u septembru 2017. kada su ona i njen sin, tada beba, držani u kampu blizu Mosula na sjeveru Iraka. Nadala se da se sa Obaidom može vratiti u Francusku, gdje je živjela prije putovanja u Irak. Ali, ona nema francuski pasoš. „Ne želim da ostanem u ovom kampu, ili u ovoj zemlji. Užasava me pomisao na to šta će nam se dogoditi”, kazala je.
Gazijeva, koja je tada imala 28 godina, sjedjela je na podu velikog šatora. U krilu joj je ležao Obaida, čije se sićušno tijelo znojilo pod iračkim suncem. Plakao je i bio je gladan. Gazijeva je rekla da nema dovoljno mlijeka da bi ga nahranila.
Gazijeva je bila među 1400 žena i djece natrpanih u šatorima u prašnjavom logoru. Sa sinom je razgovarala na ruskom jeziku, dok je na desetine mladih majki s djecom govorilo na njemačkom, francuskom i turskom. Sjedjeli su u grupama na gomilama ćebadi. Naoružani čuvari su hodali među starijom djecom. Iračani nisu imali pojma šta da rade sa svojim zarobljenicima. Oni su pravni i diplomatski izazov bez presedana za Irak i dvadesetak stranih vlada. Iako nije bilo ništa neobično u tome da muškarci idu u inostranstvo da se bore, ovo je bio prvi put da im se pridružilo toliko žena i djece. Ne postoji univerzalni zakon koji reguliše repatrijaciju, kaže Klajv Staford Smit, osnivač humanitarne organizacije za ljudska prava Repriv.
Gazijeva je rekla da je slučajno završila na teritoriji ID.
Sa 17 godina je pobjegla u Francusku od separatističkog nasilja u Čečeniji. Tada, 2015, nakon što se razvela zato što je smatrala da suprug nije dovoljno pobožan, pošla je u Tursku sa nekim Ruskinjama koje je „upoznala” preko interneta. U Francuskoj je ostavila troje djece, misleći da će se brzo vratiti.
Gazijeva je ispričala da su je žene ubijedile da vozi niz obalu i da je kasno shvatila da su ušle u Siriju. U početku se plašila, ali joj se kasnije svidjela Islamska država. Nakon nekoliko mjeseci, udala se za čečenskog borca ID i preselila u Irak.
Neko vrijeme, život u takozvanom kalifatu je bio dobar, rekla je Gazijeva. Obaida je rođen u bolnici u Mosulu uz pomoć iračkih babica koje je angažovala ID kada je taj irački grad bio čvrsto pod njenom kontrolom. Strani borci i njihove porodice su imali elitni status u tom gradu. Dodijeljen im je pristojniji smještaj - otet od iračkih vlasnika - i bolja hrana i medicinska njega.
„Život je bio kao u Francuskoj, osim što sam ovdje mogla da na miru praktikujem moju religiju. Moja majka nije shvatala, rekla je da sam se promijenila. Ali, ista sam kao prije, samo što nosim nikab”, kazala je. Nekoliko mjeseci pošto je rođen Obaida, iračke i američke snage su počele kampanju preuzimanja kontrole nad Mosulom. Do tada je Gazijeva ostala udovica i živjela je u sjevernom gradu Tal Afar, gdje je pobjegla od borbi. Ispričala je da je tu život bio dobar, ako izuzme bombardovanje. „Ali, kada sam bila dijete, u Čečeniji je bio rat, tako da sam na to navikla”.
Situacija se promijenila u avgustu 2017. Iračke snage su osvojile Mosul i borba se pomjerila sjeverno. Žene, djeca i preostali muškarci iz ID su bježali iz Tal Afara preko teritorije pod kontrolom Kurda ka turskog granici. Diplomate i prijatelji koji su taj put prešli ranije, rekli su im da će ih kurdski borci pešmerge pustiti da pređu u Tursku. Umjesto toga, bili su natjerani da se predaju.
Porodice i rodbina militanata ID nakon predaje pešmergama u IrakuNakon nekoliko dana u kurdskom pritvoru, Gazijeva je sa sinom i drugim ženama i djecom predata iračkim vlastima u Mosulu. U Bagdad su prebačeni krajem 2017, gdje su im se pridružile strane žene i djeca privedeni drugdje u Iraku. Iračke vlasti drže do dvije hiljade stranih žena i djece, kazali su izvori upoznati sa tim zatvorskim sistemom.
Gazijeva je jedna od 494 strane žene koje su na sudu Rusafa proglašene krivim između kraja 2017. i avgusta 2018. zbog pripadnosti ili pružanja pomoći ID. One potiču iz više od 18 država, pretežno Turske, Rusije i država centralne Azije. Do 20 žena je osuđeno na smrt vješanjem zbog pripadnosti ID ili učešća u njenim aktivnostima. Pravosudni izvori su kazali da nijedna od tih kazni još nije izvršena.
Ženski zatvor u Bagdadu nije bio opremljen da odgovori na dolazak toliko žena i djece. Pretrpan je i puno je oboljelih, kazali su zatvorenici i diplomate koje su posjetile zatvor te izvori upućeni u tamošnje stanje. Medicinska njega je oskudna i većina majki i djece ima šugu i neuhranjeni su. Nisu imali dovoljno odjeće za zimske uslove. Neke žene su isjekle odjeću u kojoj su došle da bi napravile kape i čarape za djecu.
Humanitarne agencije pomažu iračkoj vladi da obezbijedi osnovne potrepštine za žene i djecu, uključujući odjeću i mlijeko, ali su sredstva ograničena, a strane vlade slabo priskaču u pomoć.
Rojters navodi da je teško utvrditi identitet žena i djece zbog oprečnih svjedočenja i nepouzdane dokumentacije. Mnoge žene su se odrekle ličnih karata kada su se zaklele na vjernost ID. Porodične veze, nacionalnost i identitet se uglavnom utvrđuju na osnovu razgovora sa pritvorenima. Iračke vlasti u nekim slučajevima sprovode DNK testove.
Tokom bitke za Mosul, iračke snage bezbjednosti su našle oko 90 strane djece kako sama tumaraju po poprištu ili ih čuvaju stranci. U većini slučajeva su identifikovana i vraćena kući. Međutim, neka su bila toliko mala ili previše traumirana da bi humanitarnim radnicima kazala ko su, tako da je njih desetak, neidentfikovanih, smješteno u jednom sirotištu u Bagdadu.
U septembru 2017, tadašnji premijer Iraka Hajder al Abadi je rekao da je njegova vlada „u punoj komunikaciji” da državama iz koje djeca potiču „kako bi se našao način da se ona vrate”. Međutim, kako navodi Rojters, ti pregovori su do januara 2018. zastali i iračke vlasti su počele sudske procese. Djeca iznad devet godina snose krivičnu odgovornost, prema iračkom zakonu, u poređenju sa 11 u SAD i 14 u Njemačkoj. Slučajevima djece bavi se sud za maloljetnike, gdje su suočeni sa tri moguće optužbe: za ilegalni ulazak u Irak zaprijećena je maksimalna kazna od godinu pritvora; za članstvo u ID slijedi pet do sedam godina zatvora; pomoć ID u sprovođenju terorističkih aktivnosti može donijeti do 15 godina.
Neka optužena djeca su učestovala u napadima na iračke snage, u dizanju kontrolnih punktova u vazduh i izradi eksplozivnih naprava.
U Siriji, strana djeca čame u kampovima, dok se evropske vlade spore oko njihove sudbine. Francuska je 15. marta saopštila da je vratila nekoliko djece sa sjevera Sirije. Ona su bila siročad ili odvojena od roditelja. Najveći broj djece u iračkom pritvoru je turskog porijekla. Turske diplomate nadziru zdravstveno stanje te djece i obezbjeđuju ljekove, rekao je jedan turski zvaničnik. Ulažu se napori da se vrate kući turski državljani koji se ne terete ni za jedno krivično djelo, a prioritet imaju djeca, dodao je.
Ostala djeca su iz Azerbejdžana, Tadžikistana, Kirgistana, Uzbekistana, a ima ih i iz Jordana, Sirije, Francuske, Njemačke i Trinidada i Tobaga.
Staford Smit iz grupe Ripriv kaže da države „imaju pravnu odgovornost za svoje državljane, posebno ranjive, poput djece, koja nisu svojom krivicom završila u pritvoru”.
Rojters, međutim, pozivajući se na diplomate i upućene izvore, navodi da neke države odugovlače. Neka djeca rođena na teritoriji ID nemaju važeće izvode iz matične knjige rođenih, što otežava dokazivanje njihove nacionalnosti.
Neke vlade ne pokazuju veliku spremnost da prime žene i djecu. Malo je saosjećanja javnosti sa djecom ekstremista. „To je osjetljivo pitanje imajući u vidu reakciju javnosti”, rekao je jedan zapadni diplomata. „Pričamo o povratku djece ljudi koji su odgovorni za bombardovanje naših gradova”. Ni BIH nema jasan plan za porodice boraca ID
Vjeruje se da je stotine osoba iz Evrope pošlo da se bori na strani ekstremističke grupe u Siriji i Iraku.
Međutim, sa padom ID, sve više njih traži da se vrati kući.
Vlasti Bosne i Hercegovine su nedavno saopštile da se pripremaju da vrate dvojicu svojih državljana osumnjičenih da su se borili za ID u Siriji, a trenutno su u pritvoru u kurdskom kampu na sjeveru te zemlje.
Prema podacima obavještajne službe BiH, 241 odrasla osoba i 80 djece je 2012-2016. pošlo iz Bosne ili bosanske dijaspore u Siriju ili Irak, gdje je rođeno 150 djece.
Tamo je ostalo 100 odraslih, uključujući 49 žena, dok je najmanje 88 ubijeno ili umrlo. Oko 50 se vratilo u Bosnu, uključujući sedmoro djece.
Nekoliko žena sa djecom je tražilo od bosanskih vlasti da im dozvoli povratak kući, ali još ne postoji jasan plan za njih jer djeca nemaju bosansko državljanstvo.
„Kalifat” poražen
Snage koje imaju podršku SAD objavile su juče da su osvojile posljednje parče teritorije ID u Siriji i eliminisale njenu vladavinu nad samoproglašenim „kalifatom”, ali ostaje prijetnja od ćelija džihadista širom svijeta.
Prvobitno ogranak Al kaide, ID je zauzela velike oblasti Iraka i Sirije od 2014. i uvela vladavinu terora, ali je na kraju svedena sa selo Baguz.
Djeca pripadnika ID u sirijskom selu Baguz 14. marta„Danas proglašavamo uništenje takozvane organizacije Islamska država i kraj njene kontrole u posljednjem džepu u Baguzu”, rekao je komandant Sirijskih demokratskih snaga, genereal Mazlum Abdi na pobjedničkoj ceremoniji.
Bonus video:
