Pandemija koronavirusa vjerovatno će biti prekretnica u svjetskoj istoriji, koja će imati dubok uticaj na društvo, politiku i religije.
Može se, na primijer, očekivati porast novih mesijanskih pokreta, dok će neki tvrditi da je pandemija znak da dolazi apokalipsa, kao što neki već vjeruju.
Suprotno tome, neki pobožni ljudi mogu izgubiti vjeru, jer se bore sa prastarim „problemom zla“ - zašto bi bog dozvolio da se sve ovo dogodi - i ne mogu da nađu dobar odgovor na to, kao što neki iskreno priznaju.
Mnogi religiozni ljudi će takođe vidjeti pandemiju kao test.
Apsolutno su u pravu: pandemija koronavirusa je veliki test za sve religije. Ali, to nije test samo za njihovu vjeru, kako mnogi pobožni obično misle.
To je takođe test za njihovo rezonovanje - da li djeluju racionalno ili iracionalno, da li pomažu u spasavanju života ili ih dovode u ozbiljnu opasnost.
U središtu ovog testa nalazi se sukob između racionalnih zdravstvenih potreba i tradicionalnih potreba religije.
Racionalno zdravstveno-osviješćeno ponašanje, kako to savjetuju gotovo svi medicinski stručnjaci, nalaže socijalno distanciranje - naime, da se ljudi drže podalje jedni od drugih, po mogućnosti kod kuće. Većina religioznih tradicija, međutim, nalaže okupljanje - posebno dovođenje vjernika u crkve, džamije, sinagoge i hramove. Dakle, koji od ovih principa bi trebalo da bude na prvom mjestu?
Ne bi trebalo da bude preteško naći pravi odgovor, kao što su to učinili mnogi vjerski lideri i zajednice od pojave pandemije krajem februara. Katolička crkva je, na primjer, na smrtonosnu epidemiju u Italiji početkom marta reagovala tako što je suspendovala sve javne crkvene službe, „u koordinaciji sa mjerama koje su pokrenule italijanske vlasti“. Ubrzo nakon toga, papa Franjo je održao molitvu pred praznim Trgom Svetog Petra, koji je obično ispunjen masama ljudi.
On je takođe pozvao vlade svijeta da stave „ljude na prvo mjesto“ i preduzmu sve mjere protiv „virusnog genocida“.
Slično tome, saudijske vlasti, čiji su odgovori na katastrofe ponekad bili iracionalno fatalistički, napravile su pravi korak početkom marta i zatvorile dvije svete džamije u Meki i Medini, koje su uvijek pune vjernika.
Zapanjujuće fotografije prazne Ćabe uvjerile su mnoge muslimane širom svijeta da se događa nešto zaista bez presedana. U mnogim državama sa muslimanskom većinom, zajedničke molitve su otkazivane, jedna za drugom.
Čak je i poziv na molitvu koji se upućuje iz džamija preko zvučnika, koji kaže: „dođi na molitvu, dođi na spasenje“, u Kuvajtu prepravljen u: „molite se u svojim kućama“.
U pravoslavnim jevrejskim krugovima, mnogi rabini takođe su ispravno postupili kada su otkazali službe u sinagogama i podsjetili svoje zajednice da „obaveza Tore da zaštiti svetost života prevazilazi sve druge obzire“, kao što je glavni rabin u Britaniji poručio Jevrejima te države.
Mnogi hinduistički hramovi bili su zatvoreni u Indiji. Na Tajlandu, jednoj od najteže pogođenih zemalja jugoistočne Azije, neki budistički monasi su počeli da proizvode maske za lice od reciklirane plastike.
Međutim, nisu svi vjerski lideri i zajednice preduzeli tako racionalne mjere predostrožnosti protiv pandemije. Neki su ih čak odbacili u ime vjere.
Jedan od njih je Rodni Hauard-Braun, pastor velike evangeličke crkve na Floridi, koji je prkosio javnim naredbama države za socijalno distanciranje, tvrdeći da je njegova crkva „najbezbjednije mjesto“. (Ubrzo su ga zbog toga uhapsili.)
Drugi je Džeri Falvel Mlađi, koji je reakciju države na pandemiju odbacio kao „pretjeranu“ i ponovo otvorio svoj Univerzitet Liberti nakon proljećne pauze. (Ubrzo nakon toga, testiranje je pokazalo da su mnogi studenti pozitivni na koronavirus.)
Još jedan nesmotreni hrišćanski vođa je Madždii Alavi iz Maronitske katoličke crkve u Libanu, koji je navodno odbacio zaštitne mjere kao što su nošenje maski i korišćenje sredstava za dezinfekciju ruku. „Isus je moja zaštita“, rekao je.
Neke zajednice ultra-ortodoksnih Jevreja takođe su bile opasno nesmotrene. U njujorškoj oblasti Bruklin, mnogi članovi hasidske zajednice su se oglušili o mjere socijalnog distanciranja i okupili se povodom praznika Purim i vjerskih vjenčanja i sahrana pošto je virus u martu zatvorio grad.
Neke od tih zajednica ubrzo su prijavile visoku stopu zaraze koronavirusom.
U Izraelu su se neki ultra-ortodoksni lideri opirali vladinim pozivima na zatvaranje ješiva, gde đaci proučavaju vjerske spise, tvrdeći da je „otkazivanje učenja Tore opasnije od korone“.
Zato se desilo da polovinu svih Izraelaca koji su hospitalizovani zbog zaraze, čine ultra-ortodoksni Jevreji - kojih u toj državi ima oko 10 odsto.
I u muslimanskom svijetu je bilo katastrofalno naivnih reakcija na pandemiju.
Jedan od najdramatičnijih slučajeva bio je onaj sa sunitskim misionarskim pokretom Tabligi Džamaat sa sjedištem u Indiji, koji ima čak 80 miliona članova širom svijeta. Uprkos svim upozorenjima, održavali su ogromna cjelodnevna okupljanja, prvo u Kuala Lumpuru, Maleziji, a potom i u Nju Delhiju.
Ubrzo se pokazalo da je taj pokret „super prenosilac“ virusa u južnoj i jugoistočnoj Aziji. (Ovaj incident je naveo neke hinduističke nacionaliste da iskažu religioznu mržnju i okrive muslimane za korona-džihad. Ali, to nije bila zlonamjerna zavjera - baš kao što je slučaj sa Šinčeonđi crkvom Isusa u Južnoj Koreji, koja je takođe bila super prenosilac, već je to jednostavno katastrofalni nemar.).
U glavnom sunitskom i šiitskom svijetu, većina vlada je preduzela racionalne mjere predostrožnosti, ali često sa zakašnjenjem i uprkos otporu najdogmatičnijih vjernika.
U Iranu, jednoj od najteže pogođenih zemalja, kada su vlasti konačno zabranile posjete šiitskim svetilištima, ljutite mase su upadale u njih. U Pakistanu, gdje je većina sveštenika odbila da ograniči okupljanja u džamijama, gnjevni vjernici su kamenovali su policajce koji su pokušali da rastjeraju mase sa molitvi petkom.
I u Velikoj Britaniji, neki konzervativni muslimanski učenjaci su se odupirali zatvaranju džamija. Fatva od 17. marta, koju su potpisala trojica od njih, podsjetila je na „poslanikovu praksu da se juri u masdžid (džamiju) tokom nesreća”, potpuno zanemarujući specifičnu vrstu nesreće koju koronavirus predstavlja.
Takođe su iznijeli jedan mračni argument: „Zaštita vjere nadjačava zaštitu sopstvenog ja”.
Na svu sreću, drugi učenjaci su izdali kontra-fatve, podsjećajući da islam nikada ne zapovijeda ljudima da „dovode život u opasnost” samo radi molitve - ali je određena šteta možda već pričinjena.
Vjerske figure koje su pale na ispitu koronavirusa potiču iz različitih tradicija, ali imaju nešto zajedničko: Oni daju prednost svom subjektivnom tumačenju vjere nad objektivnim zahtjevima nauke i razuma.
Oni vjeruju da će ih, čak i ako se zaista događa nešto opasno, bog zaštititi zahvaljujući njihovoj pobožnosti. Tipičan način razmišljanja je da je „molitva Bogu naš jedini izlaz iz ovog iskušenja“, kako je rekao jedan učitelj arapskog jezika u Egiptu.
Ili vjeruju da je bog „naš štit“, prema riječima jednog ultra-ortodoksnog Jevreja iz Bruklina. Ovo je slično iskakanju iz aviona bez padobrana, sa riječima: „Bog je naš padobran“. To je ona vrsta slijepe vjere koju istaknuti ateisti poput Ričarda Dokinsa i Sema Harisa odavno kritikuju.
Slijepa vjera postaje još ružnija kada počne da prihvata božanske teorije zavjere - ideju da bog koristi ovu pandemiju da kazni određenu grupu ljudi, tipično ljude koje teoretičari božanske zavjere ne vole: gejeve i ekologe, prema jednom američkom evangeličkom svešteniku; one koji čine „preljubu i analni seks“, prema jednom turskom konzervativcu; Kineze, kao što su u početku sugerisali neki muslimanski sveštenici; Jevreje, kako je tvrdio jedan antisemitski pastor sa Floride, ili zapadne zemlje, prema mišljenju jednog imama u Gazi.
Sama činjenica da i neke od ovih netrpeljivih ličnosti zakače virus ukazuje na to da ne postoji božanska zavjera - već možda božanska ironija.
Ako takvi iracionalni i ružni stavovi nastave da zamagljuju religioznu scenu, pandemija koronavirusa bi mogla donijeti jedan sekularni momenat, kao što turski akademik Gokhan Bačik već predviđa u muslimanskom svijetu.
Najbliža istorijska analogija bi bio veliki zemljotres u Lisabonu 1755. godine, koji je odnio čak 50 000 života i razbio katoličke narative o natprirodnim silama te ere.
Uprkos sklonosti sveštenika da prirodne katastrofe povezuju sa grijesima, zemljotres se dogodio na dan Svih svetih, tačno u trenutku kada su crkve bile pune vjernika, od kojih su mnogi stradali.
Ova drama je inspirisala mislioce prosvjetiteljstva poput Imanuela Kanta, koji se zalagao za naučna objašnjenja prirodnih pojava, i Voltera, koji je borio protiv vjerskog fanatizma.
Da bi izbjegli ono što će mnogima izgledati kao još jedan katastrofalni neuspjeh njihovog pogleda na svijet, vjerski lideri širom svijeta moraju se ujediniti u borbi protiv pandemije koronavirusa.
To znači da slijede sve racionalne zahtjeve nauke, istovremeno nudeći vjeru kao izvor nade i nadahnuća - ne kao zamjenu, već kao dodatak zdravom razumu.
Za muslimane - i druge vjernike svih vjera - jednostavna priča iz života proroka Muhameda mogla bi biti od pomoći.
Jednom je jedan čovjek navodno pitao proroka: „O glasniče božji, da li da vežem kamilu i da se oslonim na boga, ili da je ostavim nevezanu i da se oslonim na boga?“
„Prvo je veži, pa se osloni na boga”, odgovorio mu je navodno prorok.
Danas, vezati kamilu znači nositi maske, često prati ruke sapunom, držati distancu od drugih i odustati od grupnog bogosluženja radi zaštite ljudskog života, kao što zapovijeda bog svih monoteističkih religija.
To znači pridržavati se svih prirodnih zakona i bioloških činjenica složenog svijeta, koji je bog stvorio. Bilo šta manje od toga bilo bi pogubno ne samo za ljudske živote, već i za budućnost religije.
Autor je viši saradnik Centra za globalnu slobodu i prosperitet, Cato institut
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
