Krađa identiteta je jedan od najbrže rastućih oblika kriminala u svijetu, ali je malo prevaranata koji su kadri da izvuku milione glumeći francuskog ministra.
Od kraja 2015, pojedinac ili grupa, predstavljajući se da su ministar odbrane Žan-Iv le Drijan, uzeli su na prevaru oko 80 miliona eura od bogatih žrtava, uključujući Agu Kana i vlasnika vinarije Šato Margo. Prevareni su bili ubijeđeni da ih zove Le Drijan, koji je tražio finansijsku pomoć da plati otkup za novinare koje su zatočili islamisti na Bliskom istoku.
S obzirom na to da Francuska zvanično ne plaća otkup otmičarima, lažni ministar se potrudio da se uplatama ne može ući u trag i zahtijevao da sredstva budu uplaćena na račun u Kini.
Mnogi su namirisali prevaru i odbili ga. Međutim, nasjelo ih je dovoljno da to bude jedan od najnevjerovatnijih i najuspješnijih reketa svih vremena.
U razgovorima preko Skajpa, prevarant je nosio silikonsku masku da izgleda kao Le Drijan, i sjedio u kabinetu koji je uređen da izgleda kao ministarski, sa francuskom zastavom i portretom tadašnjeg predsjednika Fransoa Olanda.
U početku su “ministarski” razgovori bili i preko telefona, ali je, da bi bila ubjedljivija, prevara podignuta na viši nivo - video-pozive.
Navodni Le Drijanov pomoćnik bi stupio u kontakt sa žrtvom da se uspostavi video-poziv sa ministrom i razgovara o hitnom prioritetu koji zahtijeva najveću diskreciju: prikupljanje novca za oslobađanje francuskih državljana koje drže teroristi.
Pozivi su uvijek bili kratki, uz obrazloženje da je internet veza loša. Prostorija je bila slabo osvijetljena, a Le Drijanov dvojnik na priličnoj udaljenosti od kamere.
“Sve u vezi sa ovom pričom je nečuveno”, kazala je za BBC Delfin Meile, advokatica Le Drijana, koji je sada ministar spoljnih poslova Francuske.
“Usudili su se da se predstavljaju kao aktuelni francuski ministar. Potom su zvali direktore i šefove vlada širom svijeta i tražili velike količine novca. Nemoguće!”
Pretpostavlja se da je Le Drijan izabran dijelom zato što je kao ministar odbrane mogao biti zadužen za zahtjeve za otkup, ali je drugi faktor možda to što je bio relativno nepoznat.
On je prije 2012. bio socijalistički političar u Bretanji. Nekome sa jačim međunarodnim profilom bi bilo teže da to izvede.
Francuske vlasti trenutno vode istragu o ovom slučaju, a sumnja se na osuđenog francusko-izraelskog prevaranta Žilbera Šiklija.
On je trenutno u zatvoru u Parizu nakon izručenja iz Ukrajine i suočen je sa optužbama za organizovanu prevaru i krađu identiteta.
Šikli (53), Jevrej porijeklom iz Tunisa, odrastao je u radničkom naselju Belvil na sjeveroistoku Pariza.
On je 2015. proglašen krivim za izvlačenje novca od francuskih korporacija pretvarajući se da je njihov izvršni direktor. Do tada je već živio bezbjedno u Izraelu, koji ne izručuje svoje državljane.
BBC navodi da je Šikli prvi put pokušao da se predstavi kao Le Drijan sastavljajući ugovor u ministrovo ime da bi obmanuo vladu Tunisa da plati milione za helikoptere “tigar” koji zapravo nikad nisu naručeni.
Ugovorom su traženi milioni eura, ali je u posljednjem trenutku primijećno da je lažan.
Prevara je potom promijenila pravac i usmjerila se na “prijatelje Francuske”, od kojih je traženo da doprinesu plaćanju otkupa.
Meile je ispričala da su pozivani brojni poslovni lideri i šefovi afričkih vlada, ali i crkveni zvaničnici poput nadbiskupa Bordoa i humanitarne organizacije, između ostalih Sidaction, fondacija za sidu.
“Sada sebi postavljam puno pitanja. Ali, izgledao je kao on!” kaže u dokumentarcu francuske televizije Gi-Petrus Linjak iz dinastije koja se bavi proizvodnjom vina.
“I tražio je moju pomoć kao uslugu državi. To je strašno, da mi je tražio manje novca, možda bih pristao.”
Advokatica je rekla da je dugačak spisak žrtava čija se imena nalaze u sudskom dosijeu. Aga Kan je navodno izgubio 18 miliona eura, a među prevarenima je i jedan turski biznismen.
List “Dejli sabah” je objavio da je u pitanju tajkun Inan Kirač, vlasnik Pežo fabrike i da ga je lažni Le Drijan ubijedio da francuskoj vladi da 4,1 milion eura.
“Bilo mi je sumnjivo kad mi je rečeno da novac uplatim kineskoj banci i otkrio sam da sam prevaren tek kada sam nazvao francusku ambasadu u Turskoj”, ispričao je Kirač. Njegov novac, međutim, nije proslijeđen prevarantu kada je otkrivena zamka.
U klopku nije upao senegalski lider Maki Sal, zato što je lažni Le Drijan pogriješio kada ga je oslovio sa “vi”. Dvojica političara se zapravo dobro poznaju i ne persiraju jedan drugom.
Čikli je u avgustu 2017. pošao u Ukrajinu, što će se ispostaviti kao velika greška.
Nakon hapšenja na zahtjev Francuza, rekao je policiji da je krenuo da obiđe grob poznatog rabina. Međutim, u njegovom telefonu je bio dokaz da je došao da kupi masku.
U zatvoru u Kijevu je navodno plaćao stražarima da mu donesu frižider sa odrescima i votkom i to je prikazao na snimku na društvenim mrežama, gdje takođe vrijeđa francuski pavosudni sistem. Nedugo nakon oslobađanja, ponovo je uhapšen i izručen Francuskoj. Tu bi se priča završila da ranije ove godine, dok je Čikli iza rešetaka, prevara nije ponovo počela.
U ambasade su počeli da stižu izvještaji da lažni Le Drijan ponovo počinje da izvlači novac od uticajnih “prijatelja Francuske”.
U februaru su uhapšena tri francusko-izraelska državljanina blizu Tel Aviva.
Pozivi su za sada prestali, ali se sumnja da je Šikli organizovao plan i regrutovao ekipu da ga sprovede. Ili, možda, nova generacija varalica samo imitira njegovu tehniku.
U Francuskoj se Šikliju pripisuje da je osmislio prevaru koja je inspirisala brojne imitatore. Njegova šema je za samo dvije godine koštala kompanije širom svijeta 1,8 milijardi eura, prema podacima FBI.
“To je moć ubjeđivanja. Nije lako obrlatiti predsjednika banke”, rekao je prije tri godine u intervjuu za AP u svojoj vili u Izraelu, u luci Ašdod na Mediteranu.
Šikli je opisao omiljeni metod - šeme uvoza i izvoza.
On je tražio od kompanija da šalju novac na račune širom svijeta, često u istočnu Evropu. Tada bi ih prebacio u Hong Kong ili Kinu i uredio da bude povučen u kešu. Tim novcem su kupovane cipele, zlato, čelik, tekstil, u Kini. Kineski prodavac je Šiklijevim fiktivnim kompanijama izdavao naduvane fakture, ostavljajući “legalni” trag. On je, zapravo, kupovao nešto robe, a veći dio gotovine usmjeravao na dvoj drugi račun. Kupio bi, recimo, 20 tona čelika, ali bi podmitio prodavca da mu izda fakturu na 100 tona.
Šikli je prodavao robu i potom slao novac u Izrael, gdje je zbog lažnih faktura čitava suma djelovala kao legitimni profit od trgovine, ispričao je.
“Sve je čisto. Dajte mi dokumenta i sve je u redu.”
Zvao je kompaniju koja upravlja Diznilendom u Parizu, pretvarajući se da je izvršni direktor. Zaposlenog u francuskom tehnološkom konglomeratu Tomson SA je ubijedio da prebaci milione na račune u Rusiji, Švajcarskoj i Engleskoj. Zvao je i Barklis, Galeriju Lafajet, Amerikan ekspres.
Francuske vlasti su ga izvele na suđenje za pokušaj desetina prevara, od kojih su mnoge spriječene u posljednjem trenutku. Šikli je 2009. platio kauciju od 30.000 eura. Oduzet mu je pasoš i naređeno da ostane u zemlji zbog suđenja.
Prevarant je, međutim, iznajmio privatni avion i pobjegao u Izrael.
Šikli je 2016. rekao da se više na bavi prevarama. U intervjuu za AP je ispričao da mu nikad nije bila namjera da naškodi ljudima, nego da se osveti finansijskom sistemu koji bogatima omogućava da nekažnjeno kradu. Ako sin siromašnog tunižanskog automehaničara ne može da bude direktor, može makar da se pretvara da je jedan od njih.
U Kini oprao milione
Agencija AP je u istraživanju iz 2016. objavila da je Šakli za manje od dvije godine prisvojio najmanje šest miliona eura samo u Francuskoj.
Međutim, nije mogao da potroši novac zbog bankarskih pravila uvedenih upravo da spriječe prevarante poput njega. Morao je da nađe slabu kariku u globalnom finansijskom sistemu, mjesto gdje će njegov ukradeni novac djelovati legitimno.
Našao ju je u Kini, objavio je tada AP.
“Kina je postala univerzalna, međunarodna kapija za sve vrste prevara”, rekao je Šakli u intervjuu za američku agenciju. Ispričao je da je oprao 90 odsto svog novca preko Kine i Hong Konga, ubacivši ga u velike tokove legitimne trgovine i finansija tog regiona.
AP je tada objavio da Kina postaje međunarodni centar za pranje novca i da su bande iz Izraela i karteli iz Meksika i Kolumbije među onima koji koriste Kinu da novac bezbjedno sakriju, operu i ubace u globalni finansijski sistem.
Mozak je najopasnije oružje
Šikli je studirao glumu, radio u marketingu i sa nekretninima, ali je ubjeđivanje njegova glavna profesija.
“Mozak je najopasnije oružje. Učio sam ne da kontrolišem, nego da pokušam da ubijedim nekoga da vjeruje da sam u pravu. Od tog trenutka, sva vrata su otvorena.”
On to zove “darom” koji omogućava da od najobrazovanijih i najprivilegovaninih u svijetu izvučete milione samo jednim telefonskim pozivom.
Bonus video:
