Čovječanstvo se suočava sa globalnom krizom. Možda sa najvećom krizom naše generacije. Odluke koje građani i vlade donesu u narednih nekoliko sedmica vjerovatno će oblikovati svijet na mnogo godina. One će oblikovati ne samo naše zdravstvene sisteme već i našu ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo djelovati brzo i odlučno. Trebalo bi da uzmemo u obzir dugoročne posljedice svojih djela. Kada biramo između različitih alternativa, trebalo bi da se zapitamo ne samo kako da prevaziđemo neposrednu prijetnju, već i u kakvom svijetu ćemo živjeti nakon što oluja prođe. Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, većina nas će preživjeti, ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu.
Mnoge kratkoročne vanredne mjere postaće dio života. Takva je priroda vanrednih situacija. One ubrzavaju istorijske procese. Odluke čije razmatranje u normalnim vremenima može potrajati godinama, donose se za nekoliko sati. Nezrele pa čak i opasne tehnologije guraju se u upotrebu, jer su rizici od nečinjenja veći. Čitave zemlje služe kao pokusni kunići u društvenim eksperimentima velikog obima. Šta se događa kada svi rade od kuće i komuniciraju samo na daljinu? Šta se događa kada čitave škole i univerziteti odu onlajn? U normalnim vremenima, vlade, kompanije i obrazovne vlasti nikad se ne bi saglasile sa takvim eksperimentima. Ali, ovo nisu normalna vremena.
U ovo krizno vrijeme, suočeni smo sa dva posebno važna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i snaženja građanina. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.
“Potkožni” nadzor
Da bi se epidemija zaustavila, čitave populacije treba da poštuju određena uputstva. Postoje dva glavna načina da se to postigne. Jedan metod je da vlade prate ljude i kažnjavaju one koji krše pravila. Danas, prvi put u ljudskoj istoriji, tehnologija omogućava da svi budu pod nadzorom, stalno. Prije pedeset godina, KGB nije mogao da prati 240 miliona sovjetskih građana 24 sata dnevno, niti se KGB mogao nadati da može efikasno obraditi sve prikupljene informacije. KGB se oslanjao na ljude – agente i analitičare, i jednostavno nije mogao postaviti agente da prate svakog građanina. Ali sada se vlade mogu osloniti na sveprisutne senzore i moćne algoritme umjesto na špijune od krvi i mesa.
U bici protiv epidemije koronavirusa nekoliko vlada je već uvelo nove alatke za nadzor. Najpoznatiji slučaj je Kina. Pomno prateći pametne telefone građana, koristeći stotine miliona kamera koje prepoznaju lice, i obavezujući ljude da provjeravaju i prijavljuju tjelesnu temperaturu i zdravstveno stanje, kineske vlasti mogu ne samo da brzo identifikuju sumnjive nosioce koronavirusa, već i da prate njihovo kretanje i identifikuju svakoga sa kim su došli u kontakt. Niz mobilnih aplikacija upozorava građane koliko su blizu zaraženih pacijenata.
Ova vrsta tehnologije nije ograničena na Istočnu Aziju. Izraelski premijer Bendžamin Netanjahu nedavno je ovlastio Izraelsku bezbjednosnu agenciju da koristi tehnologiju nadzora koja je normalno ograničena na borbu protiv terorista kako bi pratila pacijente sa koronavirusom. Kada je nadležni parlamentarni pododbor odbio da odobri ovu mjeru, Netanjahu je to progurao “vanrednom uredbom”.
Možete tvrditi da nema ništa novo u svemu ovome. Proteklih godina, i vlade i korporacije koristile su sve sofisticiranije tehnologije da prate, nadziru i manipulišu ljudima. Ipak, ako nismo oprezni, epidemija može svakako označiti važnu prekretnicu u istoriji nadzora. Ne samo zato što može normalizovati korišćene masovnog nadzora u zemljama koje su to do sada odbacivale, već i više zato što to označava dramatičan prelaz sa nadzora “nad kožom” na “potkožni nadzor”.
Isto tako, kada vam prst dotakne ekran na pametnom telefonu i klikne na link, vlada želi da zna šta je tačno vaš prst kliknuo. Međutim, sa koronavirusom, fokus interesovanja se pomjera. Sada vlada želi da zna temperaturu vašeg prsta i nivo krvnog pritiska pod njegovom kožom.
Vanredni puding
Jedan od problema sa kojim smo suočeni pri definisanju stava o nadzoru je taj da niko od nas tačno ne zna kako nas nadziru i šta godine koje dolaze mogu donijeti. Tehnologija nadzora razvija se vratolomnom brzinom, a ono što je prije 10 godina ličilo na naučnu fantastiku, danas su bajate vijesti. Kao eksperiment u razmišljanju, zamislite hipotetičku vladu koja traži da svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja prati tjelesnu temperaturu i srčani puls 24 sata dnevno. Podatke koji iz toga proizilaze gomilaju i analiziraju vladini algoritmi. Algoritmi će znati kad ste bolesni, čak i prije nego što vi znate, a znaće i gdje ste bili i koga ste sreli. Lanac zaraze mogao bi biti drastično skraćen, a čak i potpuno prekinut. Takav sistem mogao bi vjerovatno zaustaviti epidemiju za nekoliko dana. Divno zvuči, zar ne?
O FOTOGRAFIJAMA U TEKSTU
Fotografije koje prate ovaj članak preuzete su sa veb kamera koje snimaju opustjele ulice Italije, koje je pronašao i obradio Gracijano Panfili, fotograf koji živi u blokadi
Loša strana je, naravno, što bi ovo dalo legitimitet zastrašujućem novom sistemu nadzora. Ako, na primjer, znate da sam kliknuo na link Fox News-a umjesto na link CNN-a, to vam daje neka saznanja o mojim političkim stavovima, a možda čak i o mojoj ličnosti. Ali ako nadzirete šta se dešava sa mojom tjelesnom temperaturom, krvnim pritiskom i pulsom dok gledam neki video klip, možete saznati čemu se smijem, zbog čega plačem, a zbog čega se zaista, zaista naljutim.
Ključno je zapamtiti da su ljutnja, radost, dosada i ljubav biološki fenomeni, baš kao i groznica i kašalj. Ista tehnologija koja identifikuje kašalj mogla bi identifikovati i smijeh. Ako korporacije i vlade počnu da masovno skupljaju naše biometrijske podatke, mogu nas upoznati bolje nego što poznajemo sami sebe, a onda mogu ne samo predvidjeti naša osjećanja, već i manipulisati našim osjećanjima i prodati nam šta god žele, bio to proizvod ili političar. Biometrijski nadzor učinio bi da taktika Kembridž analitike u hakovanju podataka liči na nešto iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030. godine, u kojoj svaki građanin mora da nosi biometrijsku narukvicu 24 sata dnevno. Ako slušate govor Velikog Vođe, i narukvica pokupi signale koji odaju ljutnju, gotovi ste.
Mogli bi, naravno, odbraniti biometrijski nadzor kao privremenu mjeru koja se preduzima tokom vanrednog stanja. Ona bi nestala nakon što se vanredno stanje završi. Međutim, privremene mjere imaju gadan običaj da nadžive vanredna stanja, posebno zato što na horizontu uvijek vreba novo vanredno stanje. Moja domovina Izrael, na primjer, proglasila je vanredno stanje tokom Rata za nezavisnost 1948. godine, kojim je opravdan niz privremenih mjera, od cenzure štampe i konfiskacije zemljišta do posebnih pravila za pravljenje pudinga (ne šalim se). Rat za nezavisnost je odavno dobijen, ali Izrael nikad nije proglasio kraj vanrednog stanja, i nije ukinuo mnoge od “privremenih” mjera iz 1948. godine (vanredni dekret o pudingu je milosrdno ukinut 2011. godine).
Čak i kad se zaraza od koronavirusa spusti na nulu, neke vlade gladne podataka mogle bi tvrditi da treba da zadrže sisteme biometrijskog nadzora zato što strahuju od drugog talasa koronavirusa, ili zato što se pojavio novi soj virusa ebole u Centralnoj Africi, ili zato što... shvatili ste. Velika bitka se odnedavno vodi oko naše privatnosti. Kriza sa koronavirusom mogla bi biti prekretnica u toj bici. Zato što ljudi, kada im se pruži izbor između privatnosti i zdravlja, obično će uvijek odabrati zdravlje. Traženje od ljudi da izaberu između privatnosti i zdravlja ustvari je sami korijen problema. Zato što je to lažni izbor. Možemo i treba da uživamo i privatnost i zdravlje. Možemo odabrati da zaštitimo svoje zdravlje i zaustavimo epidemiju koronavirusa ne tako što ćemo uvesti režime totalitarnog nadzora, već tako što ćemo osnažiti građane. Proteklih sedmica, neke najuspješnije napore da se suzbije epidemija koronavirusa organizovali su Južna Koreja, Tajvan i Singapur. Iako su ove zemlje donekle koristile aplikacije za praćenje, daleko više su se oslanjale na rašireno testiranje, pošteno izvještavanje i na voljnu saradnju dobro obaviještene javnosti.
Centralizovani nadzor i oštre kazne nijesu jedini način da se učini da ljudi poštuju korisna uputstva. Kad se ljudima saopšte naučne činjenice i kad ljudi vjeruju javnim vlastima da im govore ove činjenice, građani mogu uraditi pravu stvar, čak i bez Velikog brata koji im gleda preko ramena. Stanovništvo koje sebe motiviše i koje je dobro informisano, obično je daleko moćnije i djelotvornije nego stanovništvo koje je neznaveno i nadzirano.
Razmotrite samo to, na primjer, da perete ruke sapunom. Ovo je jedan od najvećih pomaka u ljudskoj higijeni ikad. Ova jednostavna radnja spašava milione života svake godine. Iako to uzimamo zdravo za gotovo, tek su u 19. vijeku naučnici otkrili značaj pranja ruku sapunom. Prethodno su čak i doktori i sestre prelazili sa jedne hirurške operacije na sljedeću, a da nisu prali ruke. Danas milijarde ljudi svakodnevno pere ruke, ne zato što se boje “sapunske policije”, već prije zato što razumiju ove činjenice. Perem ruke sapunom zato što sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da ovi sićušni organizmi izazivaju bolesti, i znam da ih sapun može ukloniti.
Ali, da bi se postigao takav nivo poštovanja i saradnje, potrebno je povjerenje. Ljudi treba da vjeruju nauci, da vjeruju javnim vlastima, i da vjeruju medijima. Tokom proteklih nekoliko godina, neodgovorni političari namjerno su podrili povjerenje u nauku, u javne vlasti i medije. Sada, isti ti neodgovorni političari mogli bi biti u iskušenju da prečicom krenu ka autoritarnosti, tvrdeći da se ne može samo vjerovati javnosti da će uraditi pravu stvar.
U danima pred nama, svako od nas treba da izabere da vjeruje naučnim podacima i zdravstvenim ekspertima umjesto neosnovanim teorijama zavjere i političarima koji služe sami sebi
Obično, povjerenje koje je godinama urušavano ne može se obnoviti preko noći. Međutim, ovo nisu normalna vremena. U trenutku krize, i mišljenja se mogu brzo promijeniti. Možete se godinama žestoko svađati sa braćom i sestrama, ali kad dođe do vanredne situacije, odjednom otkrijete skriveni rezervoar povjerenja i sloge, i požurite da jedni drugima pomognete. Umjesto da se gradi režim nadzora, nije kasno da se obnovi povjerenje ljudi u nauku, u javne vlasti i u medije. Definitivno bi trebalo da upotrijebimo i nove tehnologije, ali bi ove tehnologije trebalo da osnaže građanina. Potpuno mi je u redu da nadziru moju tjelesnu temperaturu i krvni pritisak, ali te podatke ne treba koristiti za stvaranje svemoćne vlasti. Umjesto toga, ti podaci treba da mi omoguće da napravim lični izbor uz više informacija, ali da omogući da mi vlada polaže račune za svoje odluke.
Ako mogu da pratim svoje zdravstveno stanje 24 sata dnevno, naučio bih ne samo da li sam postao opanost po zdravlje drugih ljudi, već i koje navike doprinose mom zdravlju. A ako bih mogao da pristupim pouzdanoj statistici o širenju koronavirusa i analiziram je, mogao bih da prosudim da li mi vlada govori istinu, i da li usvaja prave mjere za borbu protiv epidemije. Kad god ljudi pričaju o nadzoru, zapamtite da ista tehnologija nadzora može obično biti iskorišćena ne samo da vlade prate pojedince – već i da pojedinci prate vlade.
Epidemija koronavirusa je zato veliki test građanstva. Narednih dana, svako od nas treba da odabere da vjeruje naučnim podacima i zdravstvenim ekspertima umjesto neosnovanim teorijama zavjere i političarima koji služe sami sebi. Ako propustimo da odaberemo pravu stvar, možemo se naći u situaciji da se odričemo najdragocjenijih sloboda, misleći da je to jedini način da sačuvamo svoje zdravlje.
Treba nam globalni plan
Drugi važan izbor sa kojim smo suočeni je onaj između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. I sama epidemija i ekonomska kriza kao njen rezultat globalni su problemi. Mogu se djelotvorno riješiti samo globalnom saradnjom.
Prije svega, kako bismo pobijedili virus, treba da dijelimo informacije globalno. To je ta velika prednost ljudi nad virusima. Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD-u ne mogu razmijeniti savjete o tome kako da zaraze ljude. Ali Kina može SAD-u dati mnoge vrijedne lekcije o koronavirusu i kako se s njime nositi. Ono što italijanski ljekar otkrije u Milanu rano ujutru, može upravo sačuvati živote u Teheranu do večeri. Kada britanska vlada oklijeva odlučujući se između nekoliko politika, može dobiti savjet od Koreanaca koji su se već suočili sa sličnom dilemom prije mjesec dana. A da bi se ovo dogodilo, potreban nam je duh globalne saradnje i povjerenja.
Države treba da budu voljne da otvoreno dijele informacije i ponizno traže savjet, a treba da budu u stanju da vjeruju podacima i uvidima koje dobiju. Takođe nam treba globalni napor da proizvedemo i distribuiramo medicinsku opremu, a najviše komplete za testiranje i respiratore. Umjesto da svaka država pokušava da to uradi lokalno i gomila kakvu god opremu može dobiti, koordinisani globalni napor mogao bi umnogome ubrzati proizvodnju i obezbijediti da se oprema koja spašava živote poštenije distribuira. Baš kao što države nacionalizuju ključne grane privrede tokom rata, ljudski rat protiv koronavirusa mogao bi zahtijevati od nas da “humanizujemo” ključne proizvodne linije. Bogata zemlja sa malo slučajeva koronavirusa treba da bude voljna da pošalje dragocjenu opremu siromašnijoj zemlji sa mnogo slučajeva, vjerujući da će joj druge zemlje priteći u pomoć ako i kad joj nakon toga bude potrebna.
Mogli bi razmotriti i sličan globalni napor da se udruži medicinsko osoblje. Zemlje koje su trenutno manje pogođene mogle bi poslati medicinsko osoblje u najteže pogođene regione svijeta kako bi im pomogli u teškom trenutku, a i da steknu vrijedno iskustvo. Ako se kasnije fokus epidemije promijeni, pomoć bi mogla početi da teče i u suprotnom pravcu.
Globalna saradnja je od ključnog značaja i na ekonomskom frontu. S obzirom na globalnu prirodu ekonomije i lanaca snabdijevanja, ako svaka vlada radi sopstvenu stvar, potpuno zanemarujući druge, rezultat će biti haos i produbljivanje krize. Potreban nam je globalni akcioni plan, i treba nam brzo.
Drugi uslov je postizanje globalnog sporazuma o putovanjima. Suspendovanje svih međunarodnih putovanja na više mjeseci izazvaće enormno siromaštvo, i omesti rat protiv koronavirusa. Države treba da sarađuju kako bi omogućile da barem mali broj ključnih putnika nastavi da prelazi granice: naučnici, ljekari, novinari, političari, poslovni ljudi. Ovo se može uraditi postizanjem globalnog sporazuma o prethodnom pregledu putnika u njihovim domovinama. Ako znate da samo pažljivo pregledani putnici mogu da uđu u avion, bićete spremniji da ih primite u sopstvenu zemlju.
Nažalost, trenutno države teško da rade išta od ovoga. Kolektivna paraliza zgrabila je međunarodnu zajednicu. Čini se da nema odraslih u prostoriji. Očekivalo bi se da je već prije nekoliko sedmica došlo do hitnog sastanka globalnih lidera koji bi izašli sa zajedničkim akcionim planom. Lideri G7 tek su ove nedjelje uspjeli da organizuju video konferenciju, ali njen rezultat nije bio takav plan.
U ranijim globalnim krizama – poput finansijske krize 2008. godine i epidemije ebole 2014. – SAD su preuzele ulogu globalnog lidera. Međutim, sadašnja administracija SAD odustala je od tog radnog mjesta. Veoma jasno je stavila do znanja da brine samo o veličini Amerike, daleko više nego o budućnosti čovječanstva.
Ova administracija ostavila je na cjedilu čak i sopstvene saveznike. Kada je zabranila sva putovanja iz EU, nije se čak ni potrudila da unaprijed upozori EU – a kamo li da se konsultuje sa EU o ovako drastičnoj mjeri. SAD su izazvale skandal u Njemačkoj navodno nudeći milijardu dolara njemačkoj farmaceutskoj kompaniji za monopolska prava na novu vakcinu za COVID-19. Čak i da sadašnja administracija eventualno promijeni ponašanje i izloži globalni akcioni plan, malo ko bi slijedio lidera koji nikad ne preuzima odgovornost, nikad ne priznaje greške, rutinski preuzima sve zasluge za sebe, a svu krivicu ostavlja drugima.
Ako prazninu koju su ostavile SAD ne popune druge zemlje, ne samo da će biti puno teže da se zaustavi sadašnja epidemija, već će i njena zaostavština nastaviti da godinama truje međunarodne odnose. Ipak, svaka kriza je i prilika. Moramo se nadati da će sadašnja epidemija pomoći čovječanstvu da shvati akutnu opasnost koju predstavlja globalno nejedinstvo.
Čovječanstvo treba da se odluči. Hoćemo li ići putem nejedinstva, ili ćemo usvojiti stazu globalne solidarnosti? Ako odaberemo nejedinstvo, to ne samo da će produžiti krizu, već će vjerovatno rezultirati još težim katastrofama u budućnosti. Ako odaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo protiv koronavirusa, već i protiv svih budućih epidemija i kriza koje mogu napasti čovječanstvo u XXI vijeku.
Juval Noa Harari je pisac “Sapiensa”, “Homo Deusa” i “21 lekcije za 21. vijek”.
Bonus video:
