Sedamdesete godine: već decenijama su se NATO i Varšavski pakt međusobno vrijebali, Zapad i Istok su bili u Hladnom ratu. Ipak odjednom se učinilo da je nastupila faza opuštanja. Više od 35 država, među kojima SAD i Sovjetski Savez, se 21. jula 1975. godine u Helsinkiju obavezalo na dvogodišnje pregovore o nepovredivosti granica i mirnom rješavanju sporova.
Potpisivanje završnog dokumenta Konferencije o bezbjednosti i saradnji u Evropi probudilo je velike nade.
Ipak, trka u naoružavanju između dva bloka nije se time završila. Sovjetski Savez je 1977. iznenadio Zapad nuklearnim programom. SSSR je modernizovao rakete srednjeg dometa u Istočnoj Evropi i uveo dvadesetu generaciju SS-projektila (zemlja-zemlja).
Kao osamdeset bombi iz Hirošime
Projektil koji su Rusi nazvali "pionir-raketa" slovila je kao najopasnija nuklearna raketa srednjeg dometa u Evropi. Opremljena sa tri bojeve glave raspolagala je sa 80 puta više razorne snage od bombe koja je ispaljena na Hirošimu.
Montirana na kamione, spremna je na lansiranje u nekoliko minuta, a imala je domet od 5.000 kilometara. Bila je to noćna mora za oružane snage na Zapadu. I početak novog ledenog doba u Hladnom ratu.
Tadašnji njemački kancelar Helmut Šmit je smatrao da je strateška ravnoteža u Evropi poremećena i da je Zapadna Njemačka ugrožena. „Strahovao sam da bi to jednog dana (...) moglo postati sredstvo za pritisak Njemačke. Rakete su bile u suštini usmjerene na Njemačku“, rekao je Šmit kasnije u jednom intervjuu.
Kancelar je 1977. u govoru u londonskom Institutu za strateške studije predložio dodatno naoružavanje Zapada raketama srednjeg dometa. Tražio je da NATO rasporedi rakete baš u njegovoj zemlji.
Naoružavanje Zapada
Dvije godine kasnije NATO je formulisao odgovor: Prije tačno četiri decenije, 12. decembra 1979, NATO je u Briselu donio takozvani Dvostruki zaključak.
"Dvostruki" jer predviđa sa jedne strane pregovore sa Moskvom, ali sa druge i prijetnju: Ako Sovjeti ne uklone svoje projektile, onda će SAD kroz četiri godine – krajem 1983. – takođe rasporediti nuklearne rakete srednjeg dometa u Evropi.
Bila je to igra s vatrom. Sovjetski Savez nije dozvolio da bude prisiljen na pregovore. Samo nekoliko dana kasnije, 24. decembra 1979. godine, sovjetske trupe su zauzele Avganistan. Frontovi su se zaoštrili, Varšavski pakt i NATO su nastavili naoružavanje.
Kao reakcija na eskalaciju, stotine hiljada ljudi je u Zapadnoj Njemačkoj izašlo na ulice. U Istočnoj Njemačkoj su takođe izbili protesti. Demonstranti u obje Njemačke su bili mišljenja da, ako spriječe stacioniranje američkih raketa, onda istovremeno sprječavaju ne samo dalju trku u naoružavanju, već i moguće izbijanje rata, objašnjava istoričar Manfred Gertemaker.
Kancelar Kol preuzima Šmitovu strategiju
Mirovni pokret je postao politički faktor moći, tu je rođena stranka Zelenih, koji 1983. ulaze u Bundestag. Njihov neprijatelj je prije svih bio američki predsjednik Ronald Regan, izabran 1981. godine, koji se očito manje interesovao za pregovore, a više za naoružavanje.
Helmut Šmit je takođe bio pod pritiskom u okviru svoje Socijaldemokratske partije. Dijelom zbog socijalne i ekonomske politike, a dijelom jer su u stranci sumnjali da je Dvostruki zaključak pravo rješenje. Šmitu je izglasano nepovjerenje 1982. i tada počinje era demohrišćanskog kancelara Helmuta Kola.
Kol je nastavio raniju Šmitovu politiku i novembra 1983. je Bundestag glasao za stacioniranje američkih raketa srednjeg dometa. Nuklearne rakete tipa Peršing II i krstareće rakete su raspoređene u Njemačkoj.
Horst Telčik, tadašnji šef kancelarskog ureda, kaže: "Kada je Kol postao kancelar, mi smo gotovo bili na vrhuncu Hladnog rata. 1983. godine smo imali do 500.000 demonstranata na ulicama. Bio je to takozvani mirovni pokret. Danas znamo da su ga finansirali i ljudstvom podržavali i KGB i Štazi".
No Helmut Kol je, kako kaže Telčik, uvijek smatrao da je Šmitova pozicija ispravna: "Sovjetske rakete će nestati samo ako se budemo držali ove alternative: ako se ti ne razoružaš, mi ćemo se naoružati".
Izdaci za oružje preopterećuju sovjetsku ekonomiju
Onda je 1985. došlo do istorijske prekretnice. Mihael Gorbačov je preuzeo vlast u SSSR. Kremlj se otvara za reforme. Razoružavanje Sovjeta bilo je iznuđeno – veliki porast troškova vojnog aparata prisiljava Gorbačova na reformske planove. Ekonomski jak kapitalistički Zapad je jednostavno oborio na koljena socijalistički Istok.
Već u godini kada Gorbačov dolazi na vlast počinju pregovori. U decembru 1987. godine su se obje strane obavezale na uništavanje svih raketa dometa između 500 i 5.500 kilometara. Zatim je 1991. godine uslijedio Ugovor Start o ograničavanju raketa dugog dometa.
Prema mišljenju tadašnjeg ministra spoljnih poslova Njemačke, Hans-Ditriha Genšera, Dvostruki zaključak NATO bio je inicijalna kapisla za smirivanje tenzija: "Rezultat Dvostrukog zaključka je bio ono što smo uvijek obećavali, naime, da neće biti samo manje takvih raketa, već da ih uopšte neće biti".
A danas? Zeleni, koji su nastali iz mirovnog pokreta, odavno su se etablirali kao snaga njemačke politike. Hladni rat je na putu povratka, Ugovor o razoružanju potpisan 1987. godine prošlog avgusta je stavljen van snage.
U Njemačkoj su na vojnom aerodromu Bihel i dalje stacionirane nuklearne bojeve glave. Četiri decenije nakon Dvostrukog zaključka NATO je čovječanstvo još uvijek daleko od svijeta bez nuklearnog naoružanja.
Bonus video:
