Dok epidemiolozi pokušavaju da procijene šta nam je kovid-19 spremio za ovo ljeto i poslije toga, oni vide nekoliko potencijalnih scenarija, koji se razlikuju po tome koliko često i koliko snažno će koronavirus pogađati čovječanstvo. Dok se ti scenariji razlikuju po ključnim detaljima - koliko će se prenos smanjiti tokom ljeta, na primjer, i koliko ljudi je već zaraženo (i moguće steklo imunitet) - oni gotovo jednoglasno predviđaju svijet koji, čak i nakon što se sadašnja epidemija vremenom ublaži, ni po čemu neće biti sličan svijetu od prije samo tri mjeseca.
To je svijet gdje, čak i u zapadnim zemljama, nošenje maske neće biti ništa neobičnije od nošenja mobilnog telefona. Svijet u kojem će čak i na malim okupljanjima povremeni kašalj prijatelja zvučati prijeteće, gdje će radna mjesta djelovati kao opasne zone i gdje korištenje javnog prevoza neće biti toliko ekološki nekorektno koliko opasno za pojedinca.
“Oktobar 2020. neće biti ni po čemu sličan oktobru 2019”, kaže stručnjak za infektivne bolesti Ameš Adalja iz Centra za zdravstvenu bezbjednost Univerziteta Džons Hopkins. Niti će biti oktobar 2021, prema analizi koju je objavio epidemiolog Majkl Osterhom i njegove kolege sa Univerziteta Minesota. Oni predviđaju tri moguće budućnosti, opisane kao izgled mora, sa talasima različite visine i širine, koji se približavaju mirnoj obali.
U jednoj budućnosti, džinovski talas nastupa početkom 2020 (trenutna epidemija od više miliona slučajeva zaraze i prognoziranim stotinama hiljada smrtnih slučajeva širom svijeta do 1. avgusta), ali će uslijediti naizmjenični mini-talasi puno manje epidemije svakih nekoliko mjeseci sa vrlo malo slučajeva (ali nikad nula) između.
Prema drugom scenariju, nakon aktuelnog džinovskog talasa, krajem ove godine će uslijediti jedan dvostruko žešći i čak dugotrajniji, jer će se epidemija vratiti nakon ljeta, kada su zbog značajnog pada broja zaraženih i mrtvih, zvaničnici i pojedinci spustili gard, ublažili mjere socijalne distance više nego što je bezbjedno i nisu poslušali (ili čak otkrili) rana upozorenja da se sprema nova epidemija. Nakon ovoga dvostruko katastrofalnog drugog talasa, more je skoro mirno i remete ga samo povremeni talasi slučajeva kojih iznose jedva petinu onih tokom jeseni i proljeća 2020.
U trećoj mogućoj budućnosti, trenutni talas stvara novu normalu, pri čemu će epidemije kovida-19 biti skoro jednakog obima i, u većini slučajeva, trajanja, do kraja 2022. Do tada će, u najboljem slučaju, stići efikasna vakcina; ako ne, svijet će živjeti sa kovidom-19 dok se ne zarazi makar polovina stanovništva, bilo da se razboli ili ne.
Ono povodom čega su sva tri scenarija saglasna je sljedeće: Praktično ne postoji šansa da će kovid-19 prestati kada se svijet bude opraštao od kobne 2020. Razlog je isti kao i za to što je ova bolest odnijela toliko života kada se prvi put pojavila: Niko nije imao imunitet na koronavirus.
“Ova pandemija se neće smiriti dok dovoljan procenat stanovništva ne stekne imunitet”, nešto iznad 50 odsto, kazao je epidemiolog Gabrijel Leung sa Univerziteta Hong Kong.
S obzirom na to da je svijet “daleko od tog nivoa imuniteta, ovaj virus će i dalje nalaziti ljude. Nastaviće da se širi kroz stanovništvo”, kaže Osterholm. To znači, dodao je, “da je pred nama dug put. Osterholm procjenjuje da nije više od pet odsto stanovništva svijeta imuno na novi koronavirus kao rezultat toga što su preživjeli zarazu.
Neizvjesnost povodom toga kako će taj dugi put izgledati je odraz velikog broja nepoznanica koje prate epidemiju bez premca u modernoj istoriji. Naučnici se i dalje bore da shvate sve, od osnovne biologije virusa (koliko visoke temperature i vlažnost smanjuju prenošenje? koliko ljudi je zaraženo i, ako imaju imunitet, koliko on traje?) do uticaja strategija ublažavanja (da li zatvaranje vrtića i škola pomaže dovoljno da bi se opravdala šteta nanesena obrazovanju djece?). Odgovori na ova pitanja će uticati na to kakva budućnost nas čeka.
Najveća nepoznanica se možda odnosi na ljudske i društvene vrijednosti. Iskreno rečeno, koliko smrtnih slučajeva jedna država, zajednica ili grad može da podnese? “Smanjenje broja zaraženih na nulu nije moguće, i cijena će biti previsoka”, rekao je Leung. Različite države će odlučiti šta znači “previsoka”; Švedska je, na primjer, uvela samo umjerene mjere fizičkog distanciranja, poput zabrane velikih okupljanja, ali su škole, restorani, prodavnice i radna mjesta ostali otvoreni. Imala je manje slučajeva na milion stanovnika od Španije, Italije, SAD, Francuske, Britanije i drugih država koje su usvojile strože mjere.
Kada je STAT posljednji put pitao stručnjake šta bi se moglo desiti ako se novi koronavirus ne obuzda, prije tri mjeseca, Vuhan, u Kini - gdje je izbila epidemija - bio je u karantinu samo nedjelju dana. Svijet je bio premašio deset hiljada slučajeva. SAD su imale jedan (muškarac koji se vratio u državu Vašington nakon posjete porodici u Vuhanu). Tamo je do prvog zabilježenog slučaja prenošenja u zajednici prošlo tri nedjelje. Ipak, postojao je konsenzus da epidemija neće biti obuzdana.
Umjesto toga, kazali su nam eksperti, iako bi se novi koronavirus mogao smiriti i jednostavno izazivati prehlade kao i ostala četiri ljudska koronavirusa koji već postoje, bilo je vjerovatnije da će se vraćati iz godine u godinu kao sezonski grip i izazivati oboljenja puno teža od kijavica.
Sada, nakon više od milion zaraženih i 64 hiljade žrtava u SAD, postoje tri moguće budućnosti koje bi, prema mišljenju vodećih epidemiologa, zapadna hemisfera mogla doživjeti. U svakoj, mali talas početkom 2020. predstavlja izbijanje epidemije kovida-19 u Kini, koja je doživjela vrhunac krajem januara i februara, ali je uglavnom opala do marta. Sljedeći, puno veći porast predstavlja pandemija izvan Kine, posebno u Evropi i SAD. Svi scenariji traju do 2022, kada postoji realna šansa da će se pojaviti vakcina i da će ih biti proizvedeno dovoljno da se zaštite stotine miliona ljudi.
Prvi scenario: Mali talasi unedogled
U ovoj budućnosti, nakon trenutnog vrhunca u slučajevima kovida-19, u naredne dvije godine će uslijediti naizmjenični porasti i padovi. Porasti neće biti ni upola veliki kao epidemija ovog proljeća, a najveće cifre će se podudariti sa sezonom gripa sljedeće jeseni, a padovi će biti u ravni sa ovim i sljedećim ljetom. Vjerovatno će biti regionalnih varijacija zbog faktora poput nasumičnog izbijanja, pojava super-prenosilaca i premalo testiranja i praćenja kontakata kako bi se suzbile nove epidemije prije nego što eksplodiraju.
Mogućnost rasta i opadanja je odraz konsenzusa koji se pojavljuje da ovaj virus ima određenu sezonalnost, ali da ga vrućina i vlada neće eliminisati.
“Konsenzus među naučnicima glasi da je malo vjerovatno da će klima sama po sebi u značajnoj mjeri suzbiti kovid-19 tokom ljeta 2020. jer je stanovništvo i dalje gotovo kompletno podložno virusu”, rekla je novinarima biolog Marta Šoket sa Univerziteta Kalifornije u Los Anđelesu. Kao rezultat toga, bilo kakvo sezonsko smanjenje “neće imati tako veliki efekat”.
To je zbog načina na koji se virus prenosi. Toplota i vlaga mogu da ubiju virus na površinama, ali na ljeto, i dalje će biti puno ljudi koji mogu da ga prenesu sa osobe na osobu, kijanjem, kašljanjem i čak govorom, kaže Adalja.
Koliko ljudi? Naša procjena je da se prenošenje može smanjiti za 20 odsto tokom ljeta”, kaže epidemiolog Mark Lipsič sa Fakulteta za javno zdravlje T.H. Čan na Harvardu, koji je pomogao u sastavljanju scenarija. “Ako je sličan ostalim (četiri) ljudska koronavirusa”, koji izazivaju uobičajene prehlade, “to nije dovoljno da bi se zaustavio, samo da bi se usporio”, rekao je on.
Osterholmovi ljetnji mini-talasi pokazuju smanjenje broja slučajeva od preko 20 odsto, međutim, odražavaju ono što eksperti predviđaju da će biti jedna od dugoročnih zaostavština pandemije: guverneri mogu otvarati barove i plaže koliko god hoće, ali veliki skupovi u zatvorenom će vjerovatno biti nedostupni, a mnogi ljudi će nastaviti da svojevoljno praktikuju socijalno distanciranje.
„Čak i bez naredbi o socijalnom distanciranju, ljudi će to svakako činiti“, kazao je Adalja. „To je postalo dio naših života“. Kao rezultat toga, kaže on, „sportovi sa gledaocima i rok koncerti vjerovatno neće biti dio ove jednačine. Vjerujem da će se pojedini tržni centri zatvoriti; oni su već bili na izdisaju, stoga će otpor ljudi da borave u neposrednoj blizini vjerovatno značiti njihov kraj“.
Mjere koje prodavci, poslodavci i drugi pripremaju za period kada otvore radnje i firme, počev od nevjerovatnih radnih smjena do postavljanja paravana između radnih prostora do slanja kući zaposlenih koji imaju i najmanju temperaturu, nova normalnost će zadržati fizičko distanciranje koje je spriječilo da se obistine neke od najgorih prognoza tokom prvog talasa kovida-19.
Za mnoge, stavljanje maske prije susreta sa prijateljima u parku ili prije odlaska u teretanu postaće prirodno poput nošenja mobilnog telefona u džepu. U restoranima, mušterijama će vjerovatno mjeriti temperaturu prije nego što ih usluže, a uslužno osoblje će nositi maske i rukavice, predvidio je prošlog mjeseca guverner Kalifornije Gevin Njusom.
A kada ipak izbiju lokalne epidemije, te mjere će biti strože, čak iako to bude samo na dobrovoljnoj osnovi. Mnogi zaposleni, uplašeni od lokalne zaraze, radiće od kuće ukoliko budu mogli. Ljudi će ponovo izbjegavati javni prevoz, čak i taksije. Odložiće zakazane operacije i posjete ljekarima, posebno zato što telemedicina dobija zamah.
„Ukoliko možete razgovarati sa ljekarom preko telefona umjesto ulaska u vozilo, vožnje kroz saobraćaj i odlaska na operaciju... pa, ko onda to ne bi želio?“, kazala je futurolog Patriša Lustig, izvršna direktorka konsultantske kompanije LASA Insight.
Potom će epidemija ponovo utihnuti, zahvaljujući takvim mjerama. Mnogi ljudi će to shvatiti kao signal da je bezbjedno da spuste gard. Socijalno distanciranje će biti manje strogo. Sljedeći talas će pogoditi... iznova i iznova dok ne bude zaraženo toliko ljudi, ili bude pronađena vakcina, kako bi nastao kolektivni imunitet.
„Uporno govorim ljudima, epidemija se neće završiti sa ovim talasom“, kazao je Osterholm.
Drugi scenario: Istorija se ponavlja
Mart 1918. godine donio je prvi, umjereni talas španske groznice. Broj slučajeva je pao tokom tog ljeta, ali šest mjeseci kasnije, na jesen, epidemija je eksplodirala. Nakon toga su uslijedile manje epidemije početkom 1919. A onda, epidemija se završila. Pandemije gripa 1957. i 1958, i svinjskog gripa 2009. imale su sličnu putanju.
Prema ovom scenariju, umjesto da se pojavljuje tokom godine sa rastom i padom iz prvog scenarija, kovid-19 će se krajem ljeta i na jesen vratiti većom žestinom, a zatim gotovo nestati, zadovoljvši se malim, ali konstantnim brojem slučajeva.
Strmi i trajni pad dogodio bi se iz dva razloga. Prvo, toliko ljudi bi bilo zaraženo u umjerenom prvom talasu (sada) i ogromnom drugom talasu (čiji bi vrhunac bio negdje u oktobru) da bi se populacija mogla približiti kolektivnom imunitetu. Drugo, Osterholm tvrdi da bi drugi talas „potpuno srušio zdravstveni sistem“.
Svrha svih napora u SAD u martu za „poravnanje krive“ bila je da se to izbjegne i uglavnom su u tome uspjeli. Međutim, čak iako bolnice i ostali iskoriste ljetnje zatišje kako bi se opskrbili opremom za ličnu zaštitu, respiratorima i drugim neophodnim stvarima da bi se pripremili za puni povratak kovida-19 na jesen i zimu, to vjerovatno neće biti dovoljno.
„Ako budemo imali i jako lošu sezonu gripa, onda će biti zaista teško bolnicama da se izbore“, kazao je Adalja sa Univerziteta Džons Hopkins.
Izvjesni ili sadašnji kolaps zdravstvenih sistema, sličan onome koji se dogodio u sjevernoj Italiji u martu, primorao bi nacionalne, državne i lokalne zvaničnike da uvedu mjere čak strože od onih koje su bile na snazi proteklih šest nedjelja, koje bi - kao što se dogodilo u Kini od kraja januara do početka marta - uglavnom ugasile kovid-19.
Pošto bi novi koronavirus nastavio da cirkuliše, kao što je to slučaj sa ostalih četiri koronavirusa koji napadaju ljude, i dalje bi postojao niski stepen transmisije. Međutim, slučajeva bi bilo tako malo da bi ih teško mogli smatrati epidemijama, umjesto toga, kovid-19 bi bio sa nama na prilično niskom nivou, možda nekoliko hiljada slučajeva u svakom trenutku.
Treći scenario: Najgori dan mrmota
Ukoliko sve pođe po zlu, „stalno ćemo imati epidemije u jednom po jednom gradu i pokušavaćemo da ih suzbijemo“, kazao je Osterholm, koji ovo naziva scenarijom „sporog sagorijevanja“.
Talasi stalno nailaze jer su razmjere epidemija koje će uslijediti nakon sadašnje manje od onih iz drugog scenarija čudovišnog talasa. Stoga, potrebno je više vremena da se izgradi imunitet kod populacije. Lokalne epidemije izbijaju, na nekim mjestima gore nego na drugim usljed, između ostalog, različitih kapaciteta za testiranje i praćenje kontakata.
Nijedna pandemija gripa u prošlosti nije se kretala na ovaj način. Međutim, postoje dva razloga zašto bi to mogao biti slučaj sa kovidom-19.
Jedan je biološke prirode: Koronavirusi, kao što su nam to pokazala četiri endemska, su zastrašujuće sposobni da nastave da cirkulišu i da nikada ne nestanu (koronavirus SARS početkom 2000-ih je bio izuzetak).
Drugi razlog je sociološke prirode: Postoje realne dileme povodom kapaciteta društva da izdrži još jedno ekonomsko zatvaranje, a kamoli više njih. Ubuduće, te politike, makar u nekim gradovima i državama, mogu biti labavije i stoga manje efikasne u kontroli epidemija, od onih koje su nametnute ovog proljeća. Zbog toga se buduće epidemije u ovom scenariju uporno ponavljaju, po trajanju i broju slučajeva bile bi u ravni ove sadašnje.
Da li beskrajni talasi znače da ćemo iznova morati da pribjegavamo socijalnom distanciranju, izazivajući stalna zatvaranja preduzeća koja su upravo otvorena i otpuštanja zaposlenih čija se radna mjesta konstantno ukidaju? Mada je to to teško zapamtiti, ograničenja kretanja, zatvaranja preduzeća i druge restriktivne mjere imale su za cilj poravnanje krive: dovoljno usporavanje širenja kovida-19 kako broj pacijenata kojima je potrebna hospitalizacija, intenzivna njega ili respirator ne bi bio veći od kapaciteta zdravstvenog sistema. Poravnanje krive nikada nije značilo nula pacijenata i nula žrtava, pa čak ni nekoliko hiljada.
Ukoliko to ostane cilj za buduće talase kovida-19, onda mjere možda neće biti tako stroge, što priznaje sve veći broj epidemiologa: Pošto su vidjeli koliko je katastrofalna nestašica zaliha i kapaciteta, mnoge bolnice će iskoristiti ljetnje zatišje „da unaprijede kapacitete i prilagode se kako bi bolje primile porast broja slučajeva“, kazao je Adalja.
„Nadajmo se da neće svaki put biti katastrofa“.
Ironično je to što bi to moglo donekle povećati toleranciju ljudi za veći broj bolesti, naročito ukoliko bi pronalazak efikasnog liječenja značio da je povratak kovida-19 manje smrtonosan nego što je bio u početku.
Društvo mora da balansira između, kako Leung kaže, tri suprotstavljene potrebe: što manjeg broja slučajeva i žrtava, očuvanja radnjih mjesta i ekonomske aktivnosti i očuvanja emocionalnog blagostanja ljudi. „To je borba između onoga što treba da učinimo za javno zdravlje i onoga što treba da učinimo za ekonomiju i za društvenu i emocionalnu dobrobit“, kazao je on. Ukoliko dio koji se odnosi na javno zdravlje popusti, onda će se talasi nastaviti do kraja 2022.
A koji scenario je najvjerovatniji? Osterholm nije siguran. „Virus ima svoj vremenski raspored“, kazao je on. „Ali, predstoje nam teški mjeseci“.
Članak je objavljen na američkom portalu STAT Priredile: A. Šofranac, N. Bogetić
Bonus video:
