Peking sve otvorenije prijeti Hongkongu da će poslati vojsku pod oružjem u grad. Ipak, izgleda da odluka još nije pala, jer je cijena velika, smatra Matijas Belinger.
Duge kolone oklopnih vozila koje su se uputile na jug i već zakrčile ulice pograničnog grada Šenžena – od početka nedelje su na društvenim mrežama sve prisutniji filmski zapisi prema kojima se može zaključiti da Kina na granici sa Hongkongom gomila trupe „Narodne policije“, paravojne formacije koja je opremljena teškim naoružanjem.
To je posljednji kamenčić u mozaiku sačinjenom od prijetnji koje Peking upućuje već nedjeljama. Poruka je jasna: Spremni smo da silom ugušimo proteste u Hongkongu.
Pretnje bez učinka
Strah je posao diktatura. Moćnici se boje naroda i zato čine sve da se narod boji njih. Taj sistem zastrašivanja Kina je usavršila. Država ima bezbroj mogućnosti da stalno podsjeti građane da je spremna da upotrebi silu. Od telefonskog poziva koji poslodavac uputi Državnoj bezbjednosti, preko zabrane putovanja u inostranstvo do hapšenja i mučenja.
Međutim, u Honkongu su kineski funkcioneri suočeni s činjenicom da njihove prijetnje nisu djelotvorne. Građani su deset nedjelja na ulicama. Ne pomaže ni policijsko nasilje ni masovna hapšenja ni drakonske kazne – učešće u izgredima povlači kaznu do deset godina zatvora. Ni prijetnje vojnom intervencijom nije uplašilo uglavnom mlade demonstrante.
Lako je zamisliti da državni vrh Kine sve to gleda sa nevjericom. Naime, prijetnje koje stižu iz Pekinga nisu prazna priča. Komunističko rukovodstvo je prije 30 godina na Trgu nebeskog mira u Pekingu pokazalo da je spremno da puca na sopstveni narod, ako smatra da mu je ugrožen opstanak na vlasti. Ne treba očekivati obzire.
Osjećaj poraza
To znaju i demonstranti. Ako ih pitate da li vide neku šansu da njihov protest urodi plodom, često je odgovor bez oklijevanja – ne. Peking je u prethodnim godinama sve otvorenije pokušavao da ojača svoj uticaj u gradu. Opozicioni političari su isključivani iz parlamenta, nedostatak poštovanja prema državnoj zastavi je sankcionisan zatvorom, lideri demokratskog pokreta iz 2014. nestajali su iza rešetaka.
Mnoge demonstrante na ulice ne tera nada da će zaustaviti ili preokrenuti taj trend već možda osećaj da možda posljednji put mogu da pokažu šta misle. Gradonačelnica upozorava demonstrante da guraju „grad u ponor“, a demonstranti odavno osećaju da se nalaze u slobodnom padu. Njihov utisak, da su svakako izgubili čini prijetnje iz Pekinga tako nedjelotvornim.
„Zapadnjaci će to zaboraviti“
A Hongkong još uvijek ima toliko toga da izgubi. Vojna intervencija bi značila kraj međunarodnog finansijskog centra. Slobode koje je grad uživao bile bi zauvjek izgubljene. Isto tako i Peking ne bi izašao iz svega toga bez posljedica. Hongkong je najvažnija finansijska kapija za svjetski kapital potreban kineskim kompanijama.
Slike krvi na ulicama bi nanijele veliku štetu imidžu ambiciozne svjetske sile. Moguće sankcije bi zatekle kinesku ekonomiju u nezgodnoj fazi. A u trgovinskom sporu sa Sjedinjenim Američkim Državama kineska pozicija bi značajno oslabila.
Čovek koji je imao moć za vrijeme masakra na Tjenanmenu, Deng Sjaoping, je na primjedbe da će upotreba vojske protiv studenata izazvati oštre međunarodne reakcije, rekao: „Zapadnjaci će to zaboraviti“.
Ako kinesko rukovodstvo opet ukalkuliše sve to, ni ovaj put neće biti nikog da ga zaustavi. Ono što bi zapadne demokratije ovaj put mogle da učine, jeste da Pekingu jasno stave do znanja da bi upotreba sile stvarno imala veliku cijenu.
Bonus video:
