Doktor Majkl Durso, koji radi u urgentnom centru, imao je baš sumornih dana na prvim linijama fronta u borbi protiv pandemije koronavirusa u gradu Njujork.
Intubirani pacijenti ponekad danima čekaju na krevet u prenatrpanim jedinicama intenzivne nege.
Stanje naizgled stabilnih pacijenata odjednom se naglo pogorša.
Tokom nedavne smjene, 15 od 23 medicinske sestre bilo je odsutno zbog bolesti, a mnoge su imale simptome kovida-19.
Ostali su brinuli o dvadesetak pacijenata odjednom, što je više nego dvostruko više od normalnog.
Takvi teški dani čine da Durso još više cijeni to što jedinstvenu utjehu usljed nemilosrdne traume nalazi u razgovoru sa bratom, identičnim blizancem, koji obavlja identičan posao u urgentnom centru u Majamiju, piše Rojters.
Za Denisa Dursa u Majamiju, potresne Majklove priče mogu izgledati kao uznemirujući pogled u budućnost.
Urgentni centar u kojem Denis radi počinje da se popunjava oboljelima od kovida-19, dok Majkl nedjeljama vodi bitku u najteže pogođenom američkom gradu.
Od novog koronavirusa zaraženo je skoro 168 hiljada ljudi u Njujorku, a umrlo skoro 18 hiljada. U okrugu Majami Dejd zaraženo je skoro 12 hiljada, a umrlo 324 osobe.
“Spremamo se za nalet”, kaže Denis.
Urgentna medicina je porodično zanimanje Dursovih. Njihov otac Džejms radio je 35 godina kao ljekar hitne pomoći i fascinirao sinove pričama o spasavanju života i dijagnostikovanju čudnih bolesti, kaže Majkl za Rojters.
Njihov mlađi brat, 28-godišnji Tom, takođe radi u urgentnom centru kao tehničar u bolnici u Sejlemu u Masačusetsu.
Blizanci, koji imaju 31 godinu, skoro su nerazdvojni u posljednje tri decenije - zajedno su završili i medicinsku školu i fakultet, piše Rojters. Odovojene specijalizacije su bile šansa da formiraju odvojene identitete.
Umjesto toga, kriza je stvorila novu vrstu bliskosti jer braća kale zanat na linijama fronta najgore pandemije u posljednjih sto godina.
“Razgovaramo skoro svaki dan. Često jedan drugom kažemo ‘Čovječe, imam stvarno loš dan’”, kaže Denis.
Majkl kaže da su bolnice i odjeljenja intenzivne njege prepuni tako da pacijenti nekad danima borave u urgentnom. Ljekari su često previše zauzeti da bi ih obavještavali i dešava se da rodbina zove da pita za pacijente koji su umrli.
Nedavno se desilo da su tri naizgled zdrava pacijenta kolabirala bez upozorenja.
“To deprimira, kada radite sa pacijentima, a ne znate kako da im pomognete”, kaže Majkl.
On je ispričao jedan slučaj koji ga je posebno jako pogodio. Intubirao je gojaznu pacijentkinju čija je zasićenost kiseonikom bila opala na kritično nizak nivo od 60 odsto. Očekuje se da intubiranje stabilizuje takve pacijente, ali se u ovom slučaju pogoršavalo i umrla je u roku od sat vremena.
“Bilo je zaista bolno. Ja sam joj stavio cijev u grlo. U tom trenutku se osjećate kao da spasavate život”.
Dok je nedavno išao kući s posla oko dva sata iza ponoći, dva muškarca su zaskočila Majkla u inače uspavanom Bruklinu, oborili ga na zemlju i pretresli džepove.
“Ja sam ljekar i imam koronavirus!”, viknuo je.
Sada se smije tome. Slagao je, ali je pomoglo. Napadači su pobjegli i Majkl je prošao bez povreda.
U Masačusetsu, koji je takođe među najteže pogođenim državama, tehničar Tom Durso često ima priliku da prvi vidi pacijente urgentnog.
On provjerava njihove vitalne funkcije i temperaturu i raspoređuje ih po odjeljenjima.
Njegova bolnica je utrostručila kapacitet intenzivne njege da bi zbrinula oboljele od kovida-19, kaže Tom, dodajući da ponekad dođe na posao i zatekne čak tri pacijenta već na respiratorima.
Jedna starija žena čije se zdravlje pogoršavalo, molila je ljekare da ignorišu prethodnu naredbu “ne intubirati”.
“Bojala se da će umrijeti. Vidio sam joj strah na licu”, rekao je Tom. On ne zna da li je ta pacijentkinja preživjela.
Slušajući priče braće, Denis zna da bi se uskoro mogao suočiti sa sličnim izazovima.
U Džekson memorijalnoj bolnici u Majamiju, gdje radi, oboljeli od kovida-19 sada čine većinu pacijenata, kaže Denis, ističući da raste strepnja.
Nekoliko medicinskih radnika, uključujući jednog koji je takođe specijalizant, zaraženi su koronavirusom. Ljekari sve vrijeme nose zaštitnu opremu.
“Predstavljamo se jedni drugima jer ne vidimo ko je iza maske”, kaže on.
Neke kolege razmišljaju da pacijente tokom intubacije prekrivaju kesama za smeće, da naprave rupe gdje su im usta, u nadi da će možda spriječiti širenje zaraze.
“Svi brinu da li smo bezbjedni”, kaže on.
Majka blizanaca, Linda Durso, dijeli taj strah. Ona brine i za njihovo mentalno zdravlje. Dobiće posttraumatski sindrom”, kaže za Rojters putem telefona.
Džejms (68) je svjestan rizika na ličnom nivou, ali razumije i poriv da se spasu pacijenti. On se prisjetio priče od prije 20 godina, kada se nepokrivenog lica našao na nekoliko centimetara od oboljelog od meningokokemije, zarazne bolesti koja može biti smrtonosna.
“Bile su mi potrebne vitalne informacije prije nego što se onesvijestio”, kaže Džejms, koji je bio poprskan pljuvačkom pacijenta, nakon čega je odmah uzeo antibiotik.
Uspio je da izbjegne zarazu.
Džejms, koji je uglavnom radio noću, nije namjeravao da raspiruje strasti svoje djece, kada je uljepšavao priče po dolasku s posla, dok su se oni spremali za školu.
“Vidio sam previše ljudi koju su pošli stopama svojih očeva, kada to nije bio pravi izbor karijere”, kaže za Rojters.
Kako su im se interesovanja produbljivala, Džejms se potrudio da pomene živote koje nije uspio da spasi, frustracije nestručnih kolega. Dok se vraćao kući, gledao bi građevinske ekipe i govorio dječacima da možda razmisle o karijeri u građevinarstvu ili nekoj trgovinskoj djelatnosti.
“Električari i vodoinstalateri prolaze dostra dobro”, sjeća se kako im je pričao.
Međutim, jasno mu je zašto su njegovi sinovi izabrali medicinu. “Kada je u pitanju izazov, urgentna medicina je bez premca”. Sada uživa da dijeli iskustvo s njima. Voli da preispituje odluke sinova kada mu pričaju kako liječe pacijente. Kaže da je impresioniran time koliko su naučili na fakultetu, a njegovi sinovi su zadivljeni time koliko toga se on sjeća.
Džejms zna da njegova djeca preuzimaju rizik na sebe. To ga podsjeća na Majklovu i Denisovu igru kad su bili djeca, penjući se uz ogradu stepeništa i skačući, pokušavajući da skoče sa veće visine.
“Sa jedne strane, želite da ih spriječite, zato što je opasno. Ali, sa druge, ne želite jer vam je cilj da budu avanturisti u životu”, rekao je Džejms.
“Zajedno su uradili stvari koje ne bi uradili sami”.
Bonus video:
