Ništa nije tako inspirativno kao prizor ljudi koji su izašli na ulice da traže svoje slobode, i ništa tako užasavajuće za diktatore kojima se suprotstavljaju. U Bjelorusiji stotine hiljada protestuje protiv pokradenih izbora, ne mareći za prijetnju države nasiljem. U ruskom gradu Habarovsk desetine hiljada maršira svake nedjelje zbog hapšenja lokalnog guvernera i nametanja pravila Moskve. Vladimir Putin je uzdrman. Zašto bi inače Aleksej Navaljni ležao otrovan u berlinskoj bolnici, piše britanski nedjeljnik „Ekonomist”.
„Režimi koji vladaju strahom, žive u strahu. Oni se boje da će narod jednog dana prestati da toleriše njihove laži, krađu i brutalnost. Pokušavaju da se održe pomoću propagande i nepotizma. Ali, sve je izvjesnije da Putinu ponestaje trikova i da je Aleksandar Lukašenko, njegov problematični saveznik u Minsku, došao do kraja puta.
Zato, iako Kremlj demantuje, pribjegavaju pendreku i špricu. I zato, dok traju protesti, moraju da se pitaju da li državno nasilje može biti garancija njihovih režima”, ističe se u komentaru.
Obojica su došli na vlast obećavajući spas od haosa koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza. Putin je obećao građanima nagodbu: klonite se politike i imaćete red i mir i bolje plate. Lukašenko je obećao kontinuitet u sovjetskom stilu, podsjeća „Ekonomist”. Dodaje da je Putin imao sreće što su cijene nafte porasle pošto je preuzeo vlast i da su obični Rusi imali koristi od toga, mada ni približno koliko bliski prijatelji režima.
Nijedan režim se ne može reformisati
„Putin je izgradio mafijašku državu, a Lukašenko staromodnu diktaturu. Obojica nastoje da preko poslušnih medija projektuju snažan imidž”, piše nedjeljnik, podsjećajući da je Lukašenko ove nedjelje snimljen kako stiže helikopterom mašući „kalašnjikovim”, kako bi se suprotstavio navodnoj zavjeri Zapada za njegovo zbacivanje.
„Međutim, nijedan režim se ne može reformisati. Oni mogu koristiti državnu televiziju da proklamuju virtuelne promjene, ali imaju problem kada je riječ o stvarnim”.
Bjelorusija je zadržala ekonomiju po ugledu na stari sovjetski sistem. Njen izvoz se uglavnom sastoji od potaše i derivata proizvedenih od ruske nafte koja je bila po sniženim cijenama. „Ekonomist” navodi da je privreda Rusije otvorenija i manje monolitna, ali da su glavni djelovi industrije i finansija u rukama oligarha iz pouzdanog okruženja Kremlja. „Zato Putin ne može da pokrene konkurentnost i dinamiku, a da ne remeti odnose koji ga održavaju na vlasti. Nije uspio da diversifikuje dalje od ugljovodonika, tako da je nedavni dvostruki šok od niskih cijena nafte i kovida-19 snažno pogodio ekonomiju. Kako se kaiši stežu, on nema da ponudi ništa osim nacionalizma i nostalgije.” Taj koktel, međutim, gubi moć, ocjenjuje „Ekonomist”.
„Ništa nije istina i sve je moguće”
„Putin duže od dvije decenije priziva imaginarnu prošlost slave, obilja i sigurnosti u danima sovjetskih i carskih imperija. Njegov režim je pionir dezinformisanja. Izmislio je fabriku trolova i stvorio medijski ambijent u kojem, kako je rekao jedan komentator, ‘ništa nije istina i sve je moguće’”, navodi britanski časopis. S druge strane, popularni Jutjub snimci Navaljnog imaju uporište u iscrpnom istraživanju korupcije režima - dakle, u stvarnosti.
Isto kao što nisu uspjeli da sprovedu ekonomsku i kulturnu obnovu, Putin i Lukašenko nisu obnovili svoje režime. Nijedan nema izglednog nasljednika. Lukašenko ističe svog 15-godišnjeg sina, koji se nedavno pojavio u ratnoj opremi. U analizi se navodi da Putin ne može lako pripremiti nasljednika jer bi to uznemirilo frakcije prema kojima mora biti fin. On je ove godine pokušao da riješi taj problem izmjenom ustava koja bi mu omogućila da ostane na vlasti do 2036, kada će imati 84 godine. Nasuprot tome, Navaljni je bio zaokupljen organizovanjem glasanja opozicije na regionalnim izborima 13. septembra.
Kad ponestane ideja, pribjegavaju nasilju
„Ekonomist” ocjenjuje da je Navaljni možda sklonjen sa scene jer bi, da se u Rusiji desi narodni pokret kao u Bjelorusiji, najvjerovatnije on bio lider.
„Trovanje Navaljnog je dokaz da režimi pribjegavaju nasilju kada im ponestane ideja”, ističe se u analizi i dodaje da Bjelorusija pokazuje da to ne ide baš lako. Lukašenko je krenuo na demonstrante „divljačkom represijom”, ali ih je, za sada, ohrabrio i dodatno podrio svoj položaj. U komentaru se navodi da je on možda bio spreman da ubije stotine ili hiljade ljudi, ali da ne može dozvoliti da izgubi lojalnost svojih snaga bezbjednosti.
Putin zna da bi gola sila protiv naroda mogla podstaći dodatne proteste i zato Kremlj uglavnom ne dira demonstrante u Habarovsku u nadi da će im dosaditi, piše „Ekonomist”. Međutim, kada bi protesti počeli da se šire s istoka, Putin bi se suočio sa sličnom računicom, jer „može da hapsi i zastrašuje elite koliko voli, ali je narod, u dovoljnom broju, teže kontrolisati.”
„Ekonomist” smatra da spoljne sile moraju upozoriti Rusiju da bi nakon upotrebe sile u Bjelorusiji uslijedile oštre sankcije. Ističe da Putina i Lukašenka neće obuzdati moralne, pravne i diplomatske norme, ali da moraju snositi posljedice ako proliju krv da bi ostali na vlasti.
„Niko ne može sa sigurnošću reći koliko će još trajati ova dva sumorna režima. Nazadne autokratije se mogu održavati godinama. Putin i Lukašenko nisu jedini koji su preuzeli vlast i obećali povratak u imaginarno doba izgubljene slave. Ali, obrazac je jasan. Iako to možda u početku zvuči dobro, narodu se na kraju, kao je rekao jedan bjeloruski demonstrant, „smuči od njih”. I to je trenutak kojeg bi diktatori trebalo da se plaše”, zaključuje „Ekonomist”.
Od Vašingtona do Minska, demokratija gubi bitku
Navodni trijumf zapadnih liberalnih vrijednosti 1990-ih - ‘kraj istorije’ - sada zaista zvuči prazno, ocjenjuje kolumnista „Gardijana” Simon Tisdal.
On kaže da je oprezna reakcija EU na ustanak u Bjelorusiji sigurno veliko razočaranje za hrabre demonstrante u Minsku i da je pokazala da je evropskim liderima najvažnije da izbjegnu da naljute Putina. Oni su poručili Putinu da se ne miješa, ali su obećali da se neće ni oni miješati. „Solidarnost” s narodom Bjelorusije se svela na ograničene sankcije i podršku „nacionalnom dijalogu” koji je režim već odbio.
Tisdal ne očekuje da bjeloruska „narodna moć” inspiriše slična previranja u Rusiji uoči regionalnih izbora sljedećeg mjeseca.
„To počinje da izgleda kao još jedna pobjeda Kremlja i još jedan poraz snaga koje se zalažu za demokratske reforme”, ocjenjuje Tisdal.
„Možda će jednog dana doći i do obračuna s Putinom. Ali, ne još. Evropa ga se boji, Donald Tramp ga štiti, a Kina mu je drug. Njegov osjećaj nekažnjivosti je snažan”, piše Tisdal.
On dodaje da osujećivanje bjeloruske revolucije, ako je to posrijedi, dolazi u znakovitom trenutku u sve intenzivnijoj globalnoj borbi za demokratska prava.
„U jednom taboru su reaktivne snage - autokrate, autoritani nacionalisti, populisti i rasisti koji vladaju podjelama, nasiljem i strahom. U suparničkom taboru, liberali i progresivci se drže ideja univerzalnih, na zakonu zasnovanih ljudskih prava i vrijednosti.”
Tisdal dalje navodi da ova borba širom svijeta traje od kraja 1990-ih i da je uništila mitove o „kraju istorije” i trijumfu zapada.
On ukazuje na situaciju u Hongkongu, gdje Kina guši slobode, „dok se Britanija i saveznici nemoćno batrgaju”, na gušenje prodemokratskih protesta na Tajlandu, na Liban nakon razorne eksplozije u Bejrutu, gdje nade da bi stari politički poredak mogao biti srušen, nestaju u moru gladi i siromaštva dok ista sebična elita koja je iznevjerila zemlju manevriše da bi zadržala vlast.
„Na Maliju, koji je nekada smatran paradigmom moderne afričke demokratije, organizatori vojnog puča su zbacili izabranog predsjednika i obećali nove izbore, ako i kada njima bude odgovaralo.”
Tisdal kaže da ovi slučajevi imaju zajednički korijen: način na koji najuticajniji svjetski lideri iskrivljuju, ignorišu ili direktno odbacuju navodni demokratski konsenzus nakon 1989. „Si Đinping je u Kini stvorio imperijalno predsjedništvo, zastrašujući kritičare da bi ćutali. U Brazilu, Egiptu i Turskoj, kao i u Rusiji, izabrani diktatori gaze demokratiju. U Indiji, Narendra Modi gradi netolerantni novi radž.”
Ako pobijedi Tramp, pobijediće svi negativci
Ipak, prema njegovom mišljenju, posrtanje demokratije najjače se osjeća u SAD. Tisdal navodi da je istraga Senata potvrdila otkrića iz izvještaja specijalnog istražitelja Roberta Mulera da je Trampova kampanja radila s ruskim zvaničnicima kako bi uticala na rezultat izbora 2016.
„Da budemo jasni - Senat je zaključio da je u pitanju kriminalno ponašanje, za koje bi Tramp jednog dana mogao završiti u zatvoru”, piše Tisdal i dodaje da nisu pretjerani komentari „Njujork tajmsa” da je Tramp bio saučesnik u „zavjeri protiv američke demokratije” i Baraka Obame da će aktuelni predsjednik „srušiti našu demokratiju ako je to potrebno za pobjedu”.
„Ovo je tužan primjer koji nedostojni nasljednik Ruzveltovog ’arsenala demokratije’ sada daje svijetu. Nije ni čudo što diktatori, autokrate i autoritarci misle da pobjeđuju. Ova zarazna pošast neodgovornosti, arogancije i diktata zahvatila je i Britaniju, ni Evropa nije imuna. Bjelorusija je samo najnoviji primjer propasti demokratskog ideala. Ako Tramp ponovo pobijedi, biće to pobjeda i svih negativaca,” zaključuje Tisdal.
Lukašenko bi do sad pao da nije bilo Rusije
Da nije bilo podrške Rusije, političke i retoričke za sada, Lukašenko bi vjerovatno već bio srušen, piše u analizi britanskog časopisa. Ruski šef diplomatije Sergej Lavrov tvrdi da podrška Bjelorusiji proističe iz potrebe da se bivša sovjetska teritorija zaštiti od zapadnih neprijatelja Rusije. Međutim, kako navodi „Ekonomist”, Putinovi razlozi možda imaju više veze s očuvanjem vlasti kod kuće nego s geopolitikom.
Lukašenko i Putin nisu „napravljeni od istog materijala”, ocjenjuje list. Boris Jeljcin, prvi predsjednik Rusije i Putinov zaštitnik, uložio je legitimitet u odbacivanje sovjetske prošlosti. Lukašenkov uspon na vlast se zasnivao na povratku u nju. On nije primijenio tržišne reforme i nije privatizovao državna preduzeća. Plate su ostale male, ali otprilike jednake. Njegovi kritičari i oponenti su nestajali.
Većini Bjelorusa nije bilo stalo i neki Rusi su, usljed lošeg stanja ekonomije, s nostalgijom gledali preko granice zavideći kolektivnim zadrugama, funkcionalnim fabrikama i čistim ulicama. Kada je postigao sporazum o zajednici s Rusijom 1996, Lukašenko je možda računao da će on biti njen lider kada Jeljcin ode.
Međutim, Jeljcin je to spriječio kada je imenovao Putina za nasljednika 1999. Zadatak bivšeg KGB-ovca bio je da zaštiti bogatstvo i bezbjednost nove ruske elite i sačuva Jeljcinove reforme. Ali, osiguravajući čvrstu vlast, Putin je pobudio ista osjećanja kao Lukašenko. Zalagao se za one koji su smatrali da su izgubili 1990-ih i pružio im simbole prošlosti koja im je bila pri srcu - kao Lukašenko kada je Bjelorusiji vratio verziju zeleno-crvene sovjetske zastave. Ohrabrio ih je da se identifikuju s njim, a ruski državni mediji, koji su brzo postali njegovi, učvrstili su tu identifikaciju.
Bonus video:
