Sažetak: Oštre mjere za suzbijanje i sprječavanje širenja zaraze koronavirusom trebalo bi da potraju nekoliko nedelja, nakon čega se ne očekuje drastično povećanje broja zaraženih. Ukoliko ove mjere ne budu preduzete, broj zaraženih će biti u desetinama miliona, milioni života će biti izgubljeni, kako zaraženih tako i onih kojima je intenzivna zdravstvena njega neophodna iz drugih razloga, a sve zbog kolapsa zdravstvenog sistema.
U roku od nedelju dana, pozicija velikog broja svjetskih lidera se promijenila od ravnodušnosti ka proglašenju vanrednog stanja. Uprkos tome, mnogi još nisu reagovali na prijetnju epidemije. Zašto?
U svakoj državi, postavlja se isto pitanje: Kako reagovati? Odgovor im nije očigledan.
Neke države, poput Francuske, Španije i Filipina, uvele su stroge mjere karantina, poput policijskog časa. Druge, poput SAD-a, Velike Britanije, Švajcarske i Holandije, neodlučno predlažu socijalno distanciranje kao glavnu mjeru predostrožnosti.
Ovo je spisak pitanja koje ovaj članak pokriva, uz grafikone, podatke i modele bazirane na brojnim izvorima:
- Kakva je trenutna situacija?
- Koje opcije imamo?
- Šta je najbitnija stvar u ovom trenutku: Vrijeme
- Kako izgleda efektivna strategija za suzbijanje koronavirusa?
- Kako bi trebalo da razmišljamo o ekonomskim i društvenim posljedicama?
Kada završite sa čitanjem članka, ponesite sa sobom sljedeće:
Naš zdravstveni sistem se već urušava. Države širom svijeta imaju dvije opcije: ili će se sada žestoko boriti, ili će pretrpjeti masovnu epidemiju. Ako odaberu epidemiju, većina država treba da se pripremi na to da će izgubiti stotine hiljada života, a u nekim državama ta cifra će biti milionska.
Čak i sa tolikim gubicima, nije sigurno da će tu biti kraj - zaraza bi mogla da nastavi da se širi u novim talasima. Ukoliko izaberu prvu opciju i ozbiljno se posvete situaciji, drastično ćemo smanjiti broj smrtnih ishoda. Olakšaćemo rad našeg zdravstva. Bićemo spremniji.
Bolje ćemo razumjeti ovaj virus - svijet ionako nikada nije o nečemu učio brže, a to nam je i potrebno, jer trenutno ne znamo dovoljno. To će imati krucijalan efekat: kupiće nam vremena. Ukoliko odlučimo da se žestoko borimo protiv ovog virusa, karantin će trajati nedeljama, a ne mjesecima. Zatim ćemo početi polako da se vraćamo u normalu. I sve to možemo učiniti bez većih negativnih posljedica po ekonomsko stanje.
OK, krenimo.
1. KAKVA JE TRENUTNA SITUACIJA?
Prošle sedmice krivulja je ovako izgledala:
Ovaj grafikon prikazuje slučajeve koronavirusa širom svijeta, izuzev Kine. Tada je rast zaraženih slučajeva bio vidljiv samo u Italiji, Iranu i Južnoj Koreji, pa se moralo zumirati ka donjem desnom uglu kako bi se vidio trend zemalja koje će epidemija tek pogoditi. Poenta grafikona je i tada bila da će se u tim zemljama rapidno pogoršati stanje.
Pogledajmo šta se od tada desilo.
U skladu sa predviđanjima, broj slučajeva je eksplodirao u desetinama zemalja. Na ovom grafikonu mogu se vidjeti samo zemlje sa preko hiljadu slučajeva, stoga je bitno uzeti u obzir nekoliko stvari:
● Španija, Njemačka, Francuska i SAD u tom trenutku imaju više slučajeva nego Italija kada je proglasila vanredno stanje i uvela policijski čas
● Još 16 zemalja sada ima više slučajeva nego kineska regija Hubei (iz koje je virus potekao) kada su proglasili vanredno stanje: Japan, Malezija, Kanada, Portugal, Australija, Češka, Brazil i Katar sve imaju više slučajeva od Hubeija kada je proglašeno vanredno stanje, no broj zaraženih osoba je i dalje ispod hiljadu slučajeva u svim ovim državama.
Švajcarska, Švedska, Norveška, Austrija, Belgija, Holandija i Danska imaju preko hiljadu slučajeva.
Primjećujete li nešto neobično na ovom spisku zemalja? Sem Kine i Irana, koje su doživjele masovne epidemije, kao i Brazil i Malezija, svaka zemlja na ovom spisku je među najbogatijima na svijetu.
Da li mislite da koronavirus targetira bogate države? Ili je vjerovatnije da bogate države mogu bolje identifikovati virus?
Šanse su male da siromašnije zemlje nisu pogođene. Topla i vlažna klima možda pomaže, ali ne sprječava pojavu epidemije - u suprotnom se Singapur, Malezija i Brazil ne bi našli na spisku.
Najvjerovatniji scenario je da je proširenje koronavirusa u ovim zemljama otežano zbog manje saobraćajne povezanosti, ili da je virus već tu, ali da zemljama nedostaju resursi za adekvatno testiranje građana.
U svakom slučaju, ako je ovo tačno, to znači da većina zemalja neće moći da izbjegne epidemiju - samo je pitanje vremena kada će svjedočiti eksploziji broja slučajeva zaraženih osoba i morati da preduzmu ozbiljne mjere.
Koje mjere različite države mogu preduzeti?
2. KOJE SU NAM OPCIJE NA RASPOLAGANJU?
Razgovor se promijenio od početka prošle sedmice i brojne države su preuzele različite mjere. Ovo su neki od primjera koji najbolje ilustruju situaciju:
MJERE U ŠPANIJI i FRANCUSKOJ
Na jednoj strani ekstrema imamo Španiju i Francusku. Ovo je vremenska linija uvođenja mjera u Španiji:
U četvrtak, 12. marta, predsjednik Španije je odbacio tvrdnje da su španske vlasti potcijenile zdravstvenu prijetnju od širenja koronavirusa. U petak, 13. marta, Španija je proglasila vanredno stanje. U subotu, 14. marta, uveli su sljedeće mjere:
● Zabranjeno je napuštanje domova izuzev iz važnih razloga: snabdijevanje hranom ili ljekovima, odlazak na posao, u bolnicu, banku ili osiguravajuću kuću (samo u izuzetno opravdanim slučajevima);
● Uvedena je zabrana izvođenja djece u šetnju, ili druženja sa porodicom ili prijateljima (sem u slučaju brige o ljudima kojima je potrebna pomoć, ali i tada uz propisane mjere higijene i održavanja fizičke distance);
● Zatvoreni su svi kafići i restorani, ali je hranu moguće preuzeti;
● Sva kulturna dešavanja su otkazana i kulturne institucije zatvorene: bioskopi, muzeji, festivali…
● Vjenčanja se moraju održavati bez zvanica. Na sahranama je dozvoljen mali broj ljudi.
● Javni prevoz je ostao otvoren.
U ponedeljak, 16. marta, zatvorene su svi kopneni granični prelazi.
Neki ovo vide kao sjajan primjer reakcije na ozbiljnost situacije. Drugi su u nevjerici i očajavaju. Ovaj članak pokušava pomiriti te dvije krajnosti.
Vremenski tok preduzetih mjera u Francuskoj je sličan, sem što je Francuska kasnije počela sa uvođenjem, mada je njihov pristup sada agresivniji. Na primjer, suspendovano je plaćanje kirije, komunalija i poreza za mala preduzeća.
MJERE U SAD-u i VELIKOJ BRITANIJI
Amerika i Velika Britanija su, poput Švajcarske i Holandije, sporo uvodile zaštitne mjere. Vremenski tok u SAD-u izgleda ovako:
· počinje 11. marta sa uvođenjem zabrane putovanja.
· U petak je proglašeno vanredno stanje, bez uvođenja ikakvih mjera socijalnog distanciranja.
· U ponedeljak, vlada poziva javnost da izbjegava restorane, kafiće, ili dešavanja na kojima je prisutno više od 10 ljudi. Socijalno distanciranje je i dalje samo predlog.
Mnoge američke države i gradovi su sami preuzeli inicijativu i pozivaju na mnogo strožije mjere.
Velika Britanija je implementirala sličan pristup, sa brojnim predlozima, ali vrlo malo obavezujućih ograničenja.
Ove dvije grupe zemalja ilustruju dva ekstremna pristupa u borbi protiv koronavirusa: strategiju ublažavanje posledica i strategiju suzbijanja posledica. Hajde da vidimo šta koja strategija podrazumijeva.
OPCIJA 1: NE PREDUZIMATI NIŠTA
Prije svega, hajde da vidimo šta bi nepreduzimanje značilo za zemlju kao što je SAD.
Ovaj sjajni epidemiološki kalkulator vam može pomoći da razumijete šta podrazumijevaju različiti scenariji. Ispod grafika sam kopirao ključne faktore koji determinišu ponašanje virusa. Imajte na umu da broj zaraženih, koji su označeni rozom bojom, u određenom momentu dostiže najveću vrijednost od nekoliko desetina miliona. Mnoge promjenljive se nijesu mijenjale u odnosu na svoje početne zadate vrijednosti. Jedine bitne promjene su: (1) kod faktora R koji je promijenjen sa 2.2 na 2.4 (ovakva vrijednost bolje predstavlja postojeće informacije. Obratite pažnju na kraju obračuna), (2) stope smrtnosti (4% usljed kolapsa zdravstenog sistema. Detalji su dostupni u nastavku ovog dokumenta ili u prethodnom članku), (3) period zadržavanja pacijenata na bolničkom liječenju (sa 20 na 10 dana), i (4) stopa hospitalizacije (sa 20% na 14% zasnovana na ozbiljnosti stanja pacijenata. Imajte u vidu da je stopa SZO-a 20%), koja se temelji na do sada prikupljenim i dostupnim istrazivanjima. Takođe, imajte u vidu da ove cifre ne utiču previše na krajnji rezultat. Jedina promjena koja je bitna je stopa smrtnosti.
Ako nište ne preduzmemo: Svi će biti zaraženi, zdravstveni sistem će biti preopterećen, a stopa smrtnosti će biti ogromna, sa smrtnim ishodom od približno 10 miliona ljudi u SAD-u (plavi grafik). Po prethodnoj statistici: ako 75% Amerikanaca bude zaraženo, a premine 4% zaraženih, to je 10 miliona umrlih, ili 25 puta više umrlih građana SAD-a u odnosu na Drugi svjetski rat.
Možete se zapitati: Ovo se čini previše, ja sam čula da je u pitanju mnogo manji broj ljudi u odnosu na navedeno.
Čovjek se lako zbuni kada gleda sve ove brojeve. U ovom slučaju bitne su samo dvije cifre. Procenat ljudi koji će se zaraziti virusom i razboljeti i stopa smrtnosti zaraženih. Na primjeru SAD-a: ako je samo 25% ukupne populacije oboljelih (zato što su ostali zaraženi virusom, ali nemaju simptome pa se ni ne računaju u procenat oboljelih), i ako je stopa smrtnosti 0.6% umjesto 4%, dolazimo do konačne cifre od 500 hiljada umrlih samo u SAD-u.
Ako ne preduzmemo nista, broj umrlih od koronavirusa će se najvjerovatnije kretati u rasponu ove dvije cifre. Razlike između ova dva broja u većini slučajeva zavise od stope smrtnosti, pa je razumijevanje ovog pojma izuzetno značajno. Šta je to što stvarno prouzrokuje smrtnost od korona virusa?
KAKO DA POSMATRAMO STOPU SMRTNOSTI?
Ovo je isti grafik kojeg sam ranije koristio, ali sada posmatramo hospitalizovane bolesnike, umjesto zaraženih i umrlih:
Svijetlo plavom bojom je označen broj kojima će trebati hospitalizacija, dok je tamno plavom bojom označen broj ljudi koji će biti smješteni na intenzivnoj njezi. Možete vidjeti da taj broj može dostići najveću vrijednost od preko 3 miliona ljudi (samo u SAD-u).
Sada uporedimo ovaj broj sa brojem kreveta na intenzivnoj njezi u SAD-u (broj od pedeset hiljada dostupnih kreveta možemo udvostručiti tako sto ćemo reorganizovati određena bolnička odjeljenja). Ovaj broj je na grafikonu označen crvenom isprekidanom linijom.
Ne, nije u pitanju greška. Crvena isprekidana linija predstavlja kapacitete dostupnih kreveta na intenzivnoj njezi u SAD-u. Svi koji su iznad te linije, predstavljaju pacijente koji se nalaze u kritičnom stanju, ali bez mogućnosti dobijanja adekvatne njege, i oni u krajnjem slučaju umiru.
Osim kreveta na intenzivnoj njezi, možemo posmatrati i kapacitete u vezi sa dostupnim respiratorima, ali je rezultat u suštini isti, imajući u vidu da trenutno SAD ima oko 100 hiljada respiratora.
Na dan 19. mart, bar jedna bolnica u Sijetlu nije u mogućnosti da intubira pacijente starije od 65 godina, zbog nedostatka opreme, te ovakvim pacijentima daje 90% šansi za smrtni ishod.
Zato su ljudi masovno umirali u kineskoj regiji Hubei, i sada masovno umiru u Italiji i Iranu. Stopa smrtnosti u regiji Hubei je na kraju bila znatno manja nego što se očekivalo zato što su sagradili 2 cijele bolnice za pacijente na intezivnoj njezi bukvalno preko noći. Italija i Iran nijesu u mogućnosti uraditi isto, možda par, ako uopšte ijedna država može uraditi isto. Vidjećemo šta će se desiti.
Pa zašto je stopa smrtnosti blizu 4%?
Ako 5% zaraženih slučajeva zahtijeva intenzivnu njegu, a zdravstveni sistem nije u mogućnosti da je pruži, većina tih ljudi će umrijeti. Toliko je jednostavno.
Uz to, noviji podaci ukazuju da su slučajevi zaraze u SAD-u ozbiljniji nego u Kini.
Želio bih da je to to, ali nije.
KOLATERALNA ŠTETA
Ove cifre pokazuju samo one ljude koji će umrijeti od koronavirusa. Ali šta ako se desi da vaš cijeli zdravstveni sistem doživi slom zbog opterećenja pacijentima zahvaćenih koronavirusom? Ljudi će i u ovom teškom periodu takođe umirati od drugih uzroka.
Sta se dešava ako neka osoba doživi srčani udar, a ambulantnim kolima je potrebno 50 minuta da stignu umjesto 8 (zbog previše slučajeva zaraženih koronavirusom) i kada konačno stigne u bolnicu, nema kreveta na intenzivnoj njezi, i doktor nije u mogućnosti da takvu osobu primi na liječenje? Takva osoba umire.
U SAD-u svake godine bude 4 miliona pacijenata na intenzivnoj njezi, od čega oko 500,000 umire (oko 13%). Bez dostupnih kreveta za intenzivnu njegu, taj procenat se može povećati na blizu 80%. Pa sve i da „samo“ 50% pacijenata na intezivnoj njezi umre, tokom epidemiji koja traje oko godinu dana, od 500,000 umrlih ubrzo dolazimo do cifre od 2 miliona. Znači da epidemija koronavirusa na ukupni spisak žrtava dodaje još oko 1.5 milion umrlih, kao kolateralnu štetu.
Ako se koronavirusu dozvoli da se širi, zdravstveni sistem SAD-a će se urušiti, i broj umrlih će se kretati u milionima, možda čak i više od 10 miliona.
Isto način razmišljanja se može primijeniti i na ostale zemlje. Broj kreveta opremljenih za intenzivnu njegu, broj respiratora i broj zdravstvenih radnika je približno isti u ostalim zemljama, cak i manji. Nesprečavanje širenja koronavirusa, znači urušavanje zdravstvenih sistema, a to znači masovno umiranje.
Nesprečavanje širenja koronavirusa, znači urušavanje zdravstvenih sistema, a to znači masovno umiranje.
Do sada je, nadam se, jasno da treba da reagujemo. Imamo dvije opcije: strategiju ublažavanje posledica i strategiju suzbijanja posledica. Obije služe kako bi “poravnali liniju zaraženih” ali obije tome pristupaju dosta drugačije.
OPCIJA 2: STRATEGIJA UBLAŽAVANJA POSLEDICA
Strategija ublažavanja posledica u najkraćem izgleda ovako: „Nemoguće je spriječiti koronavirus u ovom momentu, hajde onda da pustimo da ide svojim tokom, dok mi s druge strane pokušavamo smanjiti vrh (na grafikonu broja zaraženih) infekcije. Hajde da pokušamo da poravnamo krivulju, toliko da omogućimo zdravstvenom sistemu da se efikasnije bori protiv virusa”.
Ovaj grafikon se pojavljuje u jako bitnom članku koji je objavljen tokom vikenda od strane Imperial College London. Izgleda da je naveo vlade SAD-a i Velike Britanije da promijene način razmišljanja i stav.
Veoma je sličan prethodnom grafiku. Nije isti, ali konceptualno ekvivalentan. U ovom slučaju, “Ne uraditi ništa” je crna krivulja. Svaka druga krivulja se odnosi na to što bi se desilo kada bi uvodili sve jače i jače mjere socijalnog distanciranja. Plava označava najtežu i najrigorozniju mjeru socijalnog distanciranja: izolovanje zaraženih ljudi, smještanje u karantin potencijalno zaraženih, kao i ograničenje kretanja starim osobama. Ova plava linija je najbliža trenutnoj strategiji Velike Britanije, iako je njihova Vlada za sada predlaže, a ne nalaže.
Crvenu linija i ovdje označava koja označava broj kreveta na intenzivnoj njezi, ali ovaj put u Velikoj Britaniji (obzirom da je grafikon potekao iz časopisa iz Velike Britanije). I opet je ta linija jako blizu dna. Cijeli dio iznad ove linije predstavlja pacijente sa koronavirusom koji će najvjerovatnije umrijeti zbog manjka kreveta na odjeljenjima intezivne njege.
I ne samo to, ali tokom izravnjavanja krivulje (kako je gore navedeno), odjeljenja intenzivne njege će najvjerovatnije biti preopterećena mjesecima, povećavajući na ovaj način kolateralnu štetu.
Trebali bi biti šokirani. Kada čujete: „Trebalo bi preduzeti mjere ublažavanja posledica” ono što bi stvarno trebali čuti je: “Svjesno ćemo opteretiti zdravstveni sistem, na taj način uvećati stepen smrtnosti barem 10 puta”.
Mislili bi da je ovo već dovoljno loše. Ali nismo još uvijek završili. Ključna pretpostavka ovakve strategije je nešto što se zove „kolektivni imunitet”.
KOLEKTIVNI IMUNITET I MUTACIJA VIRUSA
Ideja je da su svi ljudi koji su zaraženi, a onda se oporave, imuni na virus. To je u suštini ove strategije:
„Vidi, znam da će biti teško neko vrijeme, ali jednom kada završimo s njim i nekoliko miliona ljudi umre, ostatak nas će biti imun, tako će virus prestati da se širi, a mi ćemo se pozdraviti sa koronavirusom. Bolje uraditi to odmah i završiti sa njim, jer nam je alternativa da se socijalno distanciramo na skoro godinu dana i rizikujemo da se taj vrhunac epidemije ionako dogodi kasnije“.
Osim što ovo pretpostavlja jednu stvar: Virus se ne mijenja (ne mutira) previše. A ako se ne mijenja mnogo, onda dosta ljudi stiče imunitet, i u jednom trenutku epidemija potpuno zamire.
Kolika je vjerovatnoća da virus mutira?
Izgleda da već jeste.
Nova istraživanja pokazuju da je Kina već otkrila dva soja virusa: "S" i "L". "S" je zapažen u provinciji Hubei i opasniji je, ali "L" je onaj koji se proširio svijetom.
Ne samo to, virus nastavlja da mutira.
Sojevi u Evropi većinom pripadaju "zelenoj" i "žutoj" porodici, dok se u SAD-u primjećuje drugačiji soj u crvenoj boji. Kako vrijeme prolazi, više će sojeva početi da se pojavljuje.
Ovo ne bi trebalo da iznenađuje: virusi bazirani na RNK kao što je i koronavirus ili virus gripa teže mutaciji 100 puta bržoj nego oni koji bazirani na DNK – iako koronavirus mutira znatno sporije od virusa influence(gripa).
Ne samo to, ali najbolji način da ovaj virus mutira je da ima milionske mogućnosti za takvo nešto, a to je upravo što bi mu strategija ublažavanja posledica mogla omogućiti: stotine miliona zaraženih ljudi.
Zbog toga svake godine morate primiti vakcinu protiv gripa. Budući da postoji toliko sojeva gripa, pri čemu se novi uvijek razvijaju, vakcina nikada ne može zaštititi baš od svih sojeva.
Drugim riječima: strategija ublažavanja posledica ne pretpostavlja samo milione smrtnih slučajeva za zemlje kao što su SAD ili Velika Britanija. Takođe se kocka sa pitanjem da virus neće puno mutirati - što znamo da čini. I pružiće mu se mogućnost mutacija. Kada jednom završimo sa nekoliko miliona smrtnih slučajeva, mogli bismo biti spremni za još nekoliko miliona - svake godine. Ovaj koronavirus mogao bi postati ponavljajuća životna činjenica, poput gripa, ali mnogo više smrtonosnija.
Najbolji način da ovaj virus mutira je da ima milione mogućnosti za mutaciju, a to je upravo što bi mu strategija ublažavanja posledica mogla omogućiti: stotine miliona zaraženih ljudi
Dakle, ako strategija ne činjenja bilo čega i strategija ublažavanje posledica ne urode plodom, šta je alternativa ?
Zove se strategija suzbijanja posledica.
OPCIJA 3: STRATEGIJA SUZBIJANJA POSLEDICA
Strategija ublažavanja posledica ne pokušava da obuzda epidemiju, samo da poravna krivulju na grafiku zaraženih. U međuvremenu, strategija suzbijanja posledica pokušava da primijeni stroge mjere kako bi epidemija što prije bila pod kontrolom. Konkretno:
Biti strog u određivanju mjera, smjesta. Uspostaviti strogo socijalno distanciranje i primijeniti ovu mjeru ozbiljno.
Zatim otpuštati mjere postepeno kako bi ljudi sticali nazad svoju slobodu i mogli početi da žive sa nečim što liči na normalan društveni i ekonomski život.
Kako to izgleda?
Svi parametri modela su isti, osim što je otprilike sada stopa za smanjenje stepena prenosa određena na vrijednost R= 0.62, a budući da zdravstveni sistem nije urušen, stopa smrtnosti pada na 0.6%. Definisao sam "otprilike sada" kao da ima 32 000 slučajeva prilikom sprovođenja mjera (3 puta više od zvaničnog broj zaraženih u SAD-u 19. marta). Imajte na umu da ovo nije previše osjetljivo na izabrani R. Na primjer, R od 0.98 pokazuje 15 000 smrti. Pet puta više nego sa R 0.62, ali još uvijek su u pitanju desetine hiljada smrti, a ne milioni. Takođe, nije previše osjetljiva na stopu smrtnosti: ako je 0.7% umjesto 0.6% broj umrlih kreće se od 15 000 do 17 000. To je kombinacija većeg broja R, veće stope smrtnosti i kašnjenja u preduzimanju mjera koje povećavaju broj smrtnih slučajeva. Zato danas moramo da preduzmemo mjere za smanjenjem R. Radi pojašnjenja, poznati R0 je R na početku (R u vremenu 0). To je stepen prenosa kada još niko nije imun i nema preduzetih mjera protiv toga, R je ukupan stepen prenosa.
Prema strategiji suzbijanja posledica, nakon što se prođe prvi talas, broj smrti je u hiljadama, a ne u milionima.
Zašto? Ne samo zbog toga što smanjujemo eksponencijalni rast slučajeva, nego smo smanjili stopu smrtnosti jer zdravstveni sistem nije u potpunosti zatrpan pacijentima kojima je neophodna intenzivna njega. Ovdje sam koristio stopu smrtnosti 0.9%, koja je ista otprilike kao u Južnoj Koreji, koja je bila najefikasnija u primjeni strategije suzbijanja posledica.
Ovako postavljeno, izgleda da je u pitanju lak zaključak. Svi bi trebali slijediti strategiju potiskivanja.
Zašto neke Vlade oklijevaju?
Plaše se 3 stvari:
1. Prvo zatvaranje će trajati mjesecima, što mnogima izgleda neprihvatljivo;
2. Višemjesečno zatvaranje bi uništilo ekonomiju;
3. Višemjesečno zatvaranje čak ne bi riješilo problem, jer bismo samo odložili epidemiju: kasnije kada uspostavimo mjere socijalnog distanciranja ljudi će se zaraziti u milionima i umrijeti.
Evo kako je to tim Imperijal koledža (iz čijeg je istraživanja uzet grafik broj 5) modelirao strategiju suzbijanja posledica. Zelena i žuta linija su različiti scenariji strategije suzbijanja posledica. Vidite da to ne izgleda dobro: i dalje imamo ogromne vrhove krivulja, pa zašto da se uopšte trudimo?
Do tih pitanja ćemo stići za trenutak, ali prije toga slijedi nešto važnije.
Ovo istraživanje u potpunosti propušta glavnu poentu.
Ovako predstavljene, dvije strategije – ublažavanja i suzbijanja, jedna pored druge, ne izgledaju privlačno. Ili mnogo ljudi uskoro umre, a mi ne oštetimo ekonomiju danas, ili danas oštetimo ekonomiju, samo da odgodimo smrt.
Ovakav način razmišljanja ignoriše vrijednost vremena.
3. VRIJEDNOST VREMENA
U našem prethodnom objavljivanju objasnili smo vrijednost vremena u spasavanju života. Svakog dana, svakog sata kada smo čekali da preduzmemo mjere, ta eksponencijalna prijetnja se nastavila širiti. Vidjeli smo kako bi jedan dan adekvatnih mjera mogao smanjiti ukupan broj slučajeva za 40%, a broj smrtnih slučajeva još više.
Ali vrijeme je vrijednije od toga.
Uskoro ćemo se suočiti sa najvećim pritiskom na zdravstveni sistem ikada viđenim u istoriji. Potpuno smo nespremni, suočeni sa neprijateljem kojeg ne poznajemo. To nije dobra pozicija za ratovanje.
Šta ako treba da se suočite sa svojim najgorim neprijateljem, o kojem vrlo malo znate, i imate dvije mogućnosti: Ili trčite prema njemu, ili ga izbjegavate da kupite sebi malo vremena za pripremu.
Koju opciju biste odabrali?
To je ono što danas moramo da uvidimo. Svijet se probudio. Svaki dan kada odložimo širenje koronavirusa, možemo se bolje pripremiti. Sledeći odeljci detaljno opisuju šta bi nam to vrijeme omogućilo:
SMANJENJE BROJA SLUČAJEVA
Uz efikasno strategiju suzbijanja posledica, broj pravih slučajeva smanjio bi se preko noći, kao što smo vidjeli u Hubeiju prošle nedjelje.
Izvor: Analiza Tomasa Pueja prema grafikonu i podacima Journal of the American Medical Association
Na dan 19. marta, u cijelom regionu Hubeija, u kojem živi 60 miliona ljudi, broj novozaraženih koronavirusom dnevno je 0.
Broj dijagnostifikovanih slučajeva bi rastao nekoliko nedjelja, ali tada bi počeo padati. Sa manje slučajeva, stopa smrtnosti takođe počinje padati. Smanjuje se i kolateralna šteta: manje bi ljudi umrlo od uzroka koji nisu povezani sa koronavirusom usljed preopterećenosti zdravstvenog sistema.
Suzbijanje posledica bi dovelo do:
- Manjeg broja slučajeva zaraženih koronavirusom;
- Neposrednog olakšanja rada zdravstvenog sistema i ljudi koji ga pokreću;
- Smanjenja stope smrtnosti;
- Smanjenja kolateralne štete;
- Mogućnosti da zdravstveni radnici, koji su zaraženi, izolovani i u karantinu, ozdrave i vrate se na posao. U Italiji, zdravstveni radnici čine 8% svih zaraženih.
RAZUMIJEVANJE PRAVOG PROBLEMA: TESTIRANJE I PRAĆENJE
U ovom trenutku, Velika Britanija i SAD ne znaju pravi broj zaraženih slučajeva u tim zemljama. Ne znamo koliko ih ima. Samo znamo da zvanični broj nije tačan, a da je pravi broj u desetinama hiljada. To se dogodilo zato što ne testiramo i ne pratimo.
- Za još nekoliko nedjelja, mogli bismo da popravimo situaciju sa testiranjem, i počnemo da testiramo sve ljude. Pomoću tih informacija, napokon bismo saznali stvarni obim problema, gdje je potrebno biti agresivniji, i koje su zajednice bezbjedne i mogu da se oslobode od karantina/izolacije.
- Nove metode testiranja mogle bi da ubrzaju testiranje i značajno smanje troškove.
- Mogli bismo da uspostavimo i sistem za praćenje, poput onih koje imaju u Kini ili drugim zemljama Istočne Azije, pomoću kojih se mogu utvrditi svi ljudi sa kojima je u kontakt došla svaka bolesna osoba, i staviti ih u karantin. Tako bismo dobili mnogo podataka, koje bismo kasnije iskoristili za kreiranje mjera za efektivno socijalno distanciranje: ako znamo gdje je virus, možemo ciljati samo na ta mjesta. Ovo nije nuklearna fizika: to su osnovne aktivnosti kojima su zemlje Istočne Azije uspjele da kontrolišu širenje ovog virusa, bez primjene drastičnih mjera socijalnog distanciranja, koje su sve neophodnije u drugim zemljama.
Mjere iz ovog dijela (testiranje i praćenje) jednim su potezom suzbile širenje koronavirusa u Južnoj Koreji, i epidemiju su stavile pod kontrolu, bez snažnog nametanja mjera socijalnog distanciranja.
JAČANJE KAPACITETA
SAD (a vjerovatno i Velika Britanija) kreće u rat bez oklopa.
Ove dvije zemlje navode da imaju zalihe maski za samo dvije nedjelje, malo opreme za ličnu zaštitnu (OLZ), nedovoljno ventilatora, nedovoljno kreveta za intenzivnu njegu, nedovoljno ECMO aparata (aparata za oksigenaciju krvi)... Zbog toga bi stopa smrtnosti bila tako visoka u slučaju primjene strategije ublažavanja posljedica.
Ali ako primjenom pravilne strategije ove zemlje kupe malo vremena, imaju priliku da preokrenu situaciju na sledeći način:
- Da dobiju više vremena za kupovinu opreme koja će trebati za naredni talas epidemije;
- Brzo povećaju proizvodnju maski, OLZ, ventilatora, ECMO aparata, i svih drugih uređaja neophodnih za smanjenje stope smrtnosti.
Drugim riječima: ne trebaju im godine da se „naoružaju“, potrebno im je nekoliko nedjelja. Učinimo sve što je moguće da zahuktamo tu proizvodnju sada. Zemlje su se mobilizovale. Ljudi su inventivni, primjer je upotreba 3D štampača za proizvodnju dijelova ventilatora. Mi to možemo. Samo nam treba više vremena. Da li biste pričekali nekoliko nedjelja da nabavite sebi oklop prije nego što se suočite sa smrtnim neprijateljem?
Ovo nisu jedini resursi koji su nam potrebni. Biće nam potrebni zdravstveni radnici što je prije moguće. Gdje ćemo ih naći? Moramo osposobiti ljude za pomoć medicinskim sestrama, a zdravstvene radnike moramo pozvati iz penzija. Mnoge su države to već počele, ali za to je potrebno vrijeme. To možemo učiniti za nekoliko nedjelja, ali ne i ako se sve uruši.
SMANJENJE ŠIRENJA VIRUSA MEĐU POPULACIJOM
Javnost je uplašena. Koronavirus je nov. Toliko toga još ne znamo kako da radimo! Ljudi nijesu naučili da treba da prestanu da se rukuju. Još se grle. Ne otvaraju vrata laktom. Ne peru ruke nakon dodirivanja kvake na vratima. Ne dezinfikuju stolove prije nego sjednu.
Kada budemo imali dovoljno maski, moći ćemo da ih koristimo i van zdravstvenog sistema. Trenutno je bolje čuvati ih za zdravstvene radnike. Ali ako nema nestašice, ljudi bi trebalo da ih nose u svakodnevnom životu, čime bi se smanjila vjerovatnoća da zaraze druge ljude kada su oni sami zaraženi, i uz prave instrukcije, smanjila bi se i vjerovatnoća da se onaj koji nosi masku zarazi. (U međuvremenu, nositi nešto je bolje nego ne nositi ništa.)
Sve su ovo prilično jeftini načini za smanjenje stope prenošenja virusa. Što se manje bude razmnožavao, biće nam potrebno manje mjera da ga kontrolišemo. Ali nam je potrebno vrijeme da ljude edukujemo o svim ovim mjerama i opremimo ih.
RAZUMIJEVANJE VIRUSA
O ovom virusu znamo veoma, veoma malo. Ali svake nedjelje izađe na stotine novih stručnih radova.
Svijet se konačno ujedinio protiv zajedničkog neprijatelja. Istraživači širom svijeta mobilizuju se s ciljem boljeg razumijevanja ovog virusa.
Kako se virus širi?
Kako se može usporiti prenošenje?
Koliki je udio asimptomatskih nosilaca?
Da li su oni zarazni? Koliko?
Koji su dobri načini liječenja?
Koliko dugo virus može da preživi?
Na kojim površinama?
Kako različite mjere socijalnog distanciranja utiču na stopu prenošenja virusa?
Koliko te mjere koštaju?
Koje su najbolje prakse kada je praćenje u pitanju?
Koliko su pouzdani testovi koje imamo?
Jasni odgovori na ova pitanja pomoći će da naš odgovor bude što bolje usmjeren, i istovremeno smanjiti na minimum kolateralnu ekonomsku i socijalnu štetu. I te odgovore ćemo imati za nekoliko nedjelja, ne godina.
NALAŽENJE LIJEKA
I ne samo to, a što ako bismo pronašli lijek u narednih nekoliko nedjelja? Svaki dan koji bismo iskoristili približio bi nas tom trenutku. Sada već ima nekoliko kandidata, kao što su Favipiravir ili Chloroquine. Šta ako se ispostavi da za dva mjeseca nađemo lijek za koronavirus? Koliko bismo glupi ispali da već imamo milione smrtnih slučajeva usljed primjene strategije ublažavanja posljedica?
RAZUMIJEVANJE ODNOSA TROŠKOVA I KORISTI
Svi prethodno navedeni faktori mogu da nam pomognu da spasimo milione života. To bi trebalo biti dovoljno. Nažalost, političari ne mogu da razmišljaju samo o životima zaraženih. Moraju da razmišljaju o cjelokupnom stanovništvu, a zahtjevne mjere socijalnog distanciranja utiču na sve.
Trenutno ne znamo kako različite mjere socijalnog distanciranja smanjuju prenošenje virusa. Takođe, ne znamo koliko nas te mjere koštaju u ekonomskom i društvenom smislu.
Zar nije malo teško odlučiti koje su nam mjere dugoročno potrebne, ako ne znamo njihovu cijenu ili korist?
Nekoliko nedjelja bilo bi nam dovoljno da ih počnemo proučavati, da ih razumijemo, odredimo prioritete i odlučimo koje ćemo primijeniti.
Manji broj slučajeva, bolje razumijevanje problema, jačanje kapaciteta, razumijevanje virusa, razumijevanje troškova i koristi različitih mjera, edukacija javnosti... Ovo su osnovni alati za borbu protiv virusa, a za razvoj većine njih potrebno nam je svega nekoliko nedjelja. Zar ne bi bilo glupo odabrati strategiju koja nas umjesto toga, nespremne, baca u čeljusti našeg neprijatelja?
4. ČEKIĆ I PLES
Sada znamo da strategija ublažavanja posledica vjerovatno predstavlja užasan izbor, a da strategija suzbijanja posledica pruža ogromnu kratkoročnu prednost.
Ali ljudi imaju opravdane bojazni oko ove strategije.
· Koliko će dugo zapravo trajati?
· Koliko će skupo koštati?
· Hoće li za ovim uslijediti novi i jednako velik nalet zaraze kao da nismo uradili ništa?
Pogledaćemo sada kako bi istinska strategija suzbijanja posledica izgledala. Možemo je nazvati "Čekić i ples".
ČEKIĆ
Na samom početku djeluje se brzo i agresivno. Zbog svih gore pomenutih razloga, u to malo dragocjenog vremena, želimo da zaustavimo stvar koliko je prije moguće.
Jedno od najvažnijih pitanje jeste: Koliko dugo će trajati?
Bojazan koju svi imaju jeste da ćemo biti zaključani u svojim domovima čitave mjesece, uz prateće posljedice ekonomske katastrofe i nervnih slomova. Ovu je ideju na žalostan način razmatrao čuveni članak Imperijal koledža:
Sjećate li se ovog grafikona? Svjetloplavi pojas koji ide od marta do avgusta označava period koji taj dokument preporučuje kao Čekić, prvu fazu suzbijanja koji predviđa jake mjere socijalnog distanciranja.
Ako ste političar i vidite da jedna opcija znači pustiti stotine hiljda ili milione ljudi da umru kroz strategiju ublažavanja posledica, a druga se sastoji od zaustavljanja ekonomije na pet mjeseci da bismo se zatim opet vratili na isti nalet broja zaraženih i umrlih, onda ni jedna ne druga ne izgledaju kao ubjedljive opcije.
Ali tako ne mora da bude. Ovaj dokument Imperijal koledža, na kome se temelje sadašnje politike, podvrgnut je brutalnoj kritici zbog svojih ključnih promašaja: u njemu su ignorisane mjere praćenja kontakata (u osnovi politika koje su primijenile Južna Koreja, Kina ili Singapur između ostalih) ili ograničavanja putovanja (što je bilo od presudne važnosti u Kini), ili održavanja velikih skupova u doba epidemije.
Uz to, vrijeme potrebno da Čekić djeluje jesu nedjelje, a ne mjeseci.
Ovaj grafikon pokazuje broj novih oboljevanja u cijeloj regiji Hubei (60 miliona ljudi) svakog dana od 23. januara. U roku od dvije sedmice, zemlja je polako počela da se vraća na posao. U roku od otprilike 5 sedmica, stanje je bilo skroz pod kontrolom. A u roku od 7 sedmica, broj novih dijagnoza bio je zanemarljiv. Podsjetimo se da je ovo bila najpogođenija regija Kine.
I podsjetimo se, opet, da su ovo narandžasti djelovi grafikona. Sivi djelovi, istinski slučajevi (i otkriveni i neotkriveni), naglo su opali mnogo ranije.
Preduzete mjere bile su slične mjerama kojima se sad preduzimaju u Italiji, Španiji i Francuskoj: izolacija, karantini, ljudi su morali ostajati kući (osim u hitnim slučajevima ili da kupe namirnice), praćenje kontakata, testiranje, povećanje broja bolničkih kreveta, zabrane kretanja...
U detaljima je, međutim, stvar.
Kineske mjere bile su strožije. Na primjer, postavljeno je ograničenje da samo jedna osoba iz domaćinstva može da izađe svaka tri dana u nabavku namirnica. Takođe, sprovođenje ovih mjera je bilo drastično. Vjerovatno je upravo ta drastičnost i učinila da se brže zaustavi širenje epidemije.
U Italiji, Francuskoj i Španiji, mjere nijesu bile tako drastične, i njihova primjena nije tako stroga. Ljudi se i dalje kreću ulicama, mnogi bez maski. Ovo će vjerovatno usloviti sporiji Čekić: više vremena će biti potrebno da se u potpunosti ovlada epidemijom.
Neki ljudi tumače ovo u smislu da demokratije nikad neće moći da ostvare ovaj stepen smanjenja zaraze. To nije tačno.
Sedmicama je upravo demokratska Južna Koreja imala najgoru epidemiju izvan Kine. Danas, epidemija u ovoj zemlji je uglavnom pod kontrolom. A oni su to postigli bez zahtijevanja od ljudi da ostanu kućama. To su postigli uglavnom kroz veoma agresivno testiranje, praćenje kontakata te strogim karantinima i izolacijama.
Ako se žarište kao južnokorejsko može staviti pod kontrolu u roku od nekoliko sedmica i bez obaveznog socijalnog distanciranja, zapadne zemlje, koje već primjenjuju strategiju teškog Čekića sa mjerama socijalnog distanciranja, sasvim sigurno mogu da stave pod kontrolu svoja žarišta u roku od nekoliko sedmica. To je stvar discipline i implementacije te toga koliko stanovništvo poštuje pravila.
To zavisi od strogosti faze koja slijedi za Čekićem: faze Plesa.
PLES
Ako Čekićem zakucate koronavirus, u toku nekoliko sedmica uspostavili ste kontrolu nad njim i nalazite se u mnogo boljoj poziciji da se pozabavite njime. Tada nastupa dugoročni napor da se ovaj virus zauzdava sve dok se ne pronađe vakcina.
Ovo je vjerovatno najveća, najznačajnija greška koju ljudi prave kada razmišljaju o ovom stadijumu: ljudi misle da će u ovoj fazi biti mjesecima zatvoreni u kuću. To, međutim, apsolutno nije slučaj. Zapravo, vjerovatno je da će se naši životi vratiti skoro sasvim u normalu.
PLES U USPJEŠNIM ZEMLJAMA
Kako to da Južna Koreja, Singapur, Tajvan i Japan, koji već duže vrijeme imaju slučajeve zaraze, a u slučaju Južne Koreje na hiljade njih, pa opet ljudi nijesu zatvoreni u kućama?
U ovom videu, južnokorejska ministarka vanjskih poslova objašnjava kako je njena zemlja uspjela u tome. Bilo je prilično jednostavno: efikasno testiranje, efikasno praćenje, zabrane kretanja, efikasna izolacija i efikasni karantin.
Ovaj rad objašnjava singapurski pristup.
Pogađate li kojim su mjerama pribjegli? Istima kojima i Južna Koreja. U njihovom slučaju, dopunili su ih ekonomskom pomoći onima koji su pod mjerama karantina, zabrane kretanja i odlaganja svakodnevnog funkcionisanja.
Je li prekasno za ostale zemlje? Ne. Primjenom Čekića dobijate novu šansu, novi pokušaj da se stvar ispravno uradi.
Ali šta ako sve ove mjere nisu dovoljne?
PLES FAKTORA R
Mjesečni period između Čekića i vakcine ili efikasnog liječenja nazivam Plesom jer to nije period tokom koga su mjere uvijek oštre. Tokom ovog perioda neke regije će se ponovo suočiti sa epidemijama, a druge regije neće tokom dužih perioda. Zavisno od toga kako se slučajevi razvijaju, mjere socijalnog distanciranja će se ili morati pooštriti ili ćemo ih se moći osloboditi. To je „ples“ faktora R: ples mjera između vraćanja životnih aktivnosti na normalu i širenja bolesti, ples ekonomskih aktivnosti i zdravstvene zaštite.
Kako funkcioniše ovaj ples?
Sve se okreće oko faktora R. Ako se sjećate, faktor R je stepen prenosa sa zaražene osobe na nezaraženu. Prilično rano tokom izbijanja epidemije u standardnoj, nepripremljenoj zemlji, ovaj faktor iznosi negdje između 2 i 3: Tokom nekoliko prvih nedjelja kada je neko zaražen, takva osoba u prosjeku zarazi između 2 i 3 druge osobe.
Ako je faktor R iznad 1, infekcije eksponencijalno prerastu u epidemiju. Ako je ispod 1, broj zaraženih ljudi se smanjuje.
Za vrijeme faze Čekić, cilj je da se faktor R što više približi nuli, kako bi se što prije suzbilo širenje epidemije. U Vuhanu je izračunato da je faktor R prvobitno bio 3,9, a da je nakon uvođenja zabrane kretanja i uvođenja centralizovanog karantina ovaj faktor pao na 0,32.
Ali jednom kad pređete u fazu Plesa, više ne morate da naglo suzbijate faktor R. Potrebno vam je samo da faktor R ostane ispod vrijednosti 1. A to se može postići sa samo nekoliko jednostavnih mjera.
Detaljni podaci, izvori i pretpostavke su ovdje.
Ovo je približna procjena kako različite vrste pacijenata reaguju na virus, kao i njihove zaraznosti. Niko ne zna pravi oblik ove krivulje, ali mi smo prikupili podatke iz različitih naučnih radova kako bismo približili kako ona izgleda.
Svakog dana nakon što se zaraze virusom, ljudi imaju određeni potencijal zaraznosti. Zajedno, svi ovi dani zaraznosti u prosjeku rezultuju sa do 2,5 prenosa zaraze.
Vjeruje se da je moguće prenijeti zarazu i tokom faze bez simptoma. Nakon toga, kako simptomi rastu, ljudi obično odlaze kod doktora, bolest im je dijagnostifikovana i njihov faktor zaraznosti se smanjuje.
Na primer, u ranoj fazi imate virus, ali nemate simptoma, pa se ponašate normalno. Kada u toj fazi razgovarate sa ljudima, vi širite virus. Kada dodirnete nos, a zatim dohvatite kvaku, sledeća osoba koja dodirne istu kvaku i dodirnu nos se takođe zaraze.
Što više virus napreduje u vašem organizmu, to ste zarazniji. Zatim, kad počnete da imate simptome, možda ćete polako prestati da radite, ostati u krevetu, nositi masku ili početi da idete u bolnice. Što su veći simptomi, više se distancirate od ostalih i na taj način smanjujujete širenje virusa.
Jednom kada ste hospitalizovani, čak i ako ste veoma zarazni, nemate tendenciju širenja virusa koliku ste imali ranije.
Ovdje možete vidjeti ogroman uticaj politika poput onih u Singapuru ili Južnoj Koreji:
· Ako se ljudi masovno testiraju, nosioci zaraze se mogu identifikovati i prije nego što imaju simptome. Kada se stave u karanti, ove osobe ne mogu više da šire virus.
· Ako su ljudi obučeni da ranije uvide simptome virusa, smanjuju broj dana u plavoj boji (na grafikonu), a samim tim i njihovu ukupnu zaraznost.
· Ako su ljudi izolovani čim pokažu simptome, zaraze iz narandžaste faze (na grafikonu) nestaju.
· Ako su ljudi edukovani o održavanju lične distance, nošenju maski, pranju ruku ili dezinfekciji prostora, oni će tokom cijelog perioda širiti manje virusa.
Tek kada sve ove mjere ne uspiju ili ne pokažu rezultate, potrebne su strožije mjere socijalnog distanciranja.
Očekivani rezultati i benefiti socijalnog distanciranja
Ako je faktor R sa svim ovim mjerama i dalje iznad R = 1, potrebno je smanjiti prosječan broj ljudi sa kojima se dnevno susreće svaka osoba.
Postoje neki vrlo jeftini načini za to, poput zabrane događaja sa više od određenog broja ljudi (npr. 50, 500) ili zahtijevanja od ljudi da rade kod kuće kad mogu.
Ostali načini su mnogo, puno „skuplji“ i imaju negativne posledice na ekonomiju. Ovi načinu su, između ostalih, zatvaranje škola i univerziteta, nametanje obaveznog ostajanja kući ili zatvaranja kafića i restorana.
Gornja tabela je sastavljena jer danas ne postoji. Nema dovoljno istraživanja niti je bilo ko sastavio podatke o učinkovitosti svih ovih mjere na način da ih je moguće uporediti.
Takva situacija nije baš povoljna, jer je to najvažniji grafikon koji je političarima potreban da donosu odluke. Ovakvi podaci ilustruju šta se zaista dešava u njihovim umovima.
Tokom perioda Čekića, političari žele da smanje faktor R koliko je to moguće, mjerama koje su podnošljivije za stanovništvo. U kineskoj regiji Hubei faktor R je smanjen sve do vrijednosti od 0,32. Nama možda ni neće trebati toliko niska vrijednost ovog faktora: možda nam je dovoljno samo 0,5 ili 0,6.
Ali tokom perioda Plesa faktora R, političari bi željeli da ovaj faktor lebdi što je moguće bliže vrijednosti od 1, a dugoročno da ostane ispod ove vrijednosti. To spriječava novo izbijanje epidemije, dok eliminiše najdrastičnije mjere zaštite.
To znači da, bez obzira da li politički lideri ovo shvataju ili ne, ono što oni rade je:
· Nabroje sve mjere koje mogu da preduzmu za smanjenje faktora R;
· Uvide korist od primjene ovih mjera: smanjenje faktora R;
· Uvide cijenu koštanja uvođenja ovih mjera: ekonomski i socijalni trošak;
· Odrede prioritete uvođenja ovih mjera u zavisnosti od razmjere troškova i benefita koje donose;
· Izaberu one koji prouzrokuju najveće smanjenje faktora R do 1, za najnižu uticaj na ekonomiju.
Ova tabela je napravljena samo u ilustrativne svrhe. Svi podaci su izmišljeni. Međutim, koliko smo mogli da kažemo, ti podaci danas ne postoje. Ali je itekako potrebno da postoje. Na primer, lista CDC-a (kineskog Instituta za javno zdravlje) je sjajan početak, ali nedostaju joj podaci kao što su mjere obrazovanja, okidači, kvantifikacija troškova i benefita, detalji mjera koje se nameću, ekonomske / socijalne protivmjere ...
U početku povjerenje političara u ove brojke će biti nisko. Ali ovo je i dalje vizuelizacija načina na koji razmišljaju - i o kako bi trebali da razmišljaju.
Ono što oni trebaju učiniti je formalizovati proces: da shvate da je ovo brojčana igra u kojoj moramo što brže naučiti koje nam je vrijednosti faktor R, uticaju svake mjere na smanjenju faktora R i njihovim socijalnim i ekonomskim troškovima.
Tek tada će moći da donesu racionalnu odluku o tome koje mjere treba da preduzmu.
ZAKLJUČAK: KUPITE NAM VRIJEME
Koronavirus se i dalje širi gotovo svuda. 152 zemlje (od 195 prim.prev.) su prijavile slučajeve. I vrijeme je faktor protiv kojeg se borimo. Ali ne treba da bude tako: postoji jasan način na koji možemo razmišljati o širenju ove epidemije.
Neke države, posebno one koje nijesu teško pogođene koronavirusom se možda pitaju: Da li će se ovo i nama dogoditi? Odgovor je: Vjerovatno vam se već desilo. Jednostavno nijeste primijetili. Kada vas epidemija zaista pogodi, vaš zdravstveni sistem će biti u još gorem stanju nego u bogatim zemljama u kojima su zdravstveni sistemi jaki. Po logici bolje spriječiti nego liječiti, trebali biste odmah krenuti u akciju.
Za zemlje u kojima je koronavirus već prisutan.
S jedne strane, zemlje mogu krenuti putem strategije ublažavanja posledica: stvoriti ogromnu epidemiju koja će preopteretiti zdravstveni sistem, prouzrokovati smrt miliona ljudi i osloboditi dalje mutacije ovog virusa.
S druge strane, države se mogu boriti. Države se mogu zatvoriti na nekoliko nedjelja da nam kupe vrijeme, kreiraju edukovani i informisani akcioni plan i da kontrolišu širenje ovog virusa dok ne dobijemo vakcinu.
Vlade širom svijeta danas, uključujući neke poput SAD-a, Velike Britanije, Švajcarske ili Holandije, do sada su izabrale strategiju ublažavanja posledica.
To znači da odustaju bez borbe. Vide da su se i druge države uspješno borile protiv virusa, ali kažu: „Ne možemo tako!“ Šta da Čerčil rekao isto? „Nacisti su već svuda u Evropi. Ne možemo se boriti protiv njih. Samo se predajmo. " To danas rade mnoge vlade širom svijeta. Ne daju vam šansu da se borite protiv ovoga. Morate to zahtijevati.
PODIJELITE ZNANJE
Na žalost, milioni života su i dalje ugroženi. Podijelite ovaj članak - ili bilo koji sličan - ako mislite da može da pomogne da se mišljenje ljudi promijeni. Lideri moraju da shvate ove stvari kako bi spriječili katastrofu. Trenutak za akciju je sada.
Autor članka: Tomas Puejo (Medium). Autor je američki inžinjer, bivši konsultant, kreator više viralnih aplikacija sa preko 20 miliona korisnika i upravlja poslom vrijednim preko milijardu.
Tekst preveli: Milan Keker, Marija Pajković, Vuk Uskoković, Ana Rašović, Luka Džarić
Priredio: Srdan Kosović
Bonus video:
