Rik i Dik kao otac i sin učestvovali su na mnogim trkama, uključujući Ironman Triatlon. Cilj im nikada nije bila pobjeda, nego okončavanje trke u predviđenom roku, koji je za njih pružao pobjednički osjećaj.
Rik Hojt je rođen sa cerebralnom paralizom. Njegov otac, Ričard Eugen - Dik Hojt bio je odlučan da njegov sin uprkos invaliditetu učestvuje u trkama.
Postali su nevjerovatan duo, koji nikada nije propustio trku, sa posebnom posvećenošću jedno prema drugom.
Ironman triatlon je dobio naziv od engleskih riječi iron što znači čelik i man što znači čovjek; u slobodnom prevodu „čelični čovjek“ aludira na snagu i izdržljivost koju mora da ima takmičar u ovom sportu. Ironman je ultra-triatlon tj. takmičenje koje se sastoji od 3.800 m plivanja, 180 km vožnje bicikla i 42,195 km trčanja.
Tokom maratona Ironaman Triatlon, dok su ostali trčali, Dik Hojt je gurao Rika u specijalnim invalidskim kolicima. Kada bi došlo do vožnje bickla na takmičenju, Dik bi svog sina smjestio na posebno sjedište na biciklu koje je on vozio. Tokom 3.800 metara plivanja Rik je bio na specijalno dizajniranom čamcu.
“Tata, dok smo trčali, djelovalo je kao da nemam invaliditet”.
Dijagnoza cerebralne paralize
Riku su dijagnostifikovali cerebralnu paralizu pri rođenju.
Njegova pupčana vrpca bila mu je previše zategnuta oko vrata, što je sprečavalo da kiseonik dospije do mozga, zbog čega mozak nije slao prave signale mišićima.
Njegovi roditelji vodili su ga kod mnogih ljekara. Većina njih je tvrdila kako Rik ima funkcije kao kod biljke, zbog čega su predlagali smještanje u institucije.
Nada i Uspjeh
Poslije nekog perioda, Rikovi roditelji - Dik i Džudi su upoznali doktora iz Bostona, koji ih je ohrabrio da ga tretiraju kao i ostalu djecu. Džudi je od tada provodila sate učeći Rika abecedu na šmirgli. Takođe su postavili znakove na sve objekte u kući i naučili Rika da ih čita. Trebalo je vremena i upornosti, kako bi on to naučio.
Sa 12 godina Rik je dobio kompjuter, na kojem je mogao da napiše koliko voli svoju porodicu. Računar mu je omogučio da se školuje, uspio je da diplomira specijalnu edukaciju na Bostonskom univerzitetu.
Rik Hojt je 1977. godine čuo za trku koja bi pomogla tek paralizovanom igraču lakrosa iz njegove škole. Rik je poželio da učestvuje u trci kako bi mu pomogao i to je rekao svom ocu. Problem je bio što Dik nikada nije trčao, iako je želio da izađe u susret sinu.
Dik je tada odlučio da učestvuje u trci i gura Rika čitavih pet milja u invalidskim kolicima. Poslije toga RIk mu je putem računara saopštio da se osjećao kao da nema invaliditet. Ova izjava promijenila je život obojici.
Sljedećih 37 godina, oni su učestvovali u različitim trkama.
Dikova odlučnost da pomogne sinu, dovela ga je do toga da je trčao svaki dan. kada bi Rik bio zauzet učenjem, Dik bi trenirao sa invalidskim kolicima, biciklom ili čamcem punim džakova cementa.
Ipak, sve dobre stvari se završe. Kada je Dik napunio 73 godine, a Rik 53 odlučili su da prestanu sa trkama.
Posljednji maraton koji su trčali bio je 2014. godine u Bostonu.
Dik i RIk su osnovali fondaciju Hojt koja pomaže osobama sa invaliditetom kako bi ih ohrabrili da se školuju i rade, a sve na osnovu izgrađivanja samopoštovanja.
Šestog aprila 2013. godine su dobili bronzanu statuu.
Danas, iako ne žive zajedno, i dalje su bliski. Rik ima svoj stan, brine se sam za kuću i zaposlen je, dok Dik živi u Holandiji. Još uvijek se okupljaju i putuju po Sjedinjenim Američkim Državama držeći motivacione govore.
Kada su Rika pitali šta želi da pruži ocu ako bi nešto mogao, on je odgovorio kako bi najviše volio da njegov otac može sjedjeti na stolici i da on može jednom da gurne oca.
Bonus video:
