Pandemija koronavirusa zatvorila je u kuće 2,4 milijarde ljudi i svi se pitaju isto pitanje – kada će ovo da se završi?
Sve dok virus negdje postoji, postoji šansa da jedan zaraženi putnik ponovo zapali svježe iskre u zemljama koje su već ugasile vatru. To se već događa u Kini, Singapuru i drugim azijskim zemljama za koje se nakratko činilo da imaju virus pod kontrolom. U tim uslovima, piše Atlantik, a prenosi Nedeljnik, postoje tri moguća scenarija: jedan koji je vrlo malo vjerovatan, jedan koji je vrlo opasan i jedan koji je vrlo dugotrajan.
Prvi je da svaka nacija uspije istovremeno da obuzda virus, kao i izvorni SARS 2003. S obzirom na to koliko je široka pandemija koronavirusa i kojom brzinom zemlje napreduju, izgledi za svjetsku sinhronizovanu kontrolu izgledaju poprilično slabašno.
Drugi je da virus čini ono što su radile pandemije gripa: žari i pali svijetom i ostavlja iza sebe dovoljno imunoloških preživjelih te se na kraju bori za pronalazak održivih domaćina. Ovaj scenario „imuniteta stada“ bio bi brz, a time i primamljiv. Ali moglao bi imati strašnu cijenu: SARS-CoV-2 zarazniji je i pogubniji od gripa i vjerovatno će iza sebe ostaviti mnogo miliona leševa i devastiran zdravstveni sistem. Činilo se da je Velika Britanija u početku pribjegavala ovoj strategiji, pre nego što je, upoređujući modele, otkrila strašne posljedice. Čini se da SAD takođe razmišljaju u tom smjeru.
Treći scenario podrazumijeva da svijet igra dugu igru mačke i miša s virusom, uništavajući epidemiju dok se ne proizvede vakcina. Ovo je najbolja opcija, ali i najduža i najkomplikovaija.
Za početak, zavisi od proizvodnje vakcine. Da se radi o pandemiji gripa, bilo bi lakše. Svijet ima iskustva u izradi vakcina protiv gripa i to čini svake godine. Ali ne postoje vakcine protiv koronavirusa – do sada se činilo da ti virusi uzrokuju blage ili rijetke bolesti – tako da istraživači moraju početi ispočetka.
Prvi koraci bili su impresivno brzi. Prošlog ponedjeljka je moguća vakcina koju su stvorili Moderna i Nacionalni instituti za zdravstvo poslata na klinička ispitivanja. To znači da je postojao jaz od tek 63 dana između naučnika koji prvi put prate gene virusa i doktora koji ubrizgavaju moguću vakcinu u nečiju ruku.
“Ovo je svjetski rekord,” rekao je Fauci.
Ali to je i najbrži korak među mnogim sljedećim sporim koracima.
“Čak i ako uspije sve iz prve, nema jednostavnog načina da se vakcina proizvede u masovnim razmjerima”, rekao je Set Berkli iz Gavija. To je zato što Moderna koristi novi pristup u vakcinisanju. Postojeće vakcine djeluju tako što nude telu neaktivne ili fragmentirane viruse, omogućujući imunološkom sistemu da unaprijed pripremi odbranu. Suprotno tome, Moderina vakcina sadrži dio genetskog materijala SARS-CoV-2 – njegovu RNK. Ideja je da tijelo pomoću toga izgradi sopstvene virusne fragmente koji će tada činiti bazu priprema imunološkog sistema.
Ovaj pristup djeluje na životinjama, ali još nije dokazan kod ljudi.
Suprotno tome, francuski naučnici pokušavaju da modifikuju postojeću vakcinu protiv boginja koristeći fragmente novog koronavirusa.
“Prednost je u tome što ako nam sjutra budu potrebne stotine doza, puno laboratorija u svijetu zna kako to da napravi”, rekao je Berkli. Bez obzira koja strategija je brža, Berkli i drugi procjenjuju da će trebati 12 do 18 mjeseci da se razvije dokazana vakcina, a zatim još više vremena da se proizvede u dovoljnoj količini, dopremi i ubrizga u nečiju ruku.
Bilo zahvaljujući “imunitetu stada” ili dugo očekivanoj vakcini, virusu će se biti sve teže i teže da se širi. No, malo je vjerovatno da će potpuno nestati. Vakcina će možda morati da se ažurira na nekoliko godina.
Možda će ova bolest postati vremenom toliko uobičajena da, iako postoji vakcina, mnogi pripadnici generacije Z neće željeti da se vakcinišu, zaboravljajući kakvu je dramu svijet proživljavao dok te vakcine nije bilo.
Troškovi dolaženja do te tačke, uz što je moguće manje smrtnih slučajeva, biće ogromni. Kao što je napisala Ani Lauri, ekonomija proživljava šok “iznenadniji i ozbiljniji nego što je iko živ doživio”.
Otprilike svaki peti čovjek u SAD izgubio je svoje redovno radno vrijeme ili posao. Hoteli su prazni. Avio kompanije su otkazale letove. Restorani i druga mala preduzeća se zatvaraju.
Nejednakosti će se proširiti: ljudi s malim primanjima najteže će biti pogođeni mjerama socijalnog distanciranja, a najvjerovatnije će imati hronična zdravstvena stanja koja povećavaju rizik od teških infekcija.
Nakon što infekcije počnu jenjavati, uslijediće sekundarna pandemija problema mentalnog zdravlja. U trenutku duboke strepnje i neizvesnosti ljudi su lišeni umirujućeg ljudskog kontakta. Zagrljaji, stisak ruke i drugi društveni rituali sada su opasni. Ljudi s anksioznošću ili opsesivno-kompulzivnim poremećajem su u problemu.
Nakon pandemije, ljudi koji se oporavljaju od COVID-19 mogli bi biti stigmatizovanii, kao što su bili oni koji su preživjeli ebolu, SARS i HIV.
Ali “postoji i potencijal za puno bolji svijet nakon što prođemo kroz ovu traumu”, kaže Ricard Dancig iz Centra za novu američku bezbjednost.
Već sada zajednice pronalaze nove načine zbližavanja, čak i kad moraju ostati razdvojene. Stav prema zdravlju takođe se može promijeniti na bolje.
Možda bi mogla da se zamisli budućnost u kojoj će Amerika naučiti drugačiju lekciju. Zajednički duh, ironično rođen socijalnim distanciranjem, tera ljude da se okrenu spolja, prema stranim i domaćim komšijama.
Narod se okreće, kao i nakon Drugog svjetskog rata, od izolacionizma prema međunarodnoj saradnji. Zaokupljeni stalnim ulaganjima i prilivom najsjajnijih umova, radna snaga u zdravstvu raste. Deca iz generacije Z pišu školske eseje o tome kako žele postati epidemiolozi. Javno zdravstvo postaje središnje mjesto spoljne politike. Nije teško zamisliti da se 2030. godine SARS-CoV-3 pojavi niotkuda i biva pobijeđen u roku od mesec dana, zaključuje se u tekstu portala The Atlantic, koji prenosi Nedeljnik.
Bonus video:
