Ako naučnika Novrasa Rahala pitate o naprednom radu na vakcini protiv kovida-19, rado će vam objasniti sve složenosti, ali će mu faliti riječi kada ga pitate odakle je.
Rahal, koji se prije dvije došao u Njemačku iz ratom pogođene sirijske prijestonice Damask, je apatrid - što znači da ga nijedna zemlja ne priznaje kao državljanina, piše Rojters.
“Kada si apatrid, prosto pitanje ‘Odakle si?’ postaje veoma nezgodno,” kaže za britansku agenciju.
“Većina ljudi voli da kaže gdje pripada, ali ja ne znam šta da odgovorim. Volio bih da imam neko mjesto koje bih zvao dom.”
Rahal (27) je upravo sa timom završio rad na jednom od instituta Maks Plank o razvoju sistema koji će omogućiti da se vakcina za kovid-19 nanosi na kožu, umjesto da se ubrizga u mišić.
On je rekao da će ta tehnika - ciljanja imunih ćelija na koži koje mogu izazvati imunološku reakciju u tijelu - zahtijevati daleko manju dozu po osobi, što je velika prednost kada se vakcinišu velike populacije, piše Rojters.
Prije dolaska u Njemačku, Rahal je godinama učio uz zvuke bombardovanja i artiljerijske paljbe, čitajući pomoću telefonske lampe kada bi nestala struja u njegovom domu u Damasku.
Međutim, njegova akademska dostignuća su izuzetna iz drugog razloga - ljudi bez državljanstva se često muče da dobiju pristup obrazovanju, navodi Rojters.
”Čista diskriminacija”
Rahalov djed je bio među desetinama hiljada Palestinaca koji su pobjegli iz mediteranskog grada Haifa tokom sukoba oko nastanka Izraela 1948.
Danas ima oko pola miliona Palestinaca u Siriji, ali im nije dozvoljeno da se naturalizuju iako je većina rođena u toj zemlji.
Rahalova majka je Sirijka, ali zakoni u mnogim arapskim državama zabranjuju ženama da prenose svoju nacionalnost na djecu, tako da su Rahal, njegova dva brata i sestra rođeni kao apatridi, kao i njihov otac.
Procjenjuje se da u svijetu živi deset miliona apatrida, sa velikim populacijama u Mjanmmaru, Obali Slonovače, Tajlandu i Dominikanskoj Republici. Lišeni osnovnih prava, često žive na marginama društva.
Iako Palestinci bez državljanstva ne uživaju ista prava kao sirijski državljani, oni imaju pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i radnim mjestima.
Rahal, koji je veći dio djetinjstva proveo u Daraji, predgrađu Damaska koje je sada uništeno bombama, išao je u školu koju vodi UNRWA, agencija UN odgovorna za palestinske izbjeglice.
Ovaj naučnik je ispričao da je imao sreće što se rodio u porodici koja je cijenila obrazovanje.
Njegov otac, koji je rođen u Siriji, je poljoprivredni inženjer, a majka ekonomista.
Međutim, kako je rastao, shvatao je da status apatrida koči karijeru njegovog oca i sprečava ga da traži bolje šanse u inostranstvu.
Postojale su i socijalne predrasude.
Pošto je upoznao jednu djevojku na fakultetu, bio je shrvan kada je njena porodica prekinula tu vezu.
“Rekli su mi da nisam dobrodošao jer sam izbjeglica bez državljanstva. Taj indcident je imao veliki uticaj na mene. Bila je to čista diskriminacija,” rekao je.
Napuštanje porodice 2018. bilo je srceparajuće.
“Bilo je to kao da se pozdravljamo posljednji put jer nisam znao kad ću ih ponovo vidjeti”, izjavio je za Rojters.
“Kada sam ih vidio da plaču, riješio sam da uradim nešto zbog čega će biti ponosni.”
Rahal je ispričao da mu je rat ostavio fizičke i psihičke posljedice, ali da radije ne priča o tim iskustvima.
Iz Sirije nije otišao kao izbjeglica, nego se prijavio za studije u Njemačkoj nakon što je diplomirao farmaceutske nauke na Univerzitetu Damask.
Rahal je proglašen za najboljeg stranog studenta na Univerzitetu Kasel, gdje je ovog mjeseca sa najvišom ocjenom magistrirao nanonauke.
On je naučio i njemački, radi na istraživanju lijeka protiv raka i pomogao je u dvojezičnom obrazovnom projektu za djecu izbjeglice.
”Nedefinisana osoba”
Međutim, to što nema državljanstvo i dalje mu pravi velike probleme.
I jednostavni zadaci poput potvrde telefonske SIM kartice postaju velika glavobolja jer nema nacionalnost.
Njemačke vlasti su tri puta mijenjale njegov status. Prvo su ga stavile u kategoriju apatrida, pa Sirijca, a sada u neodređenu.
“Kada pogledate svoju ličnu kartu i vidite ‘nedefinisana osoba’, to stvarno boli,” kaže Rahal.
Njegova dokumenta izazivaju sumnju kod zvaničnika i zbunjuju poznanike.
“Ako kažem da sam bez državljanstva, brine da li će ljudi pomislilti da sam uradio nešto strašno loše u životu pa su mi ga oduzeli,” dodao je.
Kristofer Rademaher, profesor koji je izabrao Rahala da se pridruži projektu vakcine za kovid-19, rekao je da se zapanjio kada je saznao koje je sve prepreke morao savalda njegov štićenik.
Rahal sada sprema doktorat iz oblasti tehnologije vakcine na Univerzitetu u Beču, a mentor mu je Rademaher.
Njihova vakcina je prošla početna testiranja i u toku su dodatna ispitivanja sa drugim timom.
Rahal se nada da će njegova priča ohrabriti druge mlade apatride da slijede svoje snove, i podstaći više zemalja da podrže kampanju UN za okončanje apatridije, nazvanu #Ibelong.
Eksperti UN kažu da je globalni neuspjeh integrisanja osoba bez državljanstva ogromno gubljenje ljudskog potencijala.
“Veoma sam srećan što sam dobio šansu da se obrazujem. Siguran sam da kada bi druga djeca bez državljanstva imala takve mogućnosti, čuli bismo još puno uspješnih priča.”
Bonus video:
