Slijetanje na Mjesec i poslije pola vijeka inspiriše i zadivljuje, ali i potiče bizarne i štetne teorije zavjere, dok su shvatanja i dometi tehnologije, kao i ljudskih postignuća trajno promijenjeni misijom Apolo 11.
I 50 godina nakon što je Nil Armstrong ostavio otisak stope na lunarnoj površini, jasno je da će Apolo 11 još dugo vremena razvijati ljudsku maštu – od poimanja i dometa nauke i tehnologije, akcija u rješavanju "ovozemaljskih" problema do posljedica širenja teorija zavjere, pišu svjetski mediji.
Apolo 11 u 50. godini
Prije pola vijeka, usred godine rata, gladi, nasilja na ulicama i širenja generacijskog jaza, po prvi put su ljudi s planete Zemlje "zakoračili na drugi svijet", ujedinjujući ljude širom svijeta na način koji nije viđen prije niti poslije, piše agencija Asošijejted pres (Associated Press Agency).
Stotine miliona ljudi slušalo je radio ili gledalo zrnaste crno-bijele slike na televiziji dok su Nil Armstrong (Neil) i Baz Oldrin (Buzz Aldrin) kročili na Mjesec, 20. jula 1969. godine, kao jednom od najslavnijih tehnoloških dostignuća čovječanstva. Dok je Armstrong izgovarao antologijsku rečenicu "To je mali korak za čovjeka, ali ogroman skok za čovječanstvo", astronaut Majkl Kolins (Michael Collins), koji je tada u matičnom brodu sam kružio oko Mjeseca, bio je dirnut jedinstvom stanovnika Zemlje.
Kolins, koji danas ima 88 godina, u nedavnom intervjuu za AP je rekao se ljudi širom svijeta rijetko usaglase oko bilo čega a da su se u vrijeme prvog slijetanja na Mjesec osjećali kao da su sami učesnici tog događaja i da su ovo postignuće pozdravljali oni i sa "sjevera, juga, istoka i zapada, bogati i siromašni".
No, iako taj osjećaj jedinstva nije trajao drugo, 50 godina kasnije, misija Apolo 11 – kao kulminacija napornog rada i snage od oko 400 hiljada ljudi i uloženih milijardi američkih dolara s ciljem osvajanja svemirske utrka protiv Sovjetskog Saveza - i dalje je uzbudljiva, ukazuje agencija navodeći kako je za mnoge ljude odlazak na Mjesec bio velika motivacija jer "nebo više nije bilo granica".
Promjene nakon "malog koraka" po Mjesecu
Slijetanje na Mjesec je inženjerski poduhvat, koji je zauvijek promijenio rječnik, metafore i naraciju o tehnologiji, ali istovremeno Apolo 11 znači toliko mnogo različitih stvari različitim ljudima, ocjenjuje časopis Atlantik (The Atlantic).
U uobičajenom narativu, ukazuje se u tekstu, Projekat Apolo je čisti trijumf s ambicijama i izvedbom koje uokviruju univerzalni termini, ali i sa jedinstvenim značenjem koje jednostavno implicira "nas" - "Idemo na Mjesec zato što je to teško i zato što je tamo". Ali istovremeno, ističe Atlantik, mora značiti nešto što je prva posjeta Mjesecu dijelom motivisana vojnim pitanjima i ostvarena uz ne malu pomoć bivših nacista.
Mora značiti nešto i to što je slijetanje na Mjesec tako agresivno praćeno propagandom, kod kuće i u inostranstvu, gdje je dragocjeno kamenje s Mjeseca poslato zemljama širom svijeta kako bi se bacio "Mjesečev sjaj" Niksonove doktrine. Također, mora značiti i nešto što se samo 12 ljudi šetalo, smijalo i čak plesalo na lunarnoj površini, i svi su bili bijelci. "Ne mogu da platim račune ljekaru, ali je bijelac na Mjesecu", napisao je 1970. crnački pjesnik Džil Skot-Heron (Gil Scott-Heron).
Postoji i obimna liteteratura o američkoj muževnosti i figuri astronauta, bez riječi o kompjuterskoj programerki. U nedavnom dokumentarcu "Apollo 11" prikazana je upadljiva slika Džoen Morgan (JoAnn Morgan), jedine žene u Kontroli misije u NASA, čiji se sjajni ružičasti karmin izdvajao u moru bijelih košulja - djelovala je kao gošća iz budućnosti, i na neki način je to i bila.
Slijetanje na Mjesec se može tumačiti i kao medijski događaj, podvlači Atlantik. U razmjerima televizijskog spektakla, prenošenje slijetanja se može usporediti s terorističkim napadom 11. septembra 2001. i postavlja se pitanje šta znači to što su oba događaja inspirisala bizarnu izdržljivost teorija zavjere.
Teoretičari zavjere i dalje zavijaju na "mjesečevoj prevari"
Iako se ovog ljeta obilježava 50. godišnjica slijetanja na Mjesec ali i činjenica da je Trampova (Donald Trump) administracija naredila NASA-i da do 2024. godine ponovo odvede astronaute u kosmos ipak neće promijeniti umove ljudi koji žive u paralelnom svemiru - u uvjerenju da je NASA lažirala slijetanje Apola 11, piše Vašington post (The Washington Post) i ističe da teorije zavjere teško izumiru, ali i da nisu bezopasne.
Uprkos dokazima NASA-e: od 1969. do 1972. godine na Mjesecu bilo je 12 astronauta koji su prikupili kamenje i čestice koje naučnici širom svijeta istražuju decenijama; još uvijek možete odbiti zemaljske lasere od retroreflektorskih ogledala postavljenih na lunarnu površinu, NASA-ini lunarni izviđački orbiter prikazao je lokacije za slijetanje u 2011. godini. (...); teorije zavjere teško umiru, navodi se u tekstu i ističe kako se danas one lakše šire u internetskom univerzumu.
Teorije zavjere mogu izgledati čudno i neupadljivo, ali nisu bezopasne, ocjenjuje vašingtonski list i dodaje kako iza njih najčešće vreba sveprisutni bijes te nerijetko prenose rasistička, antisemitska, islamofobična uvjerenja, dok su u najotrovnijoj formi dovele su do nasilja, uključujući i masovne pucnjave.
Teorija zavjere ne mora dati sve odgovore već stvara otvorenu naraciju u kojoj teoretičar zavjere zna da ono što govore stručnjaci nije istina, pa je, navodi se u tekstu, konspirativno razmišljanje doprinijelo odbacivanju naučnog konsenzusa o pitanjima kao što su klimatske promjene, sigurnost vakcina i HIV / AIDS.
U tekstu u kojem se kao zaključak prenosi izjava Naomi Oreskes, profesorice historije nauke s Harvarda, koja kaže da su teorije zavjere važne kada se radi o pitanjima kao što su klimatske promjene i sigurnost vakcine te da bez povjerenja u institucionalnu vlast - a posebno bez povjerenja u nauku – nema načina da se isprave dezinformacije.
Odlazak na drugu planetu ili spašavanje Zemlje
Postoji barem jedna stvar koju je Apolo pokazao - da Amerika može uspjeti u rješavanju složenih problema. Trenutno postoji jedan problem i prioritet nije slanje čovjeka na drugu planetu već spasiti jedinu koju zovemo domom, piše u svom uredničkom komentaru Ju-Es-Ej tudej (USA Today).
Ista kombinacija odlučnosti i inteligencije koja je čovjeka spustila na Mjesec može biti iskorištena za katastrofu podizanja nivoa mora, ekstremnih vremenskih uvjeta i drugih katastrofalnih efekata stvaranja stakleničkih plinova koji zagrijavaju atmosferu.
Takva misija bi, po potrebi, uključivala stavljanje resursa u različite oblasti: napredne baterije za vozila i velika skladišta električne energije, uzimanje ugljika, solarna polja i nuklearna energija. To bi podrazumijevalo određivanje cijene emisija stakleničkih plinova te dijeljenje tehnoloških otkrića Amerike s ostatkom svijeta, jer globalno zagrijavanje zahtijeva međunarodni odgovor.
Pokrovitelji NASA-e često navode trijumf misije Apolo 11 kao razlog za nova putovanja na Mjesec i druge troškove za istraživanje svemira, no velika naučna i inženjerska zagonetka koju danas treba riješiti zapravo su klimatske promjene, ukazuje Ju-Es-Ej tudej.
Nisu svi željeli na Mjesec
Ove nedjelje ne treba slaviti samo zapanjujuće dostignuće slijetanja dvojice ljudi na Mjesec već je potrebno aplaudirati i onima koji su izašli na ulice kako bi svemirsku trku prizemljili na tadašnje probleme na Zemlji, napisao je historičar Nil Mer (Neail M. Maher) u komentaru koji je objavio Njujork tajms (The New York Times).
Manje od mjesec dana nakon prvih ljudskih koraka na Mjesecu, skoro pola miliona mladih ljudi plesalo je na kiši i po blatu na muzičkom festivalu u Vudstoku (Woodstock), uz pjesme koje su kritikovale američku politiku i bile protiv rata u Vijetnamu, navodi autor ističući kako su Apolo 11 i Vudstok simbolizirali jaku kulturnu podjelu koja je dostigla vrhunac u ljeto 1969. godine.
Pitanje je bilo da li je Amerika trebala potrošila 20 milijardi dolara za pobjedu u hladnoratovskoj utrci ili je trebala napraviti takvu finansijsku i političku predanost da se uhvati u koštac s mnoštvom problema koji su tada potresali planetu - ne samo rat u jugoistočnoj Aziji, već i rasna diskriminacija, zagađenje, siromaštvo i rodna nejednakost, navodi se između ostalog u tekstu.
Kongres i NASA su u velikoj mjeri ignorisali žalbe aktivista, ali nakon što su Armstrong i Oldrin zakoračili na lunarnu površinu, podrška za istraživanje svemira počela je opadati, dok je javni pritisak na Kongres rastao kako bi se preraspodijelile milijarde ranije posvećene istraživanju svemira.
Tako je NASA, uslijed pada popularnosti i novih rezultata, počela prihvatati kritike iznesene na uličnim aktivnostima - godine 1971. svemirska agencija je ukinula veći dio svojih istraživanja za Vijetnamski rat. Godinu dana kasnije, NASA je napravila prve korake ka otvaranju astronautskog korpusa za žene, te je oformila i vlastiti Projektni ured za urbane sisteme kako bi pomogla siromašnim stanovnicima grada, navodi se u komentaru objavljenom u Njujork tajmsu.
Bonus video:
